Blogovi

kad

volim dane i noci i tesko mi bude kao moj zivot..komsijin pas kad prodje tude ni kada sve nema jednostavnost i sta ti ja znam kada se otvorim i probudim osetim stvarnost
Sakriveno lice (knjiga deo 28)
(Svi ostali radovi mogu se pronaći ovde) Trgnuvši se iz sna pored logorske vatre okrenuo se preko ramena da vidi kom nametljivcu je pripadao hrapavi glas. Očekivao je da ugleda nekakvog bahatog odrpanca jer je zvučao otresito i drsko obraćajući se neznancu bez ikakvog povoda. Takvi su obično bili ulični prodavci, pozivači na vašare, prosci, prevaranti i ostala bagra koja je večito navalentno skretala pažnju na sebe i išla mu na živce. Sasvim suprotno od toga, čovek je delovao neočekivano pristojno. Bio je verovatno koju deceniju stariji od njega, obučen skromno, ali pažljivo i uredno, nedavno ošišane, čiste i začešljane prosede kose. Dosta stariji gospodin kome se obratio delovao mu je poznato, ali nije mogao da se seti odakle. Kako...
Ona je malo razmišljala o njegovim rečima. Onda je uzdahnula. -I Bojdovi su to iskoristili, da. Razumem, Vile. Ljudi su im sami dolazili i plaćali im za svoje gadosti. -I gadost je postala normalna. Zapravo sam ti želeo objasniti kako je moj život, u osnovi, bio monstruozno normalan. Tipičan život dripca iz visoke klase. Ljudi imaju određene stavove o Veštini, i ti su stavovi budalasto stereotipni. -U čemu je, onda, bio problem, Vile..? -U onome što sam znao sve te godine, od početka svog blaziranog života. Ja sam oduvek znao koji je razlog što su me Bojdovi uzeli, i šta se od mene očekuje. Samo je vikar mogao imati dece, a imao je mene, zar ne. Neko mora nastaviti porodični biznis. -Ali ti to nisi želeo. -Ne. Ja nikada nisao bio Bojd...
Negde napolju, iza zidova od puzavica i praistorijske paprati; dan je stario. Ali unutra, kao da nikada i nije bio mlad. Senke su ležale na zemlji, samo je obla, savršeno glatka stena mutno sijala u polutami. Teodora je sumnjala da se sunce ikada uspelo probiti do tog mesta. Biljke su bujale crpeći snagu iz tla, umesto s neba. Uzdahnula je i ispružila bose noge do same ivice vode. Osećala se kao da leži na jednoj od onih pločicama obloženih ruskih peći. Nije joj to ulazilo u glavu. Stavila je dlan na mahovinu: bilo je toplo. Toplina je izbijala iz zemlje. Činilo se da Vil to ne primećuje ili možda ne mari. Svo vreme dok su pričali, on joj je bio okrenut leđima i pri tlu se bavio nečim što ona, zaokupljena mestom, ispočetka uopšte nije...
Tu je na dovratku stajala tetka Keti u svojoj anđeoski beloj haljini. Teodora podiže lice ka njoj. Pokušala joj je reći da joj je žao što je prisluškivala; ali, u isto vreme, želela je nešto sasvim drugo. Želela je da nije morala čuti Vila kako izgovara toliko očajno priželjkivane reči na ovaj način. Tetka Keti reče: -Sad moraš ući i rešiti to s Vilom, Teodora. Pomerila se u stranu i za vreme koliko je Teodora zapinjala preko praga, nestala je. Vrata škljocnuše za njenim leđima i sad su Vil i ona bili sami na celom svetu. On reče: -Zar je moguće da si prisluškivala, Teodora? -Jesam. -Kao da ne vidim da crveniš. -Zato što ne crvenim. -Zato što nemaš ni stida ni srama. Smešio se. Taj je osmeh bio umoran. Oči su mu bile umorne i svetlo u...
Rekao joj je: -Ovde je izvorište svega što znam i umem. Čovek mora biti u kontaktu sa zemljom. Sve što u našoj vrsti ne valja, poteklo je iz činjenice da smo izgubili vezu sa zemljom. -Je li ovo mesto na kojem se ta izgubljena veza može ponovo uspostaviti?.. -Za mene, svakako. -Zašto to kažeš? Je li to nešto individualno, za svakog posebno? -Ovo je mesto posebno za mene, to je tačno. Ali, da li je ono odabralo mene, ili sam ja njega? Kao i stvari koje poseduješ, tako i mesta na kojima često boraviš dele tvoju energiju, curice. Ponekad se granice brišu, i onda je energije sve što preostaje. -Je li to mnogo važno? To, da se granice brišu?.. -Da li je važno je li čovek u kavezu ili ne? Silom smo prilika ograničeni na svoja tela. Ali ono...
Šuma je bila puna svetla. Čak ni ona nije to mogla prevideti. Svetlo, koje dve godine gleda kako poput prikaze zna da obasja neku čistinu, proplanak; proviri iz nekog grma ili krošnje kakvog drveta; sad je bleštalo otvoreno i jasno. To više nisu bili ružičasti i zlatni odsjaji koje tokom šetnje uspeva uhvatiti pre krajičkom oka, nego konkretnim vidom i razumom. Prošle godine, Teodori se dešavalo da satima ide kroz šumu prateći nedalek odsjaj koji joj je neprestano izmicao. Bilo je to poput traganja za dugom. Hodala bi i hodala, i zlatno je svetlo uvek bilo maltene nadohvat, iza samo još jednog grma, iza onog tamo stabla, s druge strane ove čistine... Međutim, kad bi došla do tog mesta, svetlo je uvek bilo opet malo dalje. Nije ga se...
Sedam peceta iz Otkrivenja Jovanovog. Ovde smo direktno presli na 7 pecata, i zaobisli smo Otkrivenje 4 i 5. Jer je ovo redosled Otrkivenja, glava 4 i 5 nam objasnjavaju kako je bilo moguce otvoriti 7 pecata i ko ih moze otvoriti i zasto. Drugom prilikom cemo obraditi i otkrivenje 4 i 5. U otrkvienju 4 i 5 imamo bogosluzenje na nebu, gde je Hristos ustolicen i proslavljen posle vaznesenja na nebo. On tamo uzima zapecaceni svitak i zauzima mesto na prestolu sa Ocem kao legitimni vladar zemlje, Sve je sada pokoreno pod njegove noge. Ef 1,22. Ali ipak on nije neposredni vladar ovoga sveta. Postoje jos mnogi pobunjeni ljudi, koji ne prihvataju Njegovu vlast. Oni treba da budu osvojeni tako da i ljudi koji su robovi greha, budu...
Bili jednom jedan Marko kraljevic i njegova majka Jevrosima. Odluce oni da popiju nesto, i veli Jevrosima dodjiii, veli Marko ajdeee. I tako pili su oni rujna vina dok se nisu dobil. Marko malo vise jer njega je brze vatalo. Ne zna on sta bi sad od besne gusce, kao i svaki kraljevic i upregne on volove i zakaci im ralo. Kaze njemu Jevrosima, Marko, nemoj da cetujes, mani se vraga idi radi nesto korisno, ori brda i doline te hrani majku i sebe. (Nisam jos cuo da kralj muci muku sa ishranom porodice, mora da je neki klosarski kralj). Veli Marko ajdeee, al ga je jos drzalo vino pa spustio iz zajebancije da ore drumove. Turci stali i ne veruju. Kralj na volovima ore drum. Inace je Marko sa Turcima bio prs' u dupe pa im bilo cudno zasto se...
jedan dan kao i svaki,,proseje.. a ljubav jedan dan nikada sada kada sam sam ne zaboravljam ljubav je jebena i noc i dan i san ,, i bunilo i pijan,,trezan bolestan il bezvezan a samo jedan dan sam ostao sam
Srbi ne bi bili Srbi kad ne bi imali svoje poimanje svega što se dešava. Postoje mesta gde ih teraju da stave masku kao na primer bolnica, sud ili policija. Tu oni gundjaju kako sve nameštaljka pogotovo ovi što nisu fasovali "malo žešći grip" Sve go mikrobiolog do golog. To su vam isti oni što znaju da "coca cola sa crvenim čepom" (gmo piće zbog gmo šećera) zdravija naspram one nezdrave sa crnim čepom (slatko a nema šećera) Baš oni koji panično odbijaju Knjaz Miloš u plavoj flaši jer navikli na onu za proju. Pa im bolja Rosa od Prolom vode jer piśe na tiketi neki elektroliti. Šteta pa ne znaju da im zakrčeni krvni sudovi od masno i slasno...ali elektroliti molim vas... Ali kao što rekoh postoji jedno jedino mesto gde Srbi dragovoljno...
Sedam poruka je poslato u hriscanskim zajednicama u sedam gradova rimske provincije, zvanog mala Azija u prvom veku. Danasnja Turska. U maloj Aziji je bilo vise od sedam hriscanskih crkava. Medju njima su spadale i one u Kolosi. Troadi i Hijerapolu. A da i ne govorimo o drugim hriscanskim crkvama izvan male Azije. Zar Isus nije imao poruke i za te ostale crkve u maloj Aziji i izvan nje? To da je Isus izabrao samo ovih 7 crkava, nam pokazuje i nagovestava da iako je poruka bukvalna i crkve su bukvalne, da je rec i o simbolici. Sami broj 7 je u bibliji broj punine. Sto sve ukazuje da ovih sedam crkava, simbolicki predstavljaju celu hriscansku crkvu i tada i tokom cele istorije. Imamo tri primena poruka koje su date ovim sedam crkvama...
razum i ono sto pokusavam jedre okolo ne znaju me san ,,polu san polupan i ne razumem vise ljude to teren minskih polja gluposti ah pa ja starim i dalje je kao pre ljudi su ljudi svasta o nema ma nek se samo zivi tako ..jbmli ga kao pre covek ..o jada o kako je kako zlo i zlo i opet zivot se ziveti sme
Nije znala odakle joj hrabrost. Fizički je bila slabija nego ikada u životu. Sve u šta je do pre par dana bila sigurna; odjednom joj se izmaklo pod nogama, ostavivši je bez oslonca. Nije umevala prepoznati sebe bez Vila i nije imala nikakvog života u Londonu, svojoj domovini ili bilo kojem prokletom delu planete kojem bi se vratila. Nije imala pojma kako bi i odakle započela novi. Stajala je na mahovinom obraslom humku nedaleko kuće, i posmatrala Vila. Bio joj je okrenut leđima. Ovo se leto neočekivano izrodilo u mnogo manje ljubazno nego je bilo prethodno. Primetila je da je Vil u kaputu, podignute kragne; i ruke je gurnuo u džepove. Sva mu je odeća bila crna, što se inače retko događalo; a usled tog, kosa mu je, kao suprotnost, bila...
Sedela je u sobi usred mora svojih razbacanih stvari. Imala je dojam da nije sklopila oka sve do zore. Sinoć je bio sabat. Sve što je ona znala, ili mislila da zna o Veštini, nije bilo uklopivo sa događajima od prošle noći. Ona i Vil nisu razgovarali. Njena želja da ode, još uvek je bila očajna i jaka. To nisu bili idealni preduslovi za obred. Htela je pitati Vila: zašto insistiraš na mojem ostanku? Koja je svrha našeg dogovora, ukoliko je on jalov i besplodan? Od toga ni ti, niti bilo ko drugi, nema nikakve vajde. Zašto me teraš da ostajem? Dve je godine živela u ubeđenju da su Vil i ona sudbinski vezani. Da je njihov susret bio uslovljen višom silom, i da je viša sila garant njegovog uspeha. Kako je uopšte bilo moguće da to ne uspe...
Kafa... Naidje danas jedan moj drugar u magazu, oćemo kafu? Oćemo! Nazovem ja šeficu da joj javim da ću uzmem pauzu da omlatimo po kafu i po koji cigar. Pristavim ja automatsko kuvalo, udje mušterija te dajte ovo te dajte ono, voda ključa al termostat ugasi... Udje druga muśterija, drugar cupka, treća... E mir i tišina rokaj tri kašike kafe... Drugar kaže idem na čas do auta nisam poneo mobilni, koj će ti mobilni za kafu al ajd... Iznesem ja kuvalo, šećer, kašičicu i dve plastične čaše, sipaj u jednu sipaj u drugu... E sad da se zašećeri... Meni svejedno mogu i bez šećera ili vrlo malo...gorča śto bi se reklo... Ali ovaj moj drugar, bez četri do pet kašika šećera za 2dl kafe ne moźe... Dešava se da se neko od društva zajebe pa uzme...
kap na dnu case znaci nesto da ta jedina kap na dusi kada je prelijes napunis casu udavis je otvaras se popijes i dalje se ona susi
Veoma sam sklon razmisljanju,vrlo cesto o zivotu,o prioritetima koja nas zaokupljuju.Tako sam dosao i na jedno dosta intrigantno pitanje.Sta je nama muskarcima, upravo najvaznija od svih vaznih stvari u zivotu.Pomislio sam postici visok stepen obrazovanosti.Ne nije.Postici materijalnu sigurnost.?Ne. Steci zavidnu karijeru ? Osnovati svoju porodicu-decu....Ne ,ne i ne,I Posle zaista iskrenog i dugotrajnog razmisljanja,kao munja u tropskoj noci,shvatih sustinu prirode muskarca,i svu snagu njegove pozude.Pa naravno.Nama muskarcima je stalno u glavi medju nogama u nasim misicima,u krvotoku...samo jedno,snazno divlje pozudno... SEKS .Divlji bez vremendki seks,kojim smo obhrvani uvek,na svakom mestu,u svakoj prilici.Mi smo u stvari,samo na...
Cinik i Praznina
The land of miracles - Rene Magritte (Svi ostali radovi mogu se pronaći ovde) Sedeo je udobno zavaljen u fotelji i zurio u zid. Završila se utakmica koju je gledao do pre nekoliko minuta, a druga će da počne tek za sat vremena. Ugasio je televizor da ne sluša besmislene, neprijatno i navalentno sugestivne slogane tv reklama. Milica je spavala. Šta da radi? Da sluša muziku? Da ređa pasijans? Da odrema? Nastavio je da gleda u zid. Tišina je zašuštala. Počela je da šapuće, da se igra slikom pred njegovim očima, da menja svetlo, titra. Prokleta praznina. Stalno ga je vrebala, sačekivala iza ćoška, presretala iznenada kada je nije očekivao, spopadala ga u dokonim popodnevima poput ovoga sad. Šta je htela od njega? Da...
Nije bila spremna ni za kakve nove potrese. Još ni poslednji nije prebrodila. Posledice onoga što je, od početka, u svojoj glavi uvek zvala samo "Užasom", bile su dalekosežne i perfidne. Rekli su joj da je danima ležala u bunilu sve dok, onog spasonosnog jutra, zlo najzad nije odletelo od nje. Nakon toga, imala je gotovo ekstatičan period veličanstvene snage; upravo svemoći. Realnost je došla potom. Ponekad joj se činilo da ništa što je preživela u Londonu nije bilo ni prineti trenucima krajnje apatije i beznađa koji bi je sad povremeno obuzimali. San, odmor i redovni obroci; to jedva da je donosilo nekog ploda. Često je imala uznemirujuće snove koje po buđenju nije pamtila, ali koji su joj ostavljali gorak okus u ustima. Umela se...
podvucenih crta je dosta al samo jedna je konacna. u iscekivanju te konacne povlace se crtice neka tanja neka isprekidana neka deblja al oznacavaju kraj jedne epohe...bar na licnom nivou mojih se epoha izmenjalo podosta a crte su povlacene obicnom olovkom da bi se mogle prepraviti ako ustreba al ko ce se osvrtati nazad. zacrtano i podvuceno crtom imaju istu odlucnost sa zacrtanim se nekako bolje nosim jer me vuce napred. nema veze sto se konacna vizija crteza usput doradjuje i menja ali skica ostaje inicijalna. primetio sam repetitivnost prilikom osecanja resenosti da se sa necim zavrsi. novo je novo al ipak mi stari. iza crte ili ispred nje ja sam ja. i nema novih licnosti tu koja me doceka sa druge strane. prepoznajem samo sebe i...
od problema samo vodi u srz korena problema.spoznaja da se samo odlaze ali ne i resava u potpunosti daje mogucnost kupovine vremena i ubedjivanja samog sebe da ce sve biti ok. s druge strane sirenje negativnog uticaja na siri prostor dovodi do sindroma kaveza gde se shvata da se u stvari ni nema gde pobeci jer svi delimo istu sudbinu. odlazak u drzavu sa boljim primanjima i ostalim uslovima za zivot doprinosi stabilizovanju licnosti al kad dodje do potencijalnih katastrofa globalnih razmera ta iluzija se rusi. u tom trenu svest o nezasticenosti nadjacava osecaj prividne ususkanosti i moze dovesti do dublje percepcije stvari.
Najveća prostorija u kući tetke Keti nalazila se u prizemlju zauzimajući gotovo celo to prizemlje. Čoveku je već na prvi, površan pogled bilo jasno da je kuća pravljena za mnogo ljudi i, svakako, dece. Sredinom sobe, pružao se nekoliko metara dugačak, masivan stol prikovan za pod. Teodora je sumnjala da bi taj stol išta osim Apokalipse uspelo pomeriti s mesta; i, u isto vreme, da je morao biti pravljen tu gde jeste. Ali, ako su i svi ostali Angusovi muški preci bili takvi divovi, možda su ga i uspeli uneti na vrata. Sedela je u najdaljem delu prostorije, svom omiljenom ponajviše zbog velikog kamina i udobnih kožnih fotelja. Kao i prošlo leto, blizanci su joj naložili rasipničku vatru i iz petnih se žila trudili da je navedu na...
Trgnula se, i kao da su od njenih urlika zidovi još pomalo odzvanjali. Srce joj je lupalo u grlu: znala je da je nešto strašno sanjala. Ali nikako se nije mogla setiti šta bi to bilo. Još se malo mrštila, jer se činilo da je sećanje na samom rubu njene svesti, i da bi ga mogla dohvatiti ako se još samo malo više napregne; kad je najednom shvatila da je soba puna zlatnog sunca, toliko raskošnog da gotovo zaslepljuje. Svaka se stvar u prostoriji videla do u najsitniji detalj, kao da po prvi put upotrebljava oči - kao da se nikad pre nije služila njima. Ona se obazre i vide da je prelepo letnje jutro; vrlo rano, praskozorje u stvari; i da se stotinu ptičica skupilo pod strehom. Čula je, oštrije nego ikada u životu, kako se koškaju, kako im...
Iz mračnog, precrnog sna, probudili su je glasovi uz krevet. Posle Vilovog odlaska ona se naterala da pojede hranu koju je Megan donela. To je potrajalo duže nego ijedan obrok u njenom životu. Sa svakim je zalogajem potiskivala mučninu, ali je najposle pojela sve što je pred njom bilo i onda iscrpljeno pala na jastuk. Gotovo je odmah zaspala. Međutim, snovi su bili čudno tupi i kao da je po prvi put za sve te nedelje uhvatila nešto malo pravog odmora. Kad se prenula, bila je neobično budna i svesna, upravo osvežena. Još je neko vreme mirno ležala, sklopljenih očiju. Iz sna ju je, zapravo, probudilo kreštanje neke ptice, i činilo se da glasovi baš o tome razgovaraju. Lusi je rekla: -Sve ih je više... Pogledaj, Megan!.. Šta kažeš na to...
ovo će biti dugačko, unapred se izvinjavam Rekao je: -Verujem da nisi o tome razmišljala, ali stvarno, Teodora... Iz svakog si budalastog filma mogla naučiti da se ljudi kao Ajdan ne ostavljaju sami - pogotovo ako treba prosto da pruže ruku i uzmu bilo šta tvoje što leži naokolo. Gledao je u nju sa čudnim izrazom, kao da je vidi prvi put u životu. Kako ona ništa ne reče, njemu nestrpljiv izraz prelete preko lica: -Za ime sveta, hoćeš li to više izgovoriti, ili šta? Ona je i dalje zurila u vatru. Noć se spustila tiha i mirna oko njih. Kako se Vil smirivao, tako je nepogoda prolazila. Nestvarno pucketanje i fijukanje je prestalo i šuma je blago treperela pod mesečinom. Teodora primakne bose noge bliže vatri i Vil, uhvativši njen pokret...
Nije se baš mnogo zabrinula, iako je čovek trebao obratiti punu pažnju ako bi Vil rekao da nešto nije u redu. On se nije varao kad su takve stvari u pitanju. Međutim, dan je bio lep i topao; i drveće se već osulo pupoljcima. Prošlo je skoro dve godine otkako je srela Vila. Zimu su proveli zavejani snegom koji je neočekivano padao nedeljama. Svih tih godina u Engleskoj, Teodora nije videla toliko snega. Umesto olovno teških kiša tipične engleske zime, prozori su do pola okna bili zatrpani snegom i ledenice visile sa streha. Smetovi su napravili pometnju u celoj zemlji i Vilova su predavanja na neko vreme bila prekinuta. Tih dana uopšte nisu izlazili napolje i svet je postao nestvaran i dalek. Činilo se da su Vil i ona posve sami na...
Sutradan je dugo spavala. Kad se probudila, sunce je bilo već visoko na nebu i prvo što joj je palo na um, bilo je: kako to da me Megan nije budila? Otkad su u kuću stigli svi ti ljudi, ona je prećutno stavljena pod Meganino starešinstvo. Budila se kad je Megan trebala pomoć zaa postavljanje stolova i spremanje doručka, ili za decu koju se moralo zabaviti pre nego okrenu kuću naglavce, ili već nešto. Megan je, naravno, bila Irkinja, i nije se puno skanjivala - Teodora je, po opšteprihvaćenom mišljenju, Vilova nešto, deo porodice. Očekivala je od nje pomoć isto kao što ju je tražila od Angusa i blizanaca. Teodora se nije bunila. Njoj se dopadala Megan, sa svojom irskom spontanošću, isto kao što joj se dopadalo sve pod njenim i Angusovim...
Nije imala vlasti nad svojim gnevom, nervozom, suzama, čak ni rečima. Odjednom bi pobesnela na ljude, kao maločas na Lusi, ili bi briznula u plač, ili bi je iznenada uhvatila zaslepljujuća panika. Često se trzala u strahu shvatajući da se uopšte ne seća šta je malopre radila ili govorila. Onda su snovi prestali biti samo snovi. Odjednom je aveti počela viđati sasvim budna, usred dana i sobe pune ljudi. Sedela bi pored vatre, sa šoljom u rukama, i odjednom krajem oka uhvatila nešto vrlo čudno. Iznenada bi temperatura pala za nekoliko stepeni, ili bi joj hladan vetar prošao kroz kosu i očešao obraz. Shvatila bi da gleda u Megan koja spretno razmešta šolje i sendviče po niskom stolu, i za njenim leđima, u mračnom ćošku, nepogrešivi odsjaj...
Back
Top