Negde 1985. godine, AI, koja se tada nije tako zvala, počela je da igra šah i da
svira muziku. Šah nije bio ništa posebno, a ni muzika. Ali, krenulo je. Sporo, jako
sporo, bar za moj ukus. Kao klinac, mnogo sam čitao. Privlačili su me nepoznati
svetovi. I devojke, naravno. Iz drugog grada, iz druge zemlje. Padale su mi na pamet
i vanzemaljke, nije da nisu. Šta su to vanzemaljke imale a "naše" nisu? Po meni,
bile su pametnije i nisu mnogo zanovetale.
Kažu naši – svuda pođi, kući dođi, ili – svuda tražiš, a ono ti pored tebe. Vanzemaljke
su postale misaona imenica ili jednostavno nedostižne. Pojavom interneta, pojavila
se izvesna Eliza, dakako program sa kojim se moglo razgovarati i to samo na
engleskom, što meni nije bio...