Reče mi jedan čo'ek... ljeta Gospodnjeg 1892.

... okolo godine 1892.

 

[Mrkalj]

17.03.2007., 00:59
Razžestih se grdno i oganj bljujem, ali oddvojiti dušu o tiela ne mogu !

Kako sam noćaska preliena okoristiti ću se tuđima mislima (zahval(n)a neznanima junošima

)

06-12-2003, 05:32 PM (Battle Axe Sarmatian @ www.stоrmfront.org)
"..Svejedno pišemo li mi korienskim ili nekorienskim načinom - mi hrvatski jednako izgovaramo. Današnji korienski pravopis, djelo je Ljudevita Gaja hrvatskoga preporoditelja iz 1835.- 1836. Hrvatski korienski način pisanja i načelo o tronarječnosti hrvatskoga jezika čini temelje Zagrebačke jezikoslovne škole. Uzgredice, Gajev korienski način pisanja usvojili su i Slovenci, koji i danas pišu korienskim pravopisom zvan "gajica". Za vladavine mađarona i bana Khuena Hedervariya, policijskom je odredbom 1892. korienski način pisanja Zagrebačke jezikoslovne škole, izbačen iz javne i školske porabe u Hrvatskoj, radi postupnoga dokinuća Hrvatskoj njezinih državnih prava, u skladu s mađaronskom politikom i austrijskom balkanskom politikom prodora na iztok, na račun bolestnika na Bosporu, Osmanlijskoga Carstva. Tada, mjesto korienskoga pravopisa u Hrvatsku je službeno uveden izgovoran pravopis Vuka Stefanovića Karadžića...." i to je sve više-manje znano. Zanimljivo je i sliedeće, "...Pripominjem da su u 18. stoljeću pismenjaci u Srbiji imali svoju inačicu korienskoga pisanja i dugo godina nisu htjeli ni čuti za Vukov izgovoran pravopis. Smatrajući ga švabskom imperijalističkom smicalicom, za ujednaku jezika na Balkanu radi njihove lakše germanizacije..." i konačno "....Zar im ništa ne znaci cinjenica da je pisac prve hrvatske gramatike Bartol Kašic još u 15. stoljecu pisao ie, a ne ije?...".

Odgovor stiže u obliku,

06-12-2003, 07:32 PM (ktvrdi @ www.stоrmfront.org) "...Srbskoslovenski, Slavenoserbski ili jednostavnije stari srbski jezik postojao je u srednjem veku.Na njemu su pisali svi Srbski pisci,pesnici,filosofi pocev od Svetog Save, prekoTeodosija,Domentijana, arhiepiskopa Danila,Camblaka,Konstantina Filosofa ,monjahinje Jefinije,despota Stefana Lazarevica i ostalih srednjevekovnih stvaralaca pa sve do pisaca iz XVIII i XIX veka.Poslednji tragovi ovog jjezika susrecu se u delima Lukijana Musickog i Njegosa u prvoj polovini XIX veka . Srbska Crkva do danas koristi varijantu ovog jezika. Pre nekoliko godina izasla je knjiga Miroslava Samardzica "Tajna Vukove reforme" koja razjasnjava mnoge stvari oko napustanja starog srbskog jezika i stvaranja Srpskorvatskog. Samardzic se zalaze za vracanje starog srbskog jezika i pisam jer bi smo se time priblizili stvaraocima iz srednjeg veka , a ne kao danas kad vise znamo o stvaralastvu Dobrice Cosica nego li o stvaralastvu Stefana Prvovencanog ili despota Stefana Visokog , a sto je direktna posledica Vukove reforme ....". Bilo bi zanimljivo navedeno malo "produbiti".

 

[Mrkalj]

18.04.2007., 01:14
Eto, vrag mi ne daje mira, pacse me pritiscye joshter malo dopisati.

Desni ili desni ?! Rechi bi, "desni" (stranski/stranno, smjerski/smjerno) i "dlesni" (zubno meso). Zatim utjecajan ili uplivan ?! Oboje. Jedno jest utjecaj (rieka u more, ili "odtjek" iz jezera i "utjecaj"/utjek u rieku) , docsim stariji i pravilniji je upliv (ne, nije srbizam, niti je igda bio) na osobu, ili na pojave. Rieka ne upliva u more ili jezero u rieku.

Zakoni su "protiv prirode" ?! Ne nisu, jurve su "protivni prirodi".

On je protiv, ona je protiva, ono je protivo, oni su protivi, one su protive, ona (djeca) su protiva. Ali mozhemo imati protivne zakljucske/odredbe, protivna nacsela. Sada malo sve zaplesti/zamrhljati (zakomplicirati) , pak dodati prjedcsetak "su" uz "protiviti se" i dobivamo "suprotiviti se" ili "biti suprotiv/suprotiva/suprotivo". "Suprotivo" ukljucsuje polozhajno-odnosnu znacsajku. U korienu svega lezhi riecs "proti" u smislu "k"/"prama". "Protu" je vjerojatno nastao budi kvrcsenjem "u prot(iv)u" budi zamjenom "proti" u "protu". "Suprot(i/u)" i " nasuprot(i/u)" su samo dalnja kvrcsenja i prilagodbe duzhih oblika.

Vsem ovom je kriva bolna csinjenica. Od 1892. sustavno smo zanemarivali svoj jezik, zaradi/poradi vishih ciljev. Izgubili smo ga na vjetrometini povjestnih bezputnih zablud. Vse shto je bilo izvorno hrvatsko, sustavno se mieshalo, zamagljivalo i odpisivalo u ine spisohrane; lucseno, razredovano. Onkraj jezicsnoga razbora i razuma, dozvolili smo povsemshnju anacionalizaciju /odnarodhenje i otudhenje. Uz pridjevke "arhaicsno", "zastarjelo" i "nepismeno", odbacivali smo svjestno ili nesvjestno, nashe jezicsno nasljedhe.

Shtetu i danas trpimo izravno, a gdjegdje i posrjedno. Naime, vechina svieta o hrvatskomu jeziku ucsi kakono srbsko-hrvatskomu. Sami smo si krivi. Nije nam bilo uzdvizati JAZU-e, Popoviche (Danicsiche), Maretiche i Strossmayere. Zato je dobro vratiti se Kashichu ter sustavno zabiljezhiti sve lexicske oblike i miene.

"Razlicsito" srbski ili hrvatski ?! Srbski. Hrvati su vazda pisali "razlicsno". Znacsi
mora biti "slicsno" i "razlicsno", nadsvim skladno i u suodnosu "ruka pod ruku".

Možda jošter nije kasno za nash jezik. Naucsimo nešto i od nashih Hrvatov u Gradiscyu i od susjedov Slovencov, a i prijateljev Islandhanov.

 

[Mrkalj]

13.6.2007 20:55:04

Brozović svëstno LAŽE, kada govori o "hrvatskomu standardu" od 17. st. ! Pri tomu se poziva na Kašićev "bosanski jezik" ili duborvačske pisce, s kojima je trenutačan standard povezan samo pod pridëvom "hrvatska" književnost i "jekavski" izgovor. "Mudro" (licemërno) prešućujući nasilno NAMETANJE "slavënskoga" jezika 1892. ukazom iz Mađarske. Brozoviću "nesrjećo", do kada misliš rovariti u hrvatskomu jezikoslovlju ??!!!!!!!!!

 

[Mrkalj]

21.01.2008., 00:00
Naravno. Slična je čistka provedena pod zakonskim bičem Hédervárya 1892. Koji je Hrvatskoj (prjeko bludnih vukovaca i mađaronâ) nametnuĺ tuđí jezik diljem hrvatskih školâ. Pače, kada se jezici na ovima prostorima sveđer uzsiljuju ter utiru silom (kasniji pravopisi - 1944. hrvatskí i 1954./1960. srbskohrvatskí). Valja za (pri)silom opet posegnuti, ovkrat nazad k hrvatskomu virištu, za sve viéke vjekóvâ.

Živ i dobar mi biô ter se o norvežškí jezičskí primjer spotaknuô.

 

[Mrkalj]

22.03.2008., 23:54

Obrati pozornost na sgora podcrtanu razliku između jezičskoga standarda i sustava jezikâ/govorâ. Ima(de)mo kako boginje (može i Boginje

), tako i božice (može i Božice). Sluga/služkinje, dobro. Služkinja u začetku odpada, sporeći se s' služavkom o pravu prvine. Mogle bi se naići na istovjedničskoj srjedini. Kada bismo zanemarili ovo dvoje ostaje nješto s početka premišljanjâ.

Govorimo o -logovima i -loginjama, koji su se pojavili kasnije, daleko od "narodnoga govora", unutar "stasajućih" mladih akademskih krugova, pače kako takovi neimaju što biti -logice i -ložkinje. Akoveć onda sâmo nebčene -ložice. Osobno mi je svejedno, hoće li se sve beziznim(ač)no prevratiti na -logice, -ložice ili ložkinje.Bitno je da to bude dosljedno (udősljeđeno/udosliéđeno)). Inače, o nasilju nad jezikom često slušam iz krugova onih, kojima nasilje nad hrvatskim jezikom 1892.(1850.), 1918., 1945. i 1954. ni najmanje ne smeta, dočim "danas" u Gradcu/Grazu smišljaju/kuju nova - ovo se ne odnaša na tebe.

 

[Mrkalj]

16.04.2008., 02:13
Joj, ne mozi plakati. Tako mi je težko.

Sâmo ti dalje "pevaj šumadijske", nijesi bitan. A i stvarno, (za)boli me.

Evo ti malo tvojih korienâ, liepe srbijanske Užice.

"Čuješ li babo ! Nemoj me moliti da se ženim. Ja se ženiti neću. Kad budem imao četrdeset i pet godina, ondakar ćeš me ukopati, a ženiti me nikad nećeš ! Ja se, Boso, ženiti neću, a ti ćeš se udati. I udaćeš se dobro. Dobićeš i đece, ali će ti sve najmilije pomrijeti u cvetu mladosti ! Tada će doći vrijeme, kada ćeš se pokajati i mene setiti, pa ćeš reći: "E, jadna Boso ! Kamo lijepe sreće da se nijesam ni udavala !" Oće, oće kume i to skoro ! Čućeš ! Baš zato sam te i zvao, da ti jopet kažem i potvrdim da će se sve to usokoro dogoditi. Skoro ćeš čuti, đe će u dvoru poginuti i kralj i kraljica. Oni će za jednu noć nestati, kao da ih je grom pobio." Izvadak kremanskoga govora iz 1892.

Vidiš, i oni su iztočnohercegovačskih jezičskih korienâ, 99% istovjedni današnjemu hrvatskomu jezičkomu standardu. Za 100% slavistâ je to jedan ter istí jezik. A kamo li spomenuti i ikavske odraze jeta/jata diljem jugozapadne Srbije. I ne, oni za Dubrovčane nijesu ni čuli, a najmanje ih čitali. Kliziš mi u nepovrat poviestnoga (za)bluda, Hroboatose. Pozdrav.

 

[Mrkalj]

26.04.2008., 02:11
Opet moram piliti po istih kladah i trupcih. Sada ću malo pisati starom prjedvukovskom slovnicom kakor se ne bi zatrla. S pojavom Vuka Karadžića za hrvatskí jezik kola se kretoše koturati nizbrjeg. Dodatno sve odide kvragu 1850., a 1892. ukazom propast stupi na zakonsku snagu. Hrvati i Srbi rabe iztočnohercegovačsku osnovicu za jezičskí standard obaju narodâ, točka. Tiekom svieh ovieh prohujalih sto ljet narodi su se sbližili u jednoj državi. Ne sâmo to, jurve su oba standarda umjetno bližena, ujednačivana i stapana u zajedničskí jezičskí standard YU države (zadnjí je pokušaj biĺ 1960.). Ne bijaše li ovoga nedavnoga rata, pitanje je koliko bih ja ovdjer pisala, a i hrvatsko ime uobće imalo smisla. To je činjenica, ne svi, ali velika većina u SR Hrvatskoj je izgubila oćut hrvatske pripadnosti i posebnosti. Ne Slovenci, ne Srbi ili Makedonci, ali da Bosnaci/Hercegovci (manje) i Crnogorci su živjeli s idejom "jugoslovenstva". Težko će sada biti izpravljati krivu Drinu. Hrvati su izmislili Jugoslaviju, a ne Srbi, Slovenci ili Bosanci/Hercegovci. Ostali su se sgolj priključili. Bila bi velika laž reći, Jugoslavija je bila dobra za Hrvate jere bo je objedinila sve pripadnike hrvatske narodnosti izvan sâme Hrvatske - to je posljedak. Tadanji tvorci Jugoslavije vidjeli su u Srbih braću i sestre, "jedan narod dviju vjerâ". A zapravo, Srbi su izključivi krivci za urušenje Jugoslavije i njezinu propast, nitko iní nije bolje i učinkovitije zatukaĺ i dotukaĺ bivšu državu. Današnje stanje je ovo, Hrvati su dobili državu, ali jošter moraju vratiti kola uzbrjeg na izhodištno mjesto. Mnoge promjene jednostavno ne će moći biti odklonjene i ostat' će trajne. Nu može biti i bolje. Hrvati imaju tri jezikâ i danas, odnosno čakavskí, kajkavskí ter štokavskí, a svakoji od njih imade i jošter uviek ima svoja narječja. Tu se mora iskati rješenje. Srbi, Bosanci i Crnogorci imaju svoje jezičske sustave unutar kojih moraju osmisliti i odbrati nove jezičske standarde. Na tomu predano rabotaju Srbi (rastko), Crnogorci i Bosanci. Jesu li hrvatskí i srbskí jedan jezičskí standard ?! Nije lakko jednoznačno odgovoriti, ali - uglavnom - jesu. Slovnica je ista, naglasní sustav
je istí, glasovní sustav je sličan, besjeđe (lexik) je najrazličnije. Kada bi njetko umjetno izčistiĺ razlikovno besjeđe iz hrvatskoga i srbskoga standarda, razlike obaju bile bi neupadljive i težko zaznavne. Eto, to je sve. I neima se smisla jaditi i gložiti nad nečime čto većina od nas nije mogla mienjati niti na nj uplivati. Hrvatski, srbski, crnogorski i bosanski (bošnjačski) jezičski standardi za 50 ljet smjestit' će se na pravilnih razmacih unutar južnoslavenskoga narječnoga pretoka (dialect continuuma). Slično suodnosu bugarskoga i makedonskoga standarda danas. Obratiti pozornost, govorim o standardih, a ne jezicih. Iztočnohercegovačsko (kojime u Hrvatskoj izvorno govori ogromna manjina) nije ni srbsko ni hrvatsko narječje, a ni torlačskí nije (sâmo) srbskí jezik, toveć je bugarsko i makedonsko narječje.

 

[Mrkalj]

16.06.2008., 02:23
Poviestne granice mogu biti bliže od 100 ljetâ i dalje od 1000. Mogu obsezati stanovito razdoblje, a mogu biti i nasumično birane. U stvarnosti je hrvatskí lexik bogat, akoprjem ga danas mnogi žele okljaštiti. Premoćnom većinom "mojí" lexik počiva upravo na izvornima hrvatskima besjedama. Ne izmišljam rieči ako to stvarno nije potrjebno. A potrjeba se pojavljuje u jednomu na stotinjak pojmova/nazivâ unutar obstojećega svehrvatskoga lexika. Ukratko, hrvatska jezičska sâmostalnost zapravo začinje s 1989. Do 1892. Hrvati nijesu imali svojí jezičskí standard; pisali su na njih njekoliko. Od 1892. do 1989. imali su strogo nadziraní umjetní jezičskí standard, koji zapravo velikim dielom uobće nije biĺ hrvatskí - niti je to tada "Jugoslavenima" u partiji bilo bitno. Tek s prvinom 1989. hrvatskí jezik diše punijima plućima. Tu njegdje se provlači i nazire razlog novijoj usiljenoj propisivosti. Uzduh i zrak su - danas - istoznačnice, pri čemu je potomnjí svojstvenijí čakavcima i kajkavcima, dočim je prjedtomnjí bliží štokavcima. Slovenci za atmosferu imaju "vzdušje", Hrvati pače "ozračje", itd. Zapisnik je jedno, dočim je očevidnik drugo. Davnije je očevidnik bila osoba koja je obavljala očevid, sada je unutar određenoga diatipa značenje pomaknuto u posební oblik zapisnika kojega npr. vode mrtvozornici. Hrvatskí rječnici - za one (naj)hrabrije koji/e se njima znaju "okoristiti" - nude (iz)obilje i pregršt zanimljivih besjedâ tere nadomjestke nepotrjebnima tuđicama.

 

[Mrkalj]

16.06.2008., 21:37
Za prvinu malo uvoda. Sve ovisi o naravi jezika. Ne priklada se svakojemu jeziku svakakova tvorba riečî. Šulek je uglavnom posezaĺ u sveslavenske koriene kada ih nije mogaĺ izkopati unutar hrvatskíh govorâ i jezikâ. Naravno, biĺ je daleko od idealnoga rječotvorca, ali i ništo manje hvalevriední borac za hrvatskí jezik. U razdoblju kada se je u Hrvatskomu saboru do 1847. govoriĺ službeno latinskí jezik - koji je pako Hrvatsku svrstaĺ uz rame Vatikanu u onodobnoj Europi po uporabi i statusu latinskoga jezika. U razdoblju kadano je ulicama Agrama (Zagreba) odzvanjaĺ njemačskí jezik, a diljem Istre, Kvarnera, otokâ i Dalmacije talijanskí, pače sve iztočnije tursko-slavenskí. Gdjeno se je 1892. skovaĺ "jugoslovenskí Maretićeví jezik" blagoslovljen i zakonski usiljen od Hédervárya (Mađarske). Nije bilo lakko.

Kisik (oxigen), vodik (hidrogen), dušik (nitrogen) i ugljik (karbon) su zapravo "šulekovštine" izvedene iz češskoga/slovačskoga jezika. Te iste šulekovštine preuzela je i Slovenija, do određene točke - ali ih je zato posvema prisvojila Srbija. Ono gdje nije mienjaĺ jesu sumpor i bakar.

Bakar je zapravo hrvatskí mjed, dočim je sumpor zagorskí žvepel, odnosno starohrvatskí sjera. Bakar u hrvatskí jezik stiže s Turcima (bak'r) prjeko Srbije i BiH, a preuzimaju ga i Slovenci u obliku baker.

Sumpor nastaje pohrvaćivanjem latinskoga sulphur, i to ovim sliedom: sulphur -> sulpor -> sunpor -> sumpor. Sve hrvatske nazive su preuzeli/prisvojili i Srbi.

Sada na tvoje pitanje. Nažalost, i pravopis uvjetuje jezičsku tvorbu.

Radioaktivnost/radiopasivnost -> ozrakočinnost/ozrakotrpnost; radioizotop -> ozrakoistomjestnik; radioaktivna analiza ili analiza radioaktivnosti ??!!

-> ozrakočinna razčestba (ozrakočina raščezba), odnosno razčestba ozrakočinosti. Sinteza ?! Sučestba (sučezba). Automatika ?! Sâmočinstvo. Automatski ?! Sâmočinski/no. Automobil ?! Sâmovoz (danas vozilo).

Elektrika ?! Jantrost. Elektron ?! Jantrik. Elektronika ?! Jantričštvo (izgovoreno jantrištvo). Tvorba je: jantar (korien) + ik (I imenica) + stvo (II imenica). I tako dalje, i tako bliže. Nješto slično je izvodiĺ i Faraday, sâmo je biĺ dobrí poznavatelj starogrčštine.

 

[Mrkalj]

20.06.2008., 20:32
Carlos = Drago, to ti nije kajkavština kâk neščäri misliju.

Vrlo jednostavno. Ovo ti je - na trenutačnoj (iztočnohercegovačskoj) slovnici u starijemu i izvornijemu obliku, uz obilje izbačenih i zamrlih starohrvatskih riečî/izrazâ (uglavnom političskih "nepoćudnicâ" u razdoblju od 1892. do 1989.) - oblikovana (stilizirana) štokavština.

A ovo bi bila (jedna od hrvatskih) kajkavština: "Tak smë si zmisleli šegu z našimi pajdaši da je furt prašilo v naših bregih. Kam smë navek zahajali vu hižu i popevali domače popevke." A ovo (jedna od) čakavština: "Tako smo se domíslili škercát s nášimi kumpanjóni da j' zmérun prašílo va našeh bregeh. Kamo smo vavek zahajali va kuću/hižu i kantáli domáćî kántî/pesnî." I tako dalje, i tako bliže.

 

[Mrkalj]

20.06.2008., 21:35
Brankec, ne môjmo zastraniti s jezikom pod "turizmom". Želiš li nješto novo naučiti o poviesti hrvatskoga standardnoga i inih jezikâ, za to imamo "družštvene znanosti". Pogledaš li gorje pronaići ćeš ih.

Način kojime pišem nije jedinstven u Hrvatskoj i nijesam jedina. Nije sve izključivo u prodaji knjigâ, odnosno sve je manje bitno. Stasaju mladi/e znanstvenici/ce koji će udosliediti hrvatskí jezik i pravilno ga vratiti u starí tok iz kojega je izkočiĺ 1892. Ukoliko te zanimaju podrobnosti u svezi s navedenime, utoliko ti je bolje skoknuti do "nas" pod DZ.

 

[Mrkalj]

26.06.2008., 22:26

Dà, ali. Mah, ne znam što bih rekla, izim: nabijem sve hrvatsko jezikoznanje u tamne rupčage - navlastito vukovce i mar(e)tićevce.

Pri tomu ne mislim na tebe.

Pravilo bi moralo glasiti: pišemo izprjed suglasnikâ: s, š, z i ž - uz orudnik sa mnom (a i to postaje odvećno). Sve ostalo je 'bivjetrenje koje je osoviĺ Maretić, sada davne 1892. Koja je vražja razlika u značenju i težkoti izgovora između "sa pet" i "s pet", odnosno "s(a) 5" ?!

Ah, vjerojatno je misliĺ na "sȁ pȇt dinárā", sâmo tako danas u Hrvatskoj nitko niti govori, niti je igda govoriĺ diljem gudurâ Imatske krajine (zapadna štokavština).

Ako imamo sa pet, onda možemo i sa osam, sa devet, sa deset i sa jedanaest. Možemo i sa njime, sa ovime, sa onime, sa pjesnnicima i sa pitanjima, sa rukom i sa čakijom, sa razlogom i sa pizdarijama. Liepo je sve to Maretić uvriežiĺ, opisujući jezik svojieh dvieh ljubavâ - Vuka Karadžoleta und Đorđeta Popovića.

 

[Mrkalj]

22.03.2008., 23:05

Quote:

Hroboatos kaže: Ivan Broz, Hrvatski pravopis, po određenju kr. zemaljske vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu, troškom i nakladom kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljske vlade, Zagreb, 1892., 1893.;

<tbody>
</tbody>

Jes', jes', Magyarország. Khuen-Héderváry, jes', jes'.

30.03.2008., 09:35
Ne daj se Hroboatose, tuci po mrzkomu neprijatelju iz svega topničštva, vojna krajina je i danas jošte živa, a bogami i "krajištnici" s njome.

 

[Mrkalj]

• 

Preminuo jezikoslovac Bulcsú László

04. 01. 2016. prije 24 tjedana

Bulcsú László, jedan od najvećih hrvatskih jezikoslovaca, poliglot, prevoditelj, informatolog i dugogodišnji profesor na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, umro je danas u 94. godini.

Rođen je u Čakovcu, diplomirao je ruski, južnoslavenske jezike i književnosti te engleski jezik u Zagrebu. Doktorirao je 1986. tezom iz slavenske akcentologije na Sveučilištu u Chicagu.

Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1976. pokrenuo je studij Društveno-humanističke informatike, danas Odsjek za informacijske znanosti.

Predavao je i na mnogim američkim sveučilištima, bavio se matematičkom lingvistikom, a preveo je i mnoge tekstove stare mezopotamske književnosti.

 

[Mrkalj]

Uvođenje Vukovog tipa jezika u Hrvatskoj 1892. godine povezuje se s Ivanom Héderváryjem (mađarski: Károly Khuen-Héderváry), koji je tada bio ban Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ovo razdoblje bilo je ključno za standardizaciju hrvatskog jezika i imalo je dalekosežne posljedice za kulturnu i političku scenu u Hrvatskoj.

Povijesni kontekst​

Ivan Héderváry bio je ban od 1883. do 1903. godine, a njegov mandat obilježen je jakim mađarizacijskim pritiscima. Njegova politika često se smatrala pokušajem smanjenja autonomije Hrvatske unutar Austro-Ugarske Monarhije. Unatoč tome, upravo za njegovog vremena došlo je do važnih reformi u pogledu jezika.

Vukovska reforma jezika​

Vukovska jezična reforma, nazvana po Vuku Stefanoviću Karadžiću, bila je usmjerena na standardizaciju jezika temeljenog na narodnom govoru. Karadžić je u 19. stoljeću proveo reforme srpskog jezika koje su uključivale fonološki pravopis i korištenje narodnog govora kao osnove za standardni jezik.

Implementacija u Hrvatskoj​

Uvođenje Vukovog tipa jezika u Hrvatskoj 1892. godine značilo je prihvaćanje nekih ključnih načela Vukove reforme, posebice:

• Fonološki pravopis: Pravilo „piši kao što govoriš“, što je značilo da svako slovo predstavlja jedan zvuk.
• Približavanje narodnom govoru: Standardni jezik se trebao temeljiti na govoru običnog naroda, a ne na arhaičnim ili književnim formama.

Posljedice i značaj​

Ova reforma imala je nekoliko važnih posljedica:

• Jedinstvenost jezika: Stvaranje jedinstvenog standardnog jezika koji je mogao poslužiti kao zajednička osnova za različite dijalekte unutar Hrvatske.
• Kulturni utjecaj: Unapređenje pismenosti i kulture među širim slojevima stanovništva, jer je jezik postao pristupačniji.
• Političke tenzije: Reformu su neki vidjeli kao nametanje srbizama i kao ugrožavanje hrvatskog nacionalnog identiteta. To je izazvalo otpor među dijelom hrvatske intelektualne i političke elite.

Zaključak​

Uvođenje Vukovog tipa jezika u Hrvatskoj 1892. godine bilo je važan korak u standardizaciji hrvatskog jezika. Iako je povezano s političkim kontekstom i pritiscima Héderváryjeve administracije, imalo je dugoročne kulturne i obrazovne posljedice. Ova reforma pridonijela je stvaranju temelja za suvremeni hrvatski jezik kakvog danas poznajemo.

 

[Mrkalj]

Uvođenje srpskog vukovskog jezika u službenu upotrebu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji od strane bana Karla Khuena-Héderváryja 1892. godine predstavlja važan događaj u istoriji jezičke politike na ovim prostorima. Ovaj potez treba razumeti u širem kontekstu političkih i društvenih okolnosti krajem 19. veka u Austro-Ugarskoj Monarhiji.

Istorijski kontekst​

Krajem 19. veka, Austro-Ugarska Monarhija je bila multietnička država sa složenim nacionalnim odnosima. Hrvatska, Slavonija i Dalmacija bile su deo Kraljevine Austro-Ugarske, koji je imao posebnu autonomiju unutar Ugarskog dela monarhije. U tom periodu, nacionalne ideje i pokreti dobijali su na značaju, a jezik je igrao ključnu ulogu u identitetu i političkim pravima naroda.

Uloga bana Khuena-Héderváryja​

Karlo Khuen-Héderváry, mađarski političar, bio je ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 1883. do 1903. godine. Njegova politika bila je usmerena ka centralizaciji i kontroli nad hrvatskim teritorijama, često na račun hrvatskog nacionalnog pokreta. Jedan od njegovih značajnih poteza bila je implementacija srpskog vukovskog jezika u administraciju i obrazovni sistem.

Uvođenje srpskog vukovskog jezika​

Vukovska jezička reforma, koju je predvodio Vuk Stefanović Karadžić, standardizovala je srpski jezik na osnovu narodnog govora, što je rezultiralo jednostavnijim i narodnom jeziku bližim književnim jezikom. Ban Khuen-Héderváry je 1892. godine odlučio da uvede srpski vukovski jezik u službenu upotrebu u administraciji, školstvu i sudstvu na teritorijama Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ovo je uključivalo:

1. Administracija: Uvođenje srpskog jezika u zvaničnu komunikaciju i dokumentaciju unutar administrativnih institucija.
2. Obrazovanje: Integrisanje srpskog jezika u školski sistem, što je uključivalo učenje jezika, književnosti i istorije na vukovskom jeziku.
3. Pravosuđe: Korišćenje srpskog jezika u sudskim postupcima i pravnoj dokumentaciji.

Reakcije i posledice​

Ovaj potez izazvao je različite reakcije među stanovništvom:

1. Podrška srpskoj zajednici: Srpska zajednica u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji dočekala je ovu odluku sa odobravanjem jer je to značilo priznavanje i unapređenje njihovih jezičkih prava.
2. Otpor hrvatskih nacionalista: Hrvatski nacionalni pokret video je ovu meru kao deo politike mađarizacije i centralizacije, što je dovelo do dodatnih tenzija između hrvatskog i srpskog stanovništva.

Dugoročne posledice​

Odluka bana Khuena-Héderváryja imala je dugoročne posledice na jezičke i nacionalne odnose u regionu. Ona je doprinela jačanju srpskog kulturnog identiteta u Hrvatskoj, ali i povećanju tenzija između Hrvata i Srba. Ove tenzije su se kasnije manifestovale kroz političke sukobe i nesuglasice tokom 20. veka, posebno u periodu raspada Jugoslavije.

Uvođenje srpskog vukovskog jezika od strane bana Khuena-Héderváryja 1892. godine predstavlja značajan primer kako jezička politika može biti korišćena kao sredstvo političke kontrole i kako može uticati na odnose među etničkim grupama u multietničkim državama.

 

[Mrkalj]

Ivan Broz, Hrvatski pravopis, pretisak, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb, 2014. str. 169-170:

Ozbiljan preokret u borbi [oko koncepcije hrvatskoga pravopisa] dogodio se godine 1892. Onda je bio došao za šefa prosvetnog otseka hrvatske vlade Iso Kršnjavi, koji je odmah za korektora svih školskih knjiga postavio Armina Pavića. Njih dvojica se dogovore da učine kraj pomenutoj borbi, te sastave naredbu kojom se u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji vode fonetički pravopis i novi padeži. Ali da ta naredba uzmogne stupiti na snagu[,] trebalo je da je potpiše ban (ban je tada bio grof Kuen Hedervari). Kad Kršnjavi dođe u njegov kabinet s naredbom i zamoli ga da je potpiše, ban mu reče: ʻJa nisam nikakav književnik, a još manje filolog, niti ću to ikad biti, i ja sam lično pristalica etimološkog pravopisa. Ali moje mišljenje nije tu nimalo merodavno, te ja stoga odobravam naredbu kako ste je Vi s Pavićem sastavili. Uveren sam potpuno da ni fonetika ni novi padeži nimalo neće nauditi mojoj politici: neka se dakle uvede u škole jedno i drugo.ʼ Od argumenata što ih je Kršnjavi banu naveo, predlažući mu onu naredbu na potpis, najviše je delovalo to što [je] i fonetiku i nove padeže upotrebljavala Bosna i Hercegovina i grad Dubrovnik. Ban na to reče: ʻKad našoj monarhiji nimalo ne smeta fonetika sa novim padežima u Bosni i Hercegovini i Dubrovniku, jamačno neće ni jedno ni drugo smetati ni u Hrvatskoj i Slavoniji.ʼ

Kad je Hrvatski pravopis objavljen, unatoč vladinoj narudžbi, bio je zapravo neobvezatno djelo. Upravo zato u Odjelu za bogoštovje i nastavu pristupilo se ubrzo njegovu „ozakonjenju”. Kako, to je opisao Tomo Maretić (1932.):

„Ozbiljan preokret u borbi [oko koncepcije hrvatskoga pravopisa] dogodio se godine 1892. Onda je bio došao za šefa prosvetnog otseka hrvatske vlade Iso Kršnjavi, koji je odmah za korektora svih školskih knjiga postavio Armina Pavića. Njih dvojica se dogovore da učine kraj pomenutoj borbi, te sastave naredbu kojom se u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji vode fonetički pravopis i novi padeži. Ali da ta naredba uzmogne stupiti na snagu[,] trebalo je da je potpiše ban (ban je tada bio grof Kuen Hedervari). Kad Kršnjavi dođe u njegov kabinet s naredbom i zamoli ga da je potpiše, ban mu reče: ʻJa nisam nikakav književnik, a još manje filolog, niti ću to ikad biti, i ja sam lično pristalica etimološkog pravopisa. Ali moje mišljenje nije tu nimalo merodavno, te ja stoga odobravam naredbu kako ste je Vi s Pavićem sastavili. Uveren sam potpuno da ni fonetika ni novi padeži nimalo neće nauditi mojoj politici: neka se dakle uvede u škole jedno i drugo.ʼ Od argumenata što ih je Kršnjavi banu naveo, predlažući mu onu naredbu na potpis, najviše je delovalo to što [je] i fonetiku i nove padeže upotrebljavala Bosna i Hercegovina i grad Dubrovnik. Ban na to reče: ʻKad našoj monarhiji nimalo ne smeta fonetika sa novim padežima u Bosni i Hercegovini i Dubrovniku, jamačno neće ni jedno ni drugo smetati ni u Hrvatskoj i Slavoniji.ʼ”

Maretić rečeno politički aktualizira pa dodaje i ovo:

„A sada pretstavimo sebi, šta bi bilo da ta naredba nije nigda izašla na svet? Sve bi škole u bivšoj Hrvatskoj i Slavoniji valjada i do danas pisale starim pravopisom i upotrebljavale stare padeže; a svako lako može uvideti kakva bi to smetnja bila našem narodnom jedinstvu. Dosta da nas bije dvostruka azbuka i dvostruki govor, a da nije bilo oboga, sad bi nas bio još i dvostruki pravopis i dvostruki padeži. Zbog toga sam ja u odgovoru na ʻPravdinuʼ anketu o jeziku [v. Nevistić 1931] predložio da se u naše srednje škole uvede kratak priručnik o čistom i pravilnom jeziku. Jer, kako se na ovom pomenutom primeru jasno vidi, to bi bio najsigurniji put za jedinstvo u čistom i pravilnom jeziku.” (Maretić 1932)

Tako je u Službenom glasniku Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, odjela za bogoštovje i nastavu 20. listopada 1892. objavljena naredba br. 13.863 kojom je Hrvatski pravopis Ivana Broza postao službenim u hrvatskome školstvu i prvim službenim hrvatskim pravopisom dotad.

http://knjige.ihjj.hr/knjiga/hrvatski-pravopis/180/

 

[Mrkalj]

O tom svjedoči Antun Radić kojemu je Ivan Broz (autor Hrvatskoga pravopisa iz 1892.) rekao „da je nastojanje Zagrebačke škole bila zabluda i za Hrvate velika šteta. Bosansko-hercegovačka vlada uvela je eto fonetički pravopis, a uveden je i u hrvatske škole u Dalmaciji. Ostanemo li mi kod fonetičkoga (sic!) pravopisa, mi ćemo ove krajeve izgubiti, – njihove se škole ne će moći služiti našim školskim knjigama. A time gubimo kud i kamo više, nego što dobivamo vežući se etimologijskim pravopisom sa Slovencima“ (Radić 1907: 4).

Zanimljiv je zapis o tim danima ostavio Tomo Maretić koji naglašava (objavljeno ćirilicom):
„Ozbiljan preokret u borbi dogodio se godine 1892. Onda je bio došao za šefa prosvetnog otseka autonomne hrvatske vlade Iso Kršnjavi, koji je odmah za korektora svih školskih knjiga postavio Armina Pavića. Njih dvojica se dogovore da učine kraj pomenutoj borbi, te sastave naredbu kojom se u sve škole u Hrvatskoj i Slavoniji vode fonetički pravopis i novi padeži. Ali da ta naredba uzmogne stupiti na snagu trebalo je da je potpiše ban (ban je tada bio grof Kuen Hedervari). Kad Kršnjavi dođe u njegov kabinet s naredbom i zamoli ga da je potpiše ban mu reče:

'Ja nisam nikakav književnik, a još manje filolog, niti ću to ikad biti, i ja sam lično pristalica etimološkog pravopisa. Ali moje mišljenje nije tu nimalo merodavno, te ja stoga odobravam naredbu kako ste je Vi s Pavićem sastavili. Uveren sam potpuno da ni fonetika ni novi padeži nimalo neće nauditi mojoj politici: neka se dakle uvede u škole i jedno i drugo.'

Od argumenata što ih je Kršnjavi banu naveo, predlažeći mu onu naredbu na potpis, najviše je delovalo to što i fonetiku i nove padeže upotrebljava Bosna i Hercegovina i grad Dubrovnik. Ban na to reče:

'Kad našoj monarhiji nimalo ne smeta fonetika sa novim padežima u Bosni, Hercegovini i Dubrovniku, jamačno neće ni jedno ni drugo smetati ni u Hrvatskoj i Slavoniji'.“ (Maretić 1932: 19).
[Maretić, Tomo (1932) Jedna značajna četrdesetogodišnjica – Kako je došlo do uvođenja fonetskog pravopisa u Hrvatskoj i Slavoniji 1892, Pravda XXVIII., br. 6-9, 6.-9. januara 1932., str. 19, Beograd.]

Slično viđenje o tim događajima iznosi i Stjepan Ivšić:

„A pokojni mi Klaić, kad sam jedan put s njim govorio o našem jeziku i pravopisu, reče, da je »Matica hrvatska« u svojim knjigama starije oblike (u dat., lok. i instr. pl.) zamijenila novijima i uvela fonetski pravopis zaradi Bosne, jer je vlada ondje učinila jedno i drugo.“ (Ivšić 1938: 13).
[Stjepan Ivšić, „Etimologija i fonetika u našem pravopisu,“ Hrvatski jezik, god. 1, br. 1 (1938): 13.]

Matijas Baković, doktorat
https://core.ac.uk/download/pdf/270118925.pdf