Dok su krupne kapi kiše, kao blagoslov, nakon dugog toplog ljeta, dobovale
o prozorsko staklo, iz kuhinje se širio slatki miris kolača s mojim omiljenim
filom – dinstanim jabukama i cimetom. Uskoro se na stolu našla i džezva
kafe, koju sam odlučila popiti u društvu bosanskohercegovačkog velikana
akademika Dževada Karahasana, gledajući na YouTube-u jedan od njegovih
posljednjih intervjua prije nego što je preselio na bolji svijet.
U stvari, on me i naveo na to. Čim sam kliknula na početak videa, rekao je da
se više nema s kim danas pošteno razgovarati jer su svi okupirani virtualnim
svijetom i da se svodi na na SMS-ove, poruke na Viberu ili nekim drugim
društvenim mrežama.
Kaže, on je zato odlučio da za svog stalnog sagovornika ima perzijskog
pjesnika Omara Hajjama. Pominjući ovog velikog pjesnika Karahasan mi je
kazao da je Hajjam znao da je pitanje početak saznanja, da učimo radi toga
da bismo bolje shvatili koliko ne znamo. Kad izgubimo sposobnost da se
čudimo, prestali smo saznavati. Kad izgubimo sposobnost da budemo naivni,
prestali smo se radovati. Kad izgubimo pitanja, mi smo mrtvi samo što to još
nismo otkrili.
Kako sam uvidjela da može biti interesantno pronaći sagovornika iz
prošlosti, ja odlučih da moj sagovornik za ovo popodne bude baš on –
akademik Dževad Karahasan.
Prvo mi je pričao o svom rodnom Duvnu, koje mu nikad i nije nedostajalo
jer ma gdje da je išao i živio, svoj rodni grad je uvijek nosio u srcu. Pričao
mi je i o svom akademskom radu na relaciji Bosna–Austrija–Njemačka, pa
je kroz opuštenu priču rekao kako je dobro povremeno odlaziti bilo gdje, ako
ništa drugo, a ono radi radovanja povratku. Dobro je, kaže, i kad negdje
odemo da sa sobom ponesemo “svoje Duvno”, pa kad naiđe jugovina,
da se imamo gdje skloniti.
Dotakli smo se malo i slobode, pa mi je rekao da u svijetu bez tajne, nema
slobode. Sloboda je u nama. To je čista podvala da nama slobodu daje
država, politička stranka, vojska.
Malo smo se vratili i u daleku prošlost, pa smo pretresli Aristotela i njegovu
tezu da je u čovjekovom životu najvažnije ono što nam se događa “sad”.
Karahasan mi je objasnio da nikako ne možemo sve svesti na “sad”, jer
čovjek je duhovno biće i u njegovom duhu su sadržane sve sekunde
njegovog življenja. Meni je to zvučalo prilično ohrabrujuće, jer to znači da
nijedan osjećaj, ma kakav bio – radost, tuga, sreća, bol ili bilo što drugo –
ne može nikad u potpunosti ovladati čovjekom, jer je u njegovom duhu
uvijek istovremen prisutna i suprotnost tom osjećaju, doživljena nekad ranije.
Moje ohrabrenje se odnosilo, naravno na tužne osjećaje. Možda to i nije
bilo tako, ali meni je odgovaralo da to tako shvatim.
I baš kad sam istinski počela uživati u riječima akademika Karahasana,
koja svaka vrijedi zlata, zazvonilo je zvono na vratima. Doduše, i kolač sa
jabukama i cimetom već je bio gotov, pa ga je trebalo izvaditi iz rerne.
Prije nego preklopih laptop, zahvalih se u sebi našem velikanu Dževadu
Karahasanu za svu njegovu mudrost, toplinu i dobrotu koju nam je ostavio
za sobom.
Riada
o prozorsko staklo, iz kuhinje se širio slatki miris kolača s mojim omiljenim
filom – dinstanim jabukama i cimetom. Uskoro se na stolu našla i džezva
kafe, koju sam odlučila popiti u društvu bosanskohercegovačkog velikana
akademika Dževada Karahasana, gledajući na YouTube-u jedan od njegovih
posljednjih intervjua prije nego što je preselio na bolji svijet.
U stvari, on me i naveo na to. Čim sam kliknula na početak videa, rekao je da
se više nema s kim danas pošteno razgovarati jer su svi okupirani virtualnim
svijetom i da se svodi na na SMS-ove, poruke na Viberu ili nekim drugim
društvenim mrežama.
Kaže, on je zato odlučio da za svog stalnog sagovornika ima perzijskog
pjesnika Omara Hajjama. Pominjući ovog velikog pjesnika Karahasan mi je
kazao da je Hajjam znao da je pitanje početak saznanja, da učimo radi toga
da bismo bolje shvatili koliko ne znamo. Kad izgubimo sposobnost da se
čudimo, prestali smo saznavati. Kad izgubimo sposobnost da budemo naivni,
prestali smo se radovati. Kad izgubimo pitanja, mi smo mrtvi samo što to još
nismo otkrili.
Kako sam uvidjela da može biti interesantno pronaći sagovornika iz
prošlosti, ja odlučih da moj sagovornik za ovo popodne bude baš on –
akademik Dževad Karahasan.
Prvo mi je pričao o svom rodnom Duvnu, koje mu nikad i nije nedostajalo
jer ma gdje da je išao i živio, svoj rodni grad je uvijek nosio u srcu. Pričao
mi je i o svom akademskom radu na relaciji Bosna–Austrija–Njemačka, pa
je kroz opuštenu priču rekao kako je dobro povremeno odlaziti bilo gdje, ako
ništa drugo, a ono radi radovanja povratku. Dobro je, kaže, i kad negdje
odemo da sa sobom ponesemo “svoje Duvno”, pa kad naiđe jugovina,
da se imamo gdje skloniti.
Dotakli smo se malo i slobode, pa mi je rekao da u svijetu bez tajne, nema
slobode. Sloboda je u nama. To je čista podvala da nama slobodu daje
država, politička stranka, vojska.
Malo smo se vratili i u daleku prošlost, pa smo pretresli Aristotela i njegovu
tezu da je u čovjekovom životu najvažnije ono što nam se događa “sad”.
Karahasan mi je objasnio da nikako ne možemo sve svesti na “sad”, jer
čovjek je duhovno biće i u njegovom duhu su sadržane sve sekunde
njegovog življenja. Meni je to zvučalo prilično ohrabrujuće, jer to znači da
nijedan osjećaj, ma kakav bio – radost, tuga, sreća, bol ili bilo što drugo –
ne može nikad u potpunosti ovladati čovjekom, jer je u njegovom duhu
uvijek istovremen prisutna i suprotnost tom osjećaju, doživljena nekad ranije.
Moje ohrabrenje se odnosilo, naravno na tužne osjećaje. Možda to i nije
bilo tako, ali meni je odgovaralo da to tako shvatim.
I baš kad sam istinski počela uživati u riječima akademika Karahasana,
koja svaka vrijedi zlata, zazvonilo je zvono na vratima. Doduše, i kolač sa
jabukama i cimetom već je bio gotov, pa ga je trebalo izvaditi iz rerne.
Prije nego preklopih laptop, zahvalih se u sebi našem velikanu Dževadu
Karahasanu za svu njegovu mudrost, toplinu i dobrotu koju nam je ostavio
za sobom.
Riada
Poslednja izmena: