Никако немају сви исте представе. Мој свет као представа различит је од твог света. У сваком тренутку он се мења величином и обликом кад год се моје тело помери, при чему се и то тело мења обликом и величином јер је и само представа.
Ево. Рецимо, довољно је да се мало померим у страну и да цео униврзум промени величину.
Знам. Рећи ћеш "мењају се моје перцепције а величина предмета остаје иста". Али када би размислио видео би да осим перцепција ...у свом искутву немаш ништа друго од предмета.
Интелект са својим формама опажања и сазнања служи једино циљевима индивидуалне воље или другачије речено наших тела. Функција интелекта јесте да буквално нацрта у мојој свести , око мог тела ,слике које зовемо "реалан објективан свет". Те слике су моје представе. Оне се мењају како се моје тело помери. Читав универзум промени своју величину ако ја променим место. Дакле, ту се мењају слике у мојој свести, моје перцепције. То је моја представа. Лично моја.
Ти имаш други универзум...Друге слике које је створила твоја свест.
А што се тиче секундарних квалтиета или боја, мириса, чврстоће којима су те слике обојене не знам да ли си наишао овде на тему о примарним и секундарним квалитетима:
Пренећу нешто из ње овде:
Subjektivitet osecaja dodira i toplote
Zamisli da setas sumom i odjednom u daljini primetis logorsku vatru.
Napolju je veoma hladno i ti osecas tu hladnocu . Kreces se prema vatri . Priblizavas se na deset metara od nje i vec osecas toplotu., priblizavas se na pet metara i osecas vrucinu, priblizavas se na deset santimetara i osecas bol.
Šta smo ovde imali : 1) oset hladnoce,2) oset toplote,3) oset vrucine,4) oset bola.
Da li je vatra kako si joj se priblizavao postajala toplija ? Ne.
Da li je vatra kada si prisao na pet metara do nje postala toplija nego sto je bila kada si bio udaljen deset metara ? Ne. I zasto bi oset toplote bio u vatri a oset bola ne ? Kada je i oset toplote i oset bola upravo to OSET u necijoj svesti.
Vatra je dakle takva kakva je... ni topla, ni hladna , ni vruca , ni bolna. Vec to "NESTO" ima tu sposobnost da to sto zovemo "toplota" proizvede u necijoj svesti kao subjektivan oset.
Dobar primer za ovo je i kada jedna ista voda na jednoj ruci izazove osecaj toplote a na drugoj osecaj hladnoce.
Subjektivitet osecaja cula vida (BOJA)
Jedna osoba od ovo dvoje jeste daltonista. Isti predmet jedna vidi kao crven ,druga kao zelen.
Pas pored njih isti predmet vidi kao siv. Kanarinac u kavezu (koji vidi i ultraljubicasti deo spektra taj predmet vidi kao X (boja nepoznata coveku)
Pitanje je:
Da li na tv ekranu prikazana crvena, zelena, siva ili X boja ?
Odgovor:
Niti je crven niti zelen vec je to nesto sto nema nikave veze sa bojama niti sa onim sto zovemo "crveno" ili "zeleno" vec to "NESTO" ima tu sposobnost da to sto zovemo "boja" proizvede u necijoj svesti kao subjektivan oset.
Subjektivitet cula sluha (ZVUK)
Jasno je da zvuk nije u zvucniku ili u glasnim zicama vec da ti predmeti imaju takva unutrasnja svojstva da ona u necijoj svesti proizvede osecaj zvuka.
Subjektivitet cula mirisa (MIRIS)
Isto kao i za zvuk.
Subjektivitet cula ukusa (UKUS)
Ovde mozemo izneti onaj interesantan primer iz StareGrcke kada su tadasnji iscelitelji dijagnostikavali neki poremecaj u organizmu na osnovu promene cula ukusa. Jos tada su ljudi prmetili da kako orandzada zdravom coveku moze da bude slatka a bolesnom gorka,pa su se pitali kakva je stvarno ta orandzada ...tj. orandzada po sebi..
А не. Свет као представа није хипотеза..већ апсолутна чињеница:
"Realizam, koji se namece sirovom razumu time što se ukazuje kao da je cinjenican, u stvari polazi od jedne proizvoljne hipoteze, pa je zato samo vetropirasta kula u vazduhu buduci da previdja ili porice najprvu cinjenicu, onu da sve ono što mi poznajemo leži unutar svesti. Jer to da je objektivno postojanje stvari uslovljeno jednim predstavljajucim subjektom, i da, prema tome, objektivni svet postoji samo kao predstava, nije nikakva hipoteza, a još manje odluka bez opoziva, ili cak nekakav paradokson uzet radi diskusije, vec je to najsigurnija i najednostavnija istina, cije je saznanje otezano samo time što je ona cak i suvise jednostavna, a svi ljudi nisu dovoljno razboriti da bi posli od prvih elemenata svoje svesti o stvarima.
Шопенахер"