Telo je
determinizam, a
svest/duša je(su)
slobodna volja.
Ako smo suvlasnici tela sa prirodom, onda je jasno da ne komandujemo mi svime.
Priroda upravlja biološkim procesima: disanjem, varenjem, radom srca, imunitetom, starenjem. To su stvari koje idu same od sebe,
potpuno determinisane zakonima prirode – mi tu nemamo nikakav direktan uticaj.
Mi, kao svest/duša, komandujemo izborima: šta ćemo da jedemo, kako ćemo da živimo, kuda ćemo da vodimo svoje telo, hoćemo li ga trenirati ili uništavati.
Dakle, priroda drži „automatiku“ tela, a mi donosimo odluke. Kao da je firma u pitanju sa dva suvlasnika:
priroda drži pogon, mašine i osnovne procese,
a čovek odlučuje o pravcu poslovanja.
Ali, ako jedan suvlasnik pravi štetu – recimo, čovek svesno uništava telo porocima – drugi suvlasnik reaguje. Priroda tada vraća račun: bolest, bol, umor… a na kraju i oduzima pravo korišćenja – smrt.
Zato je telo determinizam, ali svest/duša je slobodna volja. I balans između ta dva je jedini način da „firma“ opstane.
Dakle:
Telo je u rukama prirode i funkcioniše po zakonima determinizma – srce kuca, krv teče, ćelije se obnavljaju, a na kraju sve neminovno stari i umire. To je deo na koji nemamo uticaj.
Svest/duša je naša slobodna volja – mi odlučujemo kako ćemo koristiti telo dok ga imamo u suvlasništvu: da li ćemo ga negovati ili uništavati, da li ćemo život ispuniti smislom ili ga prokockati.
Priroda je
determinizam koji ne možemo izbeći, a
čovek je slobodna volja koja određuje šta će sa datim vremenom i telom ura diti.