Hrvatsko ime u Dubrovniku

[Mej bregami]

Također, zanimljivo je da za očuvani slavenski jezik u Bosni na koji se autor referira, koji Trubar, Pigafetta, Kristek i mnogi drugi nazivaju upravo hrvatskim imenom, Stjepan Gradić tvrdi da je bliži slavenskom jeziku Podolije negoli poljskom ili češkom jeziku. Činjenica da Hrvati pripadaju istočnim slavenskim plemenima i na Balkan doseljavaju upravo sa prostora Podolije, dok Srbi pripadaju zapadnim slavenskim plemenima i na Balkan doseljavaju sa prostora gdje su živjeli neposredno uz Poljake i Čehe, još je jedna potvrda neizbrisivog hrvatskog karaktera navedenog jezika, kojeg svi i danas koristimo.

Pogledajte prilog 1654142

Treba pojasniti da se u ono vrijeme u hrvatskoj književnosti Dalmacije bosanski držao idealom zbog čistoće jezika tj. odsustva stranih rijeći kojima je jezik Hrvata u Dalmaciji pun tada. Traži se purizam da se zaštiti jezik od stranih utjecaja i time sam narod. Također dolazi do priljeva katolika iz Bosne jer Turci vrše pritisak na njih i zabranjuju im gradnju i korištenje crkava, povećavaju im se nameti i pravoslavci preuzimaju njihove crkve i zemlju uz pomoć Turaka.

 

[Berekin90]

Pored spomenutog Dinka Zlatarića i njegove Eleketre, neki od najupečatljivih navoda hrvatskog etnonima/lingvonima na prostoru Dubrovačke Republike su:

1. Nikola Nalješković, dubrovački renesansni pjesnik koji u jednoj poslanici iz 1564. upućenoj korčulanskom vlastelinu Ivanu Vidaliju Dubrovčane podvodi pod "narod Hrvata" skupa sa ostalim Dallmatincima (Splićanima, Hvaranima, Zadranima itd.), a Vidali mu odgovara da je on "čast i dika harvatskoga jezika".

 

[Berekin90]

2. Mavro Vetranović također svoj jezik naziva hrvatskim u poslanici upućenoj Petru Hektoroviću 1539. g. u kojoj mu poručuje da se njegova slava proteže svugdje gdje se hrvatski jezik govori, pa tako i u Dubrovniku. Također, u pjesmi Lovac i Vila kazuje da su Dubrovčani postali najslavniji od svih Dalmatinaca i od svih Hrvata skupljenih zajedno što znači da Dubrovčane smatra podskupom prvenstveno Dalmatinaca, a zatim i Hrvata.

3. Ruski grof i diplomat P. A. Tolstoj u lipnju 1698. uplovljava u Dubrovačku Republiku. Dubrovčani ga lijepo primaju, te s njima komunicira na slavenskom jeziku. Za Dubrovčane tj. Raguzine kaže da su vrsni pomorci i astronomi, govore slavenskim jezikom, talijanski znaju svi, a nazivaju se Hervati. Vjeru drže rimsku. Ovo je izrazito važno svjedočanstvo s obzirom da je kao Rus komunicirao s ljudima. U Boki, točnije Perastu, zatiče i Hrvate, i Srbe, koji su mu u mnogome slični, osim po vjeri.

Ima toga još, ali ovo su neki koji se ne mogu nipošto odbaciti, jer pokazuje da je hrvatski identitet na jugu itekako bio prisutan. U kolikoj mjeri, teško je zaključiti. Kao što kaže Neven Budak, ne možeš se, nažalost, vratiti u prošlost i ispitivati ljude što su i kako se osjećaju.

A što se Zlatarića tiče, ne slažem se sa nekim forumašima ovdje koji tvrde da je jezik nazvao tako isključivo iz kurtoazije prema Zrinskom. Evo neke ključne činjenice koje itekako bacaju sumnju na takvo viđenje:

1) Zlatarić u predgovoru naziva jezik i "naš" (obogatit ovi naš jezik) i "vaš". Stoga, nije točno da je on taj jezik nazivao isključivo "vašim" kako neki neutemeljeno tvrde, već hrvatskim naziva i jezik nas Dubrovčana i jezik vas Zrinskih. Također, napominje da je tim djelom odlučio hrvatskom učiniti Grkinju Elektru, a učinio je hrvatskom tako što ju je preveo na svoj dubrovački govor.
2) Samo jedno od tri prijevoda posvećuje Zrinskom, a druga dva svojim sugrađanima Mihi Matufiću i Cvijeti Zuzorić. Jezik se naziva hrvatskim na naslovnici cijele zbirke. Prema tome, da njegovi Dubrovčani nisu taj jezik smatrali hrvatskim, on ne bi nikada upotrijebio to ime. Jednostavno je mogao umetnuti "slovinski", a predgovor Jurju Zrinskom ostaviti kakvim jest.
3) ono što je možda i najključnije u cijeloj ovoj priči, jezik zbirke je dubrovačka štokavica, a ne Jurjeva kajkavština. Zlatarić kao vrsni intelektualac mogao je djelo prilagoditi Jurjevim ljudima, ali nije. Dakle, on zapravo dubrovačku štokavicu naziva hrvatskim jezikom što je činjenica koja sama po sebi dovoljno govori.
4) Ako se ne varam, Nikola II Zrinski, 1600. i neke traži od svoga prijatelja da mu dobavi Zlatarićeve knjige, ali da ne budu talijanske, već one dalmatinske, ali horvatske. Dakle, znao je da je Zlatarić pisao na dva jezika: talijanskom i dalmatinskom,odnosno hrvatskom kojega smatra istoznačnom dalmatinskom. Da je Zlatarićev književni jezik bio koji drugi jezik, a ne hrvatski, teško je za vjerovati da bi Nikola upotrijebio lingvonim horvatski.
5) U Češkoj nacionalnoj knjižnici knjiga je još u 18. st. bila zavedena kao djelo na "lingua Croatica seu Illyrico-Dalmatica", odnosno hrvatski ili ilirsko-dalmatinski. Ako se ne varam, i u Oxfordskom katalogu iz 17. st. bila je zavedena kao djelo na hrvatskom jeziku.

 

[Mrkalj]

3. Ruski grof i diplomat P. A. Tolstoj u lipnju 1698. uplovljava u Dubrovačku Republiku. Dubrovčani ga lijepo primaju, te s njima komunicira na slavenskom jeziku. Za Dubrovčane tj. Raguzine kaže da su vrsni pomorci i astronomi, govore slavenskim jezikom, talijanski znaju svi, a nazivaju se Hervati. Vjeru drže rimsku. Ovo je izrazito važno svjedočanstvo s obzirom da je kao Rus komunicirao s ljudima. U Boki, točnije Perastu, zatiče i Hrvate, i Srbe, koji su mu u mnogome slični, osim po vjeri.

Ima toga još, ali ovo su neki koji se ne mogu nipošto odbaciti, jer pokazuje da je hrvatski identitet na jugu itekako bio prisutan. U kolikoj mjeri, teško je zaključiti. Kao što kaže Neven Budak, ne možeš se, nažalost, vratiti u prošlost i ispitivati ljude što su i kako se osjećaju.

Prema istoj logici, ceneći svedočanstvo stranaca, značajno je što govorioci italijanskog od 16. do 19. veka slovenski jezik Dubrovnika i Dubrovčana zovu srpskim. To je važno sedočanstvo, s obzirom da su svi Dubrovčani dobro govorili i služili se italijanskim.

Kod P. A. Tolstoja se jasno vidi identifikacija Hrvata sa katoličkom i Srba sa pravoslavnom verom, što je dokazano pogrešno.

 

[Mrkalj]

A što se Zlatarića tiče, ne slažem se sa nekim forumašima ovdje koji tvrde da je jezik nazvao tako isključivo iz kurtoazije prema Zrinskom. Evo neke ključne činjenice koje itekako bacaju sumnju na takvo viđenje:

1) Zlatarić u predgovoru naziva jezik i "naš" (obogatit ovi naš jezik) i "vaš". Stoga, nije točno da je on taj jezik nazivao isključivo "vašim" kako neki neutemeljeno tvrde, već hrvatskim naziva i jezik nas Dubrovčana i jezik vas Zrinskih. Također, napominje da je tim djelom odlučio hrvatskom učiniti Grkinju Elektru, a učinio je hrvatskom tako što ju je preveo na svoj dubrovački govor.
2) Samo jedno od tri prijevoda posvećuje Zrinskom, a druga dva svojim sugrađanima Mihi Matufiću i Cvijeti Zuzorić. Jezik se naziva hrvatskim na naslovnici cijele zbirke. Prema tome, da njegovi Dubrovčani nisu taj jezik smatrali hrvatskim, on ne bi nikada upotrijebio to ime. Jednostavno je mogao umetnuti "slovinski", a predgovor Jurju Zrinskom ostaviti kakvim jest.
3) ono što je možda i najključnije u cijeloj ovoj priči, jezik zbirke je dubrovačka štokavica, a ne Jurjeva kajkavština. Zlatarić kao vrsni intelektualac mogao je djelo prilagoditi Jurjevim ljudima, ali nije. Dakle, on zapravo dubrovačku štokavicu naziva hrvatskim jezikom što je činjenica koja sama po sebi dovoljno govori.
4) Ako se ne varam, Nikola II Zrinski, 1600. i neke traži od svoga prijatelja da mu dobavi Zlatarićeve knjige, ali da ne budu talijanske, već one dalmatinske, ali horvatske. Dakle, znao je da je Zlatarić pisao na dva jezika: talijanskom i dalmatinskom,odnosno hrvatskom kojega smatra istoznačnom dalmatinskom. Da je Zlatarićev književni jezik bio koji drugi jezik, a ne hrvatski, teško je za vjerovati da bi Nikola upotrijebio lingvonim horvatski.
5) U Češkoj nacionalnoj knjižnici knjiga je još u 18. st. bila zavedena kao djelo na "lingua Croatica seu Illyrico-Dalmatica", odnosno hrvatski ili ilirsko-dalmatinski. Ako se ne varam, i u Oxfordskom katalogu iz 17. st. bila je zavedena kao djelo na hrvatskom jeziku.

I ti i ja znamo ovo: da se Zlatarić nije obraćao kajbušu Zrinjskom nego svom sugrađaninu iz Dubrovnika ne bi došlo ni do kakvog pomena "hrvatskog" jezika. To je kraj svake priče, a ono što tebi ostaje je za unutrašnju upotrebu simpatizera hrvatskih ksenofobnih političkih stranaka.

Dakle, veruj u šta hoćeš, ali se ne zanosi uobraziljom da Srbe možeš ubediti u svoju priču.

I kod Dominka Zlatarića često se traže njegova narodnosna hrvatska osećanja, pri čemu se ističe pominjanje hrvatskoga jezika u njegovim delima. O čemu je ovde reč?

Književnik i dubrovački hroničar Ignjat Đurđević (Đorđić), po majci potomak Zlatarića, tvrdio je "da su Zlatarići poreklom iz Srbije". Ivan Kukuljević Sakcinski tvrdio je da su iz Mizije-Mezije (Mysis orte parentibus). Da ovo nisu tvrdili napamet, dokazuje Dragoljub Pavlović, koji je u Dubrovačkom arhivu pronašao dokumenta iz kojih se vidi da je predak Zlatarića došao "iz Srebrnice", kad je bila u sastavu despotovine, godine 1427. [144]

Kod ovakvih dokaza o srpskom poreklu Zlatarića tražiti kod njega Hrvatstvo znači uporno na Dubrovčanima uvek primenjivati ono pravilo koje je važilo u suverenoj Dalmaciji: kad se Srbinu naturi katolička vera, mora mu se naturiti i Hrvatstvo. Zlatarićev brat Miho imao je dobru službu kod Jurja Zrinjskog i iz pažnje Dominko Jurju posveti svoj prevod Sofoklove Elektre. U posveti knjige Zlatarić kaže da Jurju ovaj dar neće biti manje drag nego "velikom Lehsandru kralju srpskomu imat u rukah (H)Omera" [...] pa će i njemu biti ugodno "prigledat kadgodi spijevanja od vrijednijeh Latina, ali Grka, koji vam u vaš hrvacki jezik govore" [...]. [193, 128] Oni koji koriste ovaj pomen "hrvackog jezika" zaobilaze smisao cele posvete: prvo, srpsko kraljevstvo i carstvo bili su tako veliki da im je krunu nosio niko drugi do Aleksandar Maćedonski, a Juraj Zrinjski je dostojan da se uporedi sa tim srpskim kraljem i da čita Homera kao što ga je rado čitao Aleksandar Makedonski; drugo, izraz "vaš hrvacki jezik" onom rečju "vaš" naglašava da je jezik Dubrovčana drukčiji, kako misle Budmani, Maretić, Ivić. [69, 142]

_____
69. Ivić, Pavle – Srpski narod i njegov jezik, Beograd 1971.
128. Nikolajević, Georgije – "Rodoljubivim čitateljima Dalmatinskog magazina", Srbsko-dalmatinski magazin, 1849, sv. 14, str. 3-6.
142. Pavić, Armin – "O kompoziciji Gundulićeva Osmana", Rad JAZU, 1875, sv. 32, str. 104-150.
144. Pavlović, Dragoljub – "Novi podaci za biografiju Dominka Zlatarića", Glas SANU, 1957, sv. 229, str. 25-38.
193. Fancev, Franjo – "Dubrovnik u razvitku hrvatske književnosti", Ljetopis JAZU, 1940, sv. 52, str. 104-139.

 

[Berekin90]

Prema istoj logici, ceneći svedočanstvo stranaca, značajno je što govorioci italijanskog od 16. do 19. veka slovenski jezik Dubrovnika i Dubrovčana zovu srpskim. To je važno sedočanstvo, s obzirom da su svi Dubrovčani dobro govorili i služili se italijanskim.

Kod P. A. Tolstoja se jasno vidi identifikacija Hrvata sa katoličkom i Srba sa pravoslavnom verom, što je dokazano pogrešno.

To nije točno. Prije 19. st. taj se jezik Dubrovčana nikada nije nazivao srpskim u talijanskim izvorima. Najčešće se nazivao Illrico ili Slavo. 1704. poznati mletački knjižar tiskao je u Mlecima katalog knjiga s djelima Dubrovčana, Dalmatinaca, bosanskih franjevaca itd pod naslovom Broj knjig hervatskih. S obzirom da su se u njemu nalazila djela autora od Dubrovnika do Istre, da čitateljima iz toga kraja hrvatsko ime nije bilo svojstveno, nikada poznati Mlečanin ne bi tiskao taj popis pod takvim naslovom. To nalaže zdravorazumska logika.

P.A. Tolstoj pričao je s ljudima na slavenskom jeziku i mogao je steći uvid u njihovu samoidentifikaciju za razliku od neslavenskih putopisaca koji obično spominju samo i isključivo "Slavene" što pridaje težinu njegovom izvještaju. I ne bih se složio da je dokazano pogrešno da je podjela između Srba i Hrvata išla vjerskom linijom. To je tako i danas, a tako je u većoj ili manjoj mjeri bilo i u Tolstojevo doba. Uz ponekog izuzetka još i srednjeg vijeka i članove srbokatoličkog pokreta Srbi u pravilu nisu bili, a nisu ni mogli biti katolici. Dalmatinci su Srbima nazivali pravoslavne ili kako ih se tada nazivalo "grčko-istočnjake", a njihovu vjeru "srpsku vjeru", pa se ti katolički Dalmatinci i Dubrovčani nisu teoretski ni mogli identificirati sa Srbima budući da bi to značilo "katolički pravoslavci" što, složit ćeš se, nema smisla.

Katolički Dalmatinci i Dubrovčani obično su upotrebljavali sljedeće samoifentifikacijske odrednice: Slovinci, Dalmatinci, Hrvati, a svoj jezik nazivali uglavnom slovinskim, ilirskim (u djelima na latinskom/talijanskom), dalmatinskim, nerijetko hrvatskim, a ponekad i samo naškim ili bosanskim. Dubrovački leksikograf Joakim Stulić u svojem dubrovačkom leksiku jasno navodi slovinski, ilirski i hrvatski kao istoznačnice, što znači da su svi ti nazivi bili u upotrebi u tadašnjem Dubrovniku (druga polovica 18. stoljeća). Slično je i sa Jakovom Mikaljom koji je živio i radio u Dubrovniku u 17. st., a u svom Blagu jezika slovinskoga poistovjećuje pojmove hrvatski i ilirski, dok srpski poistovjećuje sa raškim. Ovakvih primjera ima napretek.

 

[Berekin90]

I ti i ja znamo ovo: da se Zlatarić nije obraćao kajbušu Zrinjskom nego svom sugrađaninu iz Dubrovnika ne bi došlo ni do kakvog pomena "hrvatskog" jezika. To je kraj svake priče, a ono što tebi ostaje je za unutrašnju upotrebu simpatizera hrvatskih ksenofobnih političkih stranaka.

Dakle, veruj u šta hoćeš, ali se ne zanosi uobraziljom da Srbe možeš ubediti u svoju priču.

I kod Dominka Zlatarića često se traže njegova narodnosna hrvatska osećanja, pri čemu se ističe pominjanje hrvatskoga jezika u njegovim delima. O čemu je ovde reč?

Književnik i dubrovački hroničar Ignjat Đurđević (Đorđić), po majci potomak Zlatarića, tvrdio je "da su Zlatarići poreklom iz Srbije". Ivan Kukuljević Sakcinski tvrdio je da su iz Mizije-Mezije (Mysis orte parentibus). Da ovo nisu tvrdili napamet, dokazuje Dragoljub Pavlović, koji je u Dubrovačkom arhivu pronašao dokumenta iz kojih se vidi da je predak Zlatarića došao "iz Srebrnice", kad je bila u sastavu despotovine, godine 1427. [144]

Kod ovakvih dokaza o srpskom poreklu Zlatarića tražiti kod njega Hrvatstvo znači uporno na Dubrovčanima uvek primenjivati ono pravilo koje je važilo u suverenoj Dalmaciji: kad se Srbinu naturi katolička vera, mora mu se naturiti i Hrvatstvo. Zlatarićev brat Miho imao je dobru službu kod Jurja Zrinjskog i iz pažnje Dominko Jurju posveti svoj prevod Sofoklove Elektre. U posveti knjige Zlatarić kaže da Jurju ovaj dar neće biti manje drag nego "velikom Lehsandru kralju srpskomu imat u rukah (H)Omera" [...] pa će i njemu biti ugodno "prigledat kadgodi spijevanja od vrijednijeh Latina, ali Grka, koji vam u vaš hrvacki jezik govore" [...]. [193, 128] Oni koji koriste ovaj pomen "hrvackog jezika" zaobilaze smisao cele posvete: prvo, srpsko kraljevstvo i carstvo bili su tako veliki da im je krunu nosio niko drugi do Aleksandar Maćedonski, a Juraj Zrinjski je dostojan da se uporedi sa tim srpskim kraljem i da čita Homera kao što ga je rado čitao Aleksandar Makedonski; drugo, izraz "vaš hrvacki jezik" onom rečju "vaš" naglašava da je jezik Dubrovčana drukčiji, kako misle Budmani, Maretić, Ivić. [69, 142]

_____
69. Ivić, Pavle – Srpski narod i njegov jezik, Beograd 1971.
128. Nikolajević, Georgije – "Rodoljubivim čitateljima Dalmatinskog magazina", Srbsko-dalmatinski magazin, 1849, sv. 14, str. 3-6.
142. Pavić, Armin – "O kompoziciji Gundulićeva Osmana", Rad JAZU, 1875, sv. 32, str. 104-150.
144. Pavlović, Dragoljub – "Novi podaci za biografiju Dominka Zlatarića", Glas SANU, 1957, sv. 229, str. 25-38.
193. Fancev, Franjo – "Dubrovnik u razvitku hrvatske književnosti", Ljetopis JAZU, 1940, sv. 52, str. 104-139.

Ja ne pokušavam nikoga "ubediti" u ništa, a ponajmanje Srbe. Također, ne vidim kako se iznošenjem činjenice da je Zlatarić svoj jezik na naslovnici nazivao hrvatskim na ijedan način promiče ksenofobija ili šovinizam naspram bilo koga, pa i Srba. Ja iznosim činjenice, sviđale se one nekome ili ne. Naposljetku, nije ni važno što misle neki anonimni ideolozi srpskog nacionalizma na forumu, već što o tome misli međunarodna akademska zajednica koja nedvosmisleno Zlatarićeva djela ubraja pod djela hrvatske književnosti, što je činjenica koja se ne može pobiti. A kako i ne bi kad je Zlatarić sam svoj jezik nazivao hrvatskim. Obaranje te činjenice mentalnim vratolomijama neće i ne može proći, jer je čovjek sam odredio svoj jezik. Tvrditi da je čovjek pogrešno nazvao svoj jezik hrvatskim je teški copium. I daleko od toga da je bio jedini. Isto imamo kod Nikole Nalješkovića, Mavra Vetranovića i Bernardina Pavlovića iz Dubrovačke Republike.

A te tvrdnje o nečijem podrijetlu nisu dokazane. To su sve naklapanja. Postoji i mišljenje da su Zlatarići bili rodom iz Makedonije. Čak i da je tako bilo, to ne znači da sebe nisu smatrali Hrvatima. Imputirati im identitet koji očigledno nisu imali, a istovremeno negirati lingvonime kojima se jesu služili, poput u ovom slučaju "hrvatskog" je u najmanju ruku bezobrazno.

Inače, u gornjem postu sam iznio 5 točaka zašto sam uvjeren da je vaše tumačenje pogrešno. Posebno su prve tri točke ključne, jer se ne mogu objasniti takvim iracionalnim pristupom.

 

[Mrkalj]

Također, ne vidim kako se iznošenjem činjenice da je Zlatarić svoj jezik na naslovnici nazivao hrvatskim na ijedan način promiče ksenofobija ili šovinizam naspram bilo koga, pa i Srba.

- nije činjenica
- nije nazivao, već nazvao
- nije nazvao svoj, već jezik knjige upućene Zrinjskom
- ja nisam rekao da propagiraš ksenofobiju već da tvoji stavovi mogu imati prijem u ksenofobnim hrvatskim krugovima tj. strankama
- da su te stranke "šovinističke" nisam spominjao iako je to tačno

E sad, ovo je gomila pokušaja obmane u samo jednoj tvojoj rečenici, tako da pošto ne pokušavaš Srbe ni u šta da uveriš nisam dalje ni čitao.

 

[Mrkalj]

To nije točno. Prije 19. st. taj se jezik Dubrovčana nikada nije nazivao srpskim u talijanskim izvorima.

Državni arhiv u Dubrovniku 87, knj. 1., fol. 29, od 1. novembra 1638: De mandato degli signori officiali sopra 1a prammatica si grida et proclama infrascritto tenore in lingua Serviana per maggior intelligenza di ogni uno alla logia del Commune… („Po naređenju gospode činovnika pramatike izvikuje se i proglašava dolenapisani sadržaj na srpskom jeziku da bi ga svak bolje razumeo sa opštinske luže (lođe)…“), pa se potom daje objava na dubrovačkom ijekavskom srpskom.

https://forum.krstarica.com/threads/dubrovcani-svoj-jezik-zovu-srpskim.875061/

 

[Berekin90]

- nije činjenica
- nije nazivao, već nazvao
- nije nazvao svoj, već jezik knjige upućene Zrinjskom
- ja nisam rekao da propagiraš ksenofobiju već da tvoji stavovi mogu imati prijem u ksenofobnim hrvatskim krugovima tj. strankama
- da su te stranke "šovinističke" nisam spominjao iako je to tačno

E sad, ovo je gomila pokušaja obmane u samo jednoj tvojoj rečenici, tako da pošto ne pokušavaš Srbe ni u šta da uveriš nisam dalje ni čitao.

Ne pokušavam uvjeriti (veliko)srbe jer se njih ni ne može uvjeriti. Racionalni Srbi su, kojih hvala Bogu ima, itekako svjesni iracionalnosti veliko(Srba) i koliko su njihovi stavovi daleko od zbilje na terenu

- činjenica je da je nazvao hrvatskim: Šesta riječ u četvrtom redu teksta na naslovnici. Tko to ne vidi je ili ćorav - ili zlonamjeran. Da ga je kojim slučajem nazvao srpskim sad bi bio pun internet feksimila njegovog djela, ali na vašu veliku žalost, to se nije dogodilo.
- jezik njegovog djela je dubrovački, a ne kajkavski, stoga je on upravo dubrovački govor nazvao hrvatskim. Da je djelo na kajkavskom, a nije, ta teorija bi držala vodu, ali ovako ne drži. Dakle, to je narječje kojim Dubrovčani i dan danas govore. Ja s mojim dijalektom mogu u potpunosti razumijeti njegovo djelo iako je objavljeno prije više od 400 godina što dovoljno govori.
- ako sam ja lud, a nisam, ludi nisu britanski i češki arhivisti koji su prije par stotina godina tu knjigu kategorizirali kao djelo na hrvatskom jeziku (lingua Croatica). Nitko od njih srpski ne spominje.
- ja svoje stavove baziran na činjenicama i na istini. Nije moja odgovornost kako će netko tu istinu primiti. Ako će neki hrvatski nacionalist to iskoristiti za šovinizam nad Srbima, ja se od toga ograđujem i pozivam ga da to ne radi. Isto tako i srpski nacionalisti mogu negativno reagirati, no ni to nije moja odgovornost. Istina mi je jedina nit vodilja,a za neke je ona bolna.
- ti si taj koji pokušava mene uvjeriti u nešto što zdravi razum ne može prihvatiti. Pored zdravih očiju, a i zdravog razuma, kojeg još, hvala Bogu imam vaše vratolomije ne prolaze.

 

[Berekin90]

Ne znaš. Sedi, kec.

Državni arhiv u Dubrovniku 87, knj. 1., fol. 29, od 1. novembra 1638: De mandato degli signori officiali sopra 1a prammatica si grida et proclama infrascritto tenore in lingua Serviana per maggior intelligenza di ogni uno alla logia del Commune… („Po naređenju gospode činovnika pramatike izvikuje se i proglašava dolenapisani sadržaj na srpskom jeziku da bi ga svak bolje razumeo sa opštinske luže (lođe)…“), pa se potom daje objava na dubrovačkom ijekavskom srpskom.

https://forum.krstarica.com/threads/dubrovcani-svoj-jezik-zovu-srpskim.875061/

Nije sačuvan taj dokument na srpskom, stoga ne znamo je li to dubrovački ili ne. Po svemu sudeći tu se radilo o ćiriličnom dokumentu prevedenom na talijanski. Izraz "lingua Serviana" je označavao jezik dokumenata pisanih ćirilicom koji su dolazili iz obližnje Raške. Čak su imali i dijaka srpskog u kancelariji. Netko je trebao tumačiti ćirilične isprave.

Uglavnom, nisi razumio što sam htio reći. Ne postoji primjer u kojem Dubrovčani sami svoj govorni jezik nazivaju srpskim. Pa, barem je u Dubrovniku ostalo sačuvano na desetine djela i stotine poslanica pisanih na dubrovačkom govornom jeziku, pa bi se valjda očekivalo da nešto od toga sadrži u sebi srpski predznak. Ima zasigurno 20+ autora koji su nam ostavili svoja djela na dubrovačkom. Ja sam postavio 4 sačuvana primjera u kojem Dubrovčani, koji stoje iza imena i prezimena, svoj književni (a ujedno i govorni) jezik nazivaju hrvatskim: Nikola Nalješković, Mavro Vetranović, Dinko Zlatarić i Bernardin Pavlović (kod ovog zadnjeg dominira ikavica, jer je bio rodom iz Stona). Volio bih kad bi netko postavio ime i prezime dubrovačkog spisatelja ili učenjaka prije narodnog preporoda koji bi svoj jezik nazivao srpskim. Ja do sada na to nisam naišao, što ne znači da nema, ali ako do sada nije pronađeno, vjerojatno ni neće. Slovinski je, doduše, daleko najčešći lingvonim i tu nema spora. Kao što nema ni spora o tome da su Stulli, Mikalja, Bašić i Peraštanin Julije Balović poistovjećivali slovinsko i hrvatsko ime.

Izbor književnika je velik: Junije Palmotić, Vladislav Menčetić, Stijepo Đurđević, Nikola Nalješković, Dinko Zlatarić, Petar Bogašinović, Šiško Menčetić, Mavro Vetranović, Ivan Gundulić, Marin Držić, Stjepan Gradić i drugi. Mislim da ih ima najmanje 20-ak, ako ne i više, koji su ostavili zapise na dubrovačkom.

Čak i onaj "podubrovačeni" Francuz Bruerević Desrivaux u pjesmi Satira koju je napisao na samom kraju 18. st. slovinski jezik naziva hrvatskom starinom kudeći Dubrovčane što sve više preferiraju talijanski. Stjepan Gradić, kada govori o pjesničkom izričaju Junija Palmotića, u prvom redu se obraća Dalmatincima i Hrvatima (jer zna da su Dalmatinci i Hrvati bili ti koji su najviše čitali dubrovačka djela), a tek onda spominje ostale Slavene, tj. ostale ljude našega jezika, kako kaže. Uglavnom, Dubrovčani su, prije svega, bili sami za sebe, ali ondje gdje se trebalo odrediti u širem smislu sebe su, po inerciji kulturnih i vjerskih silnica, u prvom planu određivali kao dio iste cijeline sa ostalim Dalmatincima i Hrvatima, a naposljetku kao dio šireg slavenskog svijeta.

 

[Mrkalj]

Nije sačuvan taj dokument na srpskom, stoga ne znamo je li to dubrovački ili ne.

Prema snimku, tekst dokumenta iz 1638. godine (Državni arhiv u Dubrovniku, seriјa 87, knj. 1, fol. 29) glasi (uz razrešavanje ligatura u italiјanskom delu teksta):

il di primo di 9bre 1638

De mandato degli Signori officiali sopra la pramatica si grida, et proclama infrascritto tenore in lingua seruiana per maggior intelligenza di ogni uno alla loggia del Commune per Iuan riuiero perlegente me Florio Stai et segue

Pó sapouiedi gospode officiala od pramattiche, dauase na snagne suakomu od coiemugodi drago ies uarste; da su dosle bile sabragnene i ú napriedase takoghier sabragnuiu hagline uesene illiti malo illiti uele, isuan cegliadim sduora sa deset godiscta samo, i drusiem u gradu po kuchi, i pó giardinu, i na duoru isuan cuchie, ma pod haglinam scrouito, sa pet godisc samo, takoghier sabragnuiuse liste, i istrisi od koiemugodi drago uarste, i raspliet isuan miere; i gneguoa costa kakono u pramattizi, i to sabragnuiese; illiti po kuchi; illiti na duoru; iliti u gradu u suako brieme, sato suak ú tridni od danas, bichie poslusciat receno od sgara, inakochie bit castigan; i stauglien u pienu bes niedne scusce.



Prevod italiјanskog dela teksta bi glasio:

Prvog novembra 1638. Po naređenju gospode činovnika pramatike izvikuјe se i proglašava dolenapisani sadržaј na srpskom јeziku da bi ga svak bolje razumeo sa opštinske luže (lođe) od strane Ivana zdura (telala) uz prethodno čitanje moјe, Floriјa Stai, i sledi.


Srpski tekst treba čitati:

Po zapoviјedi gospode ofičala od pramatike dava se na znanje svakomu od koјe mu godi drago јes vrste, da su dosle bile zabranjene i u napriјeda se također zabranjuјu haljine vezene iliti malo iliti vele, izvan čeljadim zdvora za deset godišta samo, i druziјem u gradu po kući i po džardinu i na dvoru izvan kuće, ma pod haljinam skrovito, za pet godiš samo. Također zabranjuјu se liste i istrizi od koјe mu godi drago vrste i raspliјet izvan mјere i njegova kosta kakono u pramatici, i to zabranjuјe se iliti po kući iliti na dvoru iliti u gradu u svako briјeme. Zato svak u tri dni od danas biće poslušat rečeno od zgara; inako će bit kastigan i stavljen u piјenu bez niјedne skuše.





Zaista nema jasnijeg dokaza:

1) da je jezik naš u drevnom Dubrovniku, pre 350 godina, nazivan srpskim, bez ikakvog dodatka i bez ikakve zamene.

2) Da je bio toliko rasprostranjen da zakoni koji nisu bili na njemu proklamovani nisu imali jemstvo da su ih razumeli i da će po njima postupati.


Dominirajući jezik u gradu je bio jamačno i tada italijanski, ali ga nisu svi razumeli.

Procedura ovog oglašavanja u Dubrovniku išla je ovako:

"U zakonodavnim i upravnim telima Dubrovačke Republike sedeo je ograničen broj vlastele, pa je stoga bilo neophodno nove zakone, uredbe i naredbe proglašavati svima njenim stanovnicima. To se radilo na vrlo jednostavan način. Jedan od rivijera (pandura, zdura = poslužitelja) došao bi na "uobičajena mesta" (na "opštinsku lužu ili sl.) i gromoglasnim glasom obratio bi se publici rečima "Čuj i počuj, narode" ili "Čuj i počuj, mali i veliki", a zatim bi čitao tekst novoga zakona. I doista, u zapisnicima Velikoga veća stoji sa strane zakonskog teksta vrlo često zabeležena primedba sa imenom rivijera koji je izvršio "proklamovanje zakona". Često je isti zakon proklamovan više puta, u vremenskim razmacima, naročito onda kad bi građani prestali da se drže propisanog pravila. U zapisnicima ima tragova o ponovnom proglašavanju zakona.

Tako je u energičnoj borbi protiv luksuza građana Republike i povodom učestanih procesa zbog povrede zakonskih propisa Senat naređivao višekratno proglašavanje (često u skraćenom obliku) i ono je vršeno na "srpskom jeziku (in lingva serviana) da bi svako bolje razumeo". Ova pedantnost svakako je posledica oštre naredbe Senata o načinu proklamovanja propisa o luksuzu, jer su izvesni procesi dovodili do teških sukoba ne samo između optuženih i svedoka već i između optuženih i svedoka s jedne strane i sudija ("oficijali od pramatike" su bili naročiti sud za procese ove vrste) s druge strane. Naročito su dubrovačke gospe ("vladike") bile oštre u svojim iskazima".

Јezički materiјal u našem tekstu sadrži dve vrste poјava: takve koјe su tipične za dubrovačku zonu, i takve koјe su imale širu areu, obuhvataјući i Dubrovnik. Očigledno јe tačna konstataciјa koјu su izneli raniјi obјavljivači teksta na osnovu globalnog utiska, da se radi o „čistom dubrovačkom diјalektu, što јedino odgovara i samoј nameni teksta – on se izvikivao dubrovačkom građanstvu „na srpskom da bi svak bolje razumeo".

(P. Ivić: Izabrani ogledi iz istorije srpskohrvatskog jezika, druga knjiga, Niš 1991.)

 

[Mrkalj]

Dakle, lepo su rekli sami Dubrovčani da je ovo napisano na srpskom jeziku, dakle, nije ćirilica, da ga svako razumeti može:

Pó sapouiedi gospode officiala od pramattiche, dauase na snagne suakomu od coiemugodi drago ies uarste; da su dosle bile sabragnene i ú napriedase takoghier sabragnuiu hagline uesene illiti malo illiti uele, isuan cegliadim sduora sa deset godiscta samo, i drusiem u gradu po kuchi, i pó giardinu, i na duoru isuan cuchie, ma pod haglinam scrouito, sa pet godisc samo, takoghier sabragnuiuse liste, i istrisi od koiemugodi drago uarste, i raspliet isuan miere; i gneguoa costa kakono u pramattizi, i to sabragnuiese; illiti po kuchi; illiti na duoru; iliti u gradu u suako brieme, sato suak ú tridni od danas, bichie poslusciat receno od sgara, inakochie bit castigan; i stauglien u pienu bes niedne scusce.

 

[Mrkalj]