Dobro, Kopernik je po tebi Talijan jer se u talijanskom stilu nazivao na svojim knjigama? Takve primjere ćeš naći za svakoga poznatogabtada i još dosta kasnije.
Pišem ti da si previše zagrižen i uskog pogleda zanemarujuči običaje prije više stoljeća.
Pogledajte prilog 1676917
Da li iz toga onda takođe sledi da kada romanski autor piše na slovenskom jeziku, on slovenizuje svoje ime i prezime, po istoj logici koju ti primenjuješ na slovena Kopernika? Pa hvala ti što si mi dao razlog da se vratim na svoj početni argument. Naime, ako se sećaš rekao sam da je Dubrovnik bio romanski i da je imao svoj sopstveni romanski jezik, dijalekt romanskog dalmatskog, na šta si ti rekao da su ti romanski govori izumrli u gradovima oko 12. veka? Ne samo da se taj govor održao duže, nego kada pričamo o Dubrovniku ili Ragusi (što je originalno ime) on je opstao do kraja 15. veka (dakle već je počela renesansa) i bio zvaničan jezik.
A Dubrovnik je bio toliko slovenski i "hrvatski",
da je dubrovački senat izglasao zabranu upotrebe slovenskog jezika 1472. Povodom dalmatskog u Dubrovnik
u, ovo je iz same hrvatske enciklopedije (da ne ispadne da pričam napamet), povodom dalmatskog jezika (da ne ispadne da pričam napamet):
https://enciklopedija.hr/clanak/dalmatski-jezik
Raguzejski je izumro koncem XV. st. iako mu je dubrovački Senat (1472) nastojao produžiti život novčanim kaznama, a ostali dalmatoromanski govori izumrli su još ranije.
Poslednji živi govornik dalmatskog Tuone Udajina, je poginuo u 1898 na Krku.
A što se tiče
odluke dubrovačkog Senata o zabrani slovenskog, ovo je iz državne arhive u Dubrovniku:
https://dad.hr/wp-content/uploads/2021/07/HR-DADU-3-VIJECE-UMOLJENIH-DUBROVACKE-REPUBLIKE.pdf
Naravno, pošto je ovo hrvatski državni izvor, gura zvaničnu ideološku tezu da je slovenski govor u Dubrovniku bio "hrvatski", iako će se videti da u originalu nikakav "hrvatski" jezik se ne spominje, što će se videti. Dakle Tu piše (str.5-6):
Jezik raspravljanja u Vijeću umoljenih moramo razlikovati od jezika zapisnika. Zapisnici su najvećim dijelom na latinskom jeziku. Tek pod kraj osamnaestog stoljeća uzimase talijanski za službeni jezik senatskih zapisnika. Ima međutim slučajeva da isti zapisničar jednu odluku upisuje na latinskom a drugu na talijanskom odnosno "vulgarnom" jeziku.Veoma je česta druga kombinacija. Senat je često rješavao različite molbe pa odluku ousvajanju ili odbijanju imamo na latinskom a samu molbu najčešće na talijanskom jeziku,dakle u njenom izvorniku.Iz naprijed spomenutoga ipak ne možemo zaključiti da je i samo raspravljanje bilo isključivo na latinskom ili talijanskom jeziku. Više puta tijekom 15. stoljeća
Više puta tijekom 15. stoljeća Senat raspravljao službenoj uporabi jezika. Već to opetovano nominiranje implicitno potvrđuje da je praksa utom pogledu bila nestalna. Za dvojbe i kolebanja bilo je više razloga. Stari dubrovački govor(romanski patois) već je nestajao iz svagdanje uporabe i znali su ga tek poneki i to stariji Dubrovčani romanskog porijekla, latinski je bio jezik učenosti, talijanski jezik trgovine, ahrvatski prevladavajući jezik svakodnevnice. Kako su upravo u Senatu (to jest međuvremešnijom vlastelom) 1472. - kad Senat o ovome opetovano raspravlja - u većem broju bili oni koji su još znali starodubrovački, to je prevladala struja koja je davala prednost tome jeziku. No dok u veljači te godine nije usvojena isključiva formulacija "quod inconsilio...rogatorum nullus arengans possit uti alia lingua quam Ragusea") nego kompromisna("de stando ut stamus"), vjerojatno je u Senatu bilo dosta i onih koji su se u raspravama služili hrvatskim jezikom.
Dakle, Senat je forsirao upotrebu starog dubrovačkog romanskog jezika ili latinskog. Da se primetiti mentalna akrobacija gde iako se citiraju stvarne odluke dubrovačkog Senata, ubacuju se spekulacije o "verovatnoći" upotrebe "hrvatskog jezika".
Idemo dalje:
Međutim na sjednici od 21. prosinca iste godine konzervativna je struja formulirala prijedlog o "službenom jeziku" na nov način tako da senatori mogu zaraspravljanje birati između dva jezika, odnosno služiti se starodubrovačkim ili "vulgarnim"latinskim ("lingua veteri Ragusea aut latina vulgari"). To je zagonetna formulacija, jer seinače "volgare" suprotstavlja latinskom (možda se jednostavno toleriralo i miješanje romanskih govora, samo da se izbjegne hrvatski).
Dakle, u opticaju za službeni jezik Dubrovnika slovenski uopšte nije ni dolazio u obzir, što je čudno za neki "slovenski" i "hrvatski" grad. Opet, možemo videti kako hrvatski tumač stalno ubacuje hrvatsko ime, po "možda" ili "verovatno". Još ubaciuje malo teorije zavere, jer eto stari dubrovački patriciji (koji se sada vode kao Hrvati) su radili da izbegnu hrvatski (koji se kao takav nigde originalno ne spominje).
Vjerojatno su u igri četiri jezične norme: starodubrovački, koji su njegovi malobrojni ali utjecajni govornici željeli sačuvati, zatim talijanski, koji se još nije službeno tako zvao, ali je u poslovnom općenju već potisnuo latinski jezik, zatim latinski koji je kao jezik učenosti, a osobito kao jezik pravnih fakulteta imaonaj bogatiju upravno-pravnu "infrastrukturu" pa stoga bio i jezik službene formulacije senatskih odluka, te konačno hrvatski, koji je sve više zahvaćao svakodnevnu komunikaciju tezato bio lakši i za raspravljanje, osobito mlađoj i možda "nižoj" vlasteli.
Tako da čak i hrvatski tumač senatskih odluka mora da prizna, da slovenski ili "hrvatski" (koji se nigde takvim ne naziva) stoji otprilike na dnu lestvice bitnosti dubrovčanima, i da je počinjao polako da se nameće kao govorni jeziik i to, kako vidimo tek tada, u doba renesanse. A "hrvatski" se podmeće kao "verovatno". Dakle, sam autor mora da prizna, da je Dubrovnik u vreme renesanse imao primarno romanski identitet i nacionalnu svest. Idemo dalje:
Sukob je očito bio žestok, a o snazi hrvatskog jezika svjedoči upravo to što su praktički zagovornici triju romanskih jezičnih standarda morali stvoriti koaliciju da bi zaustavili prodor hrvatskog do ranga ravnopravnog službenog jezika u Senatu. Ova nova formulacija još je i dodatno pooštrena klauzulom da su iznimku od nje mogli učiniti jedino Knez i Malo vijeće i to tajnim glasovanjem ("ballotando cohoperte").
Dakle, urota romanofonih Dubrovčana protivu "Hrvata", radi sprečavanja "hrvatskog" da bude ravnopravni službeni jezilk. Kako sad to, ako je Dubrovnik slovinjski hrvatski i samo hrvatski? Inače, opet propagandističke mentalne akrobacije, jer kako vidimo, nikakav "hrvatski" nije bio uopšte u opticaju kao izbor za službeni jezik, već objašnjenje služi da objasni zašto je uvedena dodatan član kojim se pored odluke o upotrebi službenog romanskog dubrovačkog, još i zabranjuje slovenski koji hrvatski tumač uporno proglašava "hrvatskim":
Usvojen je i dopunski prijedlog kojim se izričito zabranjuje "slavenski" jezik u raspravama Vijeća, ali dosta tijesnom većinom (19 glasova za,15 protiv), što pokazuje da je i u konzervativnom Senatu bilo gotovo polovica onih kojima je bilo poželjnije raspravljati na hrvatskom/slavenskom jeziku.
Dakle, slovenski je izričito zabranjen da se uopšte koristi u raspravama. Kako sad to, ako je Dubrovnik slovenski? Ispade da su dubrovački patriciji preteče Musolinijeve politike u Dalmaciji? Opet hrvatski tumač ubacuje svoje tumačenje,
jer slovenski "hrvatski" govor uopšte nije bio u opticaju kao mogućnost za službeni jezik, pa pre znači da su neki Senatori bili jednostavno tolerantniji što se tiče zabrane govorenja. Ali činjenica da je takva odluka uopšte nekom pala na pamet i da je još i usvojena nam lepo govori kakav stav su većina starih dubrovačkih patricija imali spram slovenskog jezika i koliko je stari Dubrovnik bio slovenski a kamoli "hrvatski".
Tako je latinski ostao službenim jezikom senatskih zapisnika (ne i raspravljanja) daljnja tri stoljeća, da bi tek u lipnju 1783. za zapisnike bio usvojen talijanski jezik ("quod secretarii debeant scribere ac registrare inlibris..Rogatorum consili in idiomate italico partes excellentissimi Concili Rogatorum proutscriptae sunt in libellis dictarum partium").
Znači, prvo su usvojili službenu upotrebu raguzijanskog (starodubrovačkog) i latinskog, zabranili upotrebu slovenskog, a kasnije kada je navodno Dubrovnik čisti slovenski i "hrvatski"
usvajaju italijanski jezik kao službeni. Zašto ako si ti ljudi "Hrvati"? Po kakvoj onda nakaradnoj logici se taj stari Dubrovnik i njegova stara istorija proglašavaju za slovenski i "hrvatski"? Što ima dubrovačkih autora koji objavljuju knjige na slovenskom jeziku, što spominju Hrvate i Srbe i što slovenizuju svoja imena i prezimena i naziv svog grada kada pišu na slovenskom?
Svojevrsni manjak prestiža hrvatskog jezika vjerojatno je potjecao iz nedostatka pravne literature na tom jeziku, a ne iz težnje da se taj jezik općenito potisne, jer su - kako jedobro poznato - i članovi najuglednijih vlasteoskih obitelji u književnosti rabili hrvatski jezik.
Znači "hrvatski" jezik je imao manjak prestiža u "hrvatskom" Dubrovniku po samom hrvatskom tumaču, ali stari Dubrovčani nisu želeli da taj jezik potisnu. Ali isti tumač upravo pre tvrdi da su se Senatori udružili u koaliciju da spreče prodor "hrvatskog" tj. slovenskog u "hrvatski" Dubrovnik, i izričito zabranili korišćenje slovenskog u raspravama.
A kako se stvarno nazivao taj "hrvatski" jezik:
Već u 17. stoljeću A. Della Bella sastavlja trojezični Rječnik (talijansko-latinsko-ilirski), a unjegovoj posveti Senatu (8), dakle upravo u vrijeme kad je talijanski usvojen za službeni jezikzapisnika ističe se kako je dubrovačko plemstvo uvijek "sretno njegovalo" ilirski jezik.
Dakle, slovenski se zvao "ilirski", a ne hrvatski. A pod "ilirima" tada se mislilo na sve slovene, a ne samo na Hrvate.
I najzad, kakav stav su imali stari dubrovačani spram Slovena, vidimo na primeru dubrovačkog pesnika
Elio Lampridio Cervine iliti pohrvaćeno Ilije Crijevića, koji je bio ponosan što ne zna nijednu reč "ilirskog" i da je on naslednik starog Rima. Dok jedan drugi njegov rođak
Aelije ili pohrvaćeno Ilija je tvrdio da su pesme na slovenskom "bezvredna majmunska stihoklepanja" i nazivao slovenski jezik "skitskim":
https://books.google.rs/books?id=wEF5oN5erE0C&pg=PA257&redir_esc=y#v=onepage&q&f=false
Ti citiram iz knjige
When Ethnicity Did Not Matter in the Balkans, str. 257.
Zaključak
Na osnovu
izloženih dokaza, i dokumentovanih činjenica, koji se pritom citiraju
iz samih hrvatskih izvora, možemo videti da je stari Dubrovnik bio suštinski romanski i neslovenski grad, koji je usvojio slovenski identitet i nacionalne afilijacije relativno skoro, što sam originalno i tvrdio. Sada se stanovnici Dubrovnika smatraju Hrvatima, i Dubrovnik je sada deo Hrvatske, što je neosporno. Ali to ne znači da je tako bilo u prošlosti, i hrvatski mitomani projektuju sadašnjost i sadašnje lojalnosti i identitete, kao i starčevićevsku ideologiju na ljude iz starine. Mit o hrvatstvu starog Dubrovnika je posledica i srpske politike i panslavizma, gde se pumpala ideja o "slovenskom" Dubrovniku kao izvoru hrane za nacionalni ego i uzdizanje slovenstva i to je upornim ponavljanjem postalo činjenica, a sto puta ponovljena laž postaje istina. A priče o "srpskom" Dubrovniku, nemaju korene u Beogrradu, već u samom Dubrovniku i dela lokalnih katolika koji su sebe smatrali Srbima. A moja teza nije ni bila da je stari Dubrovnik bio srpski, ili hrvatski, već dubrovački i da ti ljudi nisu bili poreklom sloveni, niti su sebe takvima smatrali, pa stoga po samoj definiciji ne mogu biti ni srbi niti hrvati. To što su njihovi potomci primili nove identitete u savremeno doba se ne može odnositi na prošlost. A pod "ilirima" i "ilirskim" slovenskim jezicima su se mislilo i na Srbe i Srbi su sami sebe vezivali za taj pojam, što ću pokazati.
I to je možda najbolji pristup ovim komšijskim bezumnicima koji se dave u moru laži, tlapnji, projekcija i sumanutosti. Jedini način komunikacije s njima je - ismijavanje.
