Српство и црногорство кроз историју Црне Горе никад нису били у сукобу, народност српска, поданство (или државност) црногорско.
Pa, ne može se reći nikad, jerbo je to bilo samo tačno do jednog trenutka. I taj trenutak nije 1945. godina, nego znatno ranije. Klica je bila postavljena kad je vladika Danilo II proglasio sebe za knjaza 1852. godine. Garašanin je to vrlo dobro osetio i tada je možda kazao nešto što je bilo potpuno pogrešno shvaćeno i verovatno iskrivljeno, pa i izvučeno iz konteksta, kad je moguće spomenuo nekome da bi u interesu Srbije same bilo da Crna Gora kao država propadne. Tada je štampa u Srbiji potpuno poludela i svi su se pitali da li Crna Gora kreće putem odricanja od Srpstva, a knjaz Danilo bukvalno na Cetinju morao održavati zbog na kojem je javno obelodanio da će novostvorena Knjaževina nastavljati da radi u nacionalnim interesima srpskog naroda i posle 1852. godine, bukvalno da smiri strasti koje su tada bile uzburkane. Ja čak mislim da je je onaj čuveni čl. Danilovog zakonika iz 1855. godine preciznije rečeno direktna manifestacija tog smirivanja strasti; direktnog ubeđivanja ne samo sopstvene javnosti, već i međunarodne, da se Crna Gora ovim novim putem u drugoj polovini XIX st. ne odriče Srpstva.
Međutim, jedno je sigurno; tog jutra na Cetinju daven 1852. postavljena je klica razdora koji će rasti u hladnoratovskom periodu 1912-1918. i onda posebno se razbuktati posle stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca. Jerbo, jednostavno, iako Srpstvo i Crnogorstvo nisu bili u koliziji, u tom prelaznom periodu počinjali su da budu i posle jugoslovenskog ujedinjenja definitivno su i postali. Jerbo posta(ja)lo je vrlo jasno pitanje kako neko može biti u potpuno isto vreme i dobar Srbin i dobar Crnogorac. Upravo u tom smeru je bila i ona, nažalost mnogo zloupotrebljavana i iz konteksta istrgavana (slično kao i već pomenuta Garašaninova, ukoliko je on baš uopšte i kazao nešto tako tim rečima) izjava poslanika Save Fatića iz Velike narodne skupštine u Podgorici, koji je kazao da sad više nismo Crnogorci tj. da treba to ostaviti po strani, a od sad da smo Srbi. On je kazao zbog toga što je Srpstvo i Crnogorstvo došlo do tačke pucanja, tj. u najdirektnijem smislu u sukob, te je predložio celom crnogorskom narodu da između ta dva, bukvalno, izabere Srpstvo.
To je popis unutar SAD, ili po ulazu na ostrvo Elis?
Nema veze sa Elis ostrvom; to nije popis imigranata, već popis stanovništva cele SAD. U tabeli su ljudi rođeni u inostranstvu i njihova deca rođena na američkom tlu (prva generacija).
Evo i za ostale krajeve, ako nekog interesuje:
P. S. Treba imati na umu da nije postojala tada u toj percepciji američkih popisivača
nikakva razlika između maternjeg jezika i narodnosti, odnosno to je bilo jedno te isto. U tom svetlu treba razumeti i ove silne ljude koji su popisani kao govornici nekakvog
dalmatinskog ili
crnogorskog jezika; to su ljudi koji su na pitanje
Šta si? odgovorili da su „Dalmatinci“ ili „Crnogorci“. Čisto da neko iz ovoga ne izvuče neke pogrešne zaključke...No, komparacija broja onih koji su
crnogorski popisani u poređenju sa onima koji su
srpski (iz Crne Gore) dosta je slikovita u pogledu onoga o čemu je Rik pisao; konteksta
primarnog identiteta prostog puka. Isto tako je vrlo neubočijano veliki broj Slovenaca iz Ugarske (pa možda i Austrije). I to može značiti pre svega da su se brojni pojedinci deklarisali kao „Slavonci“ (ko zna, možda po koji i kao „Sloven“), a da ih je popisivač svrstao pod kategoriju
slovenački jezik, pretpostavljam.
Kao da je njima u Crnu Goru trebala naucna elita cijeloga svijeta da shvate da su Srbi.
Vidi brate, maloprije sam ti morao da objasnim kako je mogao nepismen covjek da pise memoare. Ovdje zastupas tezu koja nema mjesta u realnosti, nepismeni ljudi nijesu bili izolovani od pismenih, a u CG do 20.vijek nije bilo klasne distinkcije (moram da ti 20 puta podsjetim). Tako da oni "elita" u CG o kojoj ti pricas nije postojala, nego su to obicni svestenici ili glavari koji su umjeli da pisu i citaju ali su zivjeli zivot okruzen brdima kao ostali i druzili i proveli cijelo svoje vrijeme sa nepismenim crnogorcima. Usmena tradicija u CG je primarna do 45. godine.
