Црногорци - Срби или посебан народ

Sto su crnogorci

  • Zaseban narod

    glasova: 1 20,0%
  • Srpska regija

    glasova: 2 40,0%
  • Crvena Hrvatska

    glasova: 2 40,0%
  • Ostalo

    glasova: 0 0,0%

  • Ukupno glasova
    5
:hahaha: Kao da je njima u Crnu Goru trebala naucna elita cijeloga svijeta da shvate da su Srbi.



A na top zelenko 1835. godine "Onda mene starca zarobiše, na Cetinje srbsko dovukoše", mora da nijedan Crnogorac osim Njegosa nije znao sta tu pise. :D Vidi brate, maloprije sam ti morao da objasnim kako je mogao nepismen covjek da pise memoare. Ovdje zastupas tezu koja nema mjesta u realnosti, nepismeni ljudi nijesu bili izolovani od pismenih, a u CG do 20.vijek nije bilo klasne distinkcije (moram da ti 20 puta podsjetim). Tako da oni "elita" u CG o kojoj ti pricas nije postojala, nego su to obicni svestenici ili glavari koji su umjeli da pisu i citaju ali su zivjeli zivot okruzen brdima kao ostali i druzili i proveli cijelo svoje vrijeme sa nepismenim crnogorcima. Usmena tradicija u CG je primarna do 45. godine.

Tvoja teza klizi ka Miroslavu Cosovicu, i "posrbljavanju CG od strane Sime Sarajlije"
Ali ništa što si ti napisao ne opovrgava moje tvrdnje. Baš ništa.
 
Ne znam da li si video Slavene, ali postavio sam zapise i Skerlića i Ivića koji govore da se u Crnoj Gori (a i šire) srpsko ime poistovećivalo sa verom i da nije bilo primarno već sporedno, jedno od mnogih. Za holečeka znamo, a Rovinski je pisao da su u Crnoj Gori obični ljudi brkali srpsku nacionalnost sa verom i da je prosveta ulagala veliki trud da to promeni. Pogledaj recimo ovaj odlomak iz čitanke. Zar ovo ne deluje kao pokušaj (pomalo agresivan) usađivanja srpske svesti kod crnogorske dece? ''Vi ste deco Srbi i ima da nastavite da budete i ima da umirete ako treba da bi ostali Srbi''.
Pogledajte prilog 1099573

Zapise Skerlića i Ivića nisam video; pretražiću temu unatrag da bacim pogled (zapravo ne mogu da nađem?).

Moja je ocena bila da je preterano predstaviti kao nešto strašno slabo poznato ljudima.

Ne pratiš prijatelju raspravu. Ja ako do sada nisam 20 puta napomenuo (čak sam u par navrata napisao i ''ponavljam'') da se jasno pravi razlika između svesti pismenih i obrazovanih Crnogoraca i onih običnih onda nisam ni jednom.
Crnogorska elita je putovala van Crne Gore, upoznavala razne ljude, naučnike, imala pristup literaturi, crkvenim spisima, stalni kontakt sa patrijarhom, karlovačkim mitopolitom. Običan Crnogorac je bio nepismen, sedeo je u svojoj kući, okružen brdima, izolovan vekovima od bilo kakve prosvete, napretka nauke, filozofije, pogleda na svet... Jedino što je ponekad odlazio u Kotor da zaradi neki dinar ili u neku nabavku ako je to mogao sebi da priušti.
S druge strane crnogorska crkvena i politička elita je usvojila ono što je u svetu bilo prihvaćeno kao naučna činjenica, o čemu si pisali i srpski i strani istoričari - da su Crnogorci Srbi, da je Duklja stara srpska država i slično. Ali i pored toga u svojim obraćanjima vidi se da im je crnogorsko ime primarno, a srpsko sekundarno. Da su srpsko ime dosta ređe koristili. Uglavnom kada bi spominjali slavnu prošlost, srpsko carstvo ili želju za obnovom srpskog carstva, ali su se uvek obraćali u svojim pismima prvenstveno kao Crnogorci.

Eh, sad. Čak i oni koji nisu nikako bili Crnogorci?
 
Zapise Skerlića i Ivića nisam video; pretražiću temu unatrag da bacim pogled (zapravo ne mogu da nađem?).

Moja je ocena bila da je preterano predstaviti kao nešto strašno slabo poznato ljudima.



Eh, sad. Čak i oni koji nisu nikako bili Crnogorci?
Mislio sam na Petroviće i guvernadure pre svega. Nisam rekao da je srpsko ime ''strašno slabo poznato ljudima'', već da su ga obični ljudi najčešće poisetovećivali sa verom.
Evo zapisa Ivića i Skerlića na koje sam se pozivao. Ivić je slično pisao i za hrvatsko ime.

2.png
3.png
 
Pa dobro, to nije neobično, ali je važno naglasiti i da je crnogorsko ime bilo vrlo ograničeno na kraj istorijske Crne Gore, koja je bila značajno manja od ove naše
Slažem se, ali smo guslar i ja započeli raspravu baš o Crnoj Gori, odnosno da li je ''Crna Gora kolevka srpstva i mesto gde se pojavila nacionalna ideja''.
Sve je počelo detinjasto, ''čiji je tata jači'' fazon. On potkačio moje, pa ja njegove. :mrgreen:
https://forum.krstarica.com/threads...nije-postao-brankovicevo.942822/post-44101217
 
Slažem se, ali smo guslar i ja započeli raspravu baš o Crnoj Gori, odnosno da li je ''Crna Gora kolevka srpstva i mesto gde se pojavila nacionalna ideja''.
Sve je počelo detinjasto, ''čiji je tata jači'' fazon. On potkačio moje, pa ja njegove. :mrgreen:
https://forum.krstarica.com/threads...nije-postao-brankovicevo.942822/post-44101217

Srpska nacionalna ideja (u modernom kontekstu, naravno), počela se javljati krajem XVII stoleća u Beogradu i južnoj Ugarskoj. I doneće je za sobom vladika Danilo nakon što bude posvećen u Sečuju od strane patrijarha Arsenija III Crnojevića 1700. godine, kad bude imao uvid i u habzburške tj. srpske privilegije i celi koncept po kojem Srbi kao narod imaju kolektivna (politička) prava, a ne neki pojedinci na osnovu svoje krvi (potomstva od neke predosmanske dinastije i slično).

I tu će ideju doneti za sobom na Cetinje i postaviti joj seme, čija će se klica kalemiti na nekim slojevima narodne tradicije, srpskog konfesionima i institucije (pravoslavne) Crkve koja je baštinila Svetog Savu, svetorodnu lozu Nemanjića i bila predstavnik predturskog društvenog poretka, čija slika u saradnji sa društvenim pamćenjem biva instrumentalizovana u nove, političke svrhe.

Tako da, nije Crna Gora baš kolevka srpske nacionalnosti tj. te su priče tu iz romantičarskih razloga, ali je i činjenica da se se dosta rano uključila u te tokove, relativno brzo. Jasno je da nije vladika Danilo tek tako neki toliko vanredno sposoban i ambiciozan pojedinac koji će dinastiju postaviti na mesto cetinjske mitropolije, već da je to jedan širi projekat, nacionalni i državotvorni, te pod značajnim nadahnućem iz Ugarske, tj. uticajem elite Srba u Ugarskoj; družine oko patrijarha Arsenija. A ne da je Danilu odjednom iz nebuha nešto sinulo; naprotiv, Petrović-Njegoši i sve što je lično učinio dolaze posle habzburških privilegija i Beogradskog sabora (1690-5) i Danilovog boravka tamo.
 
Poslednja izmena:
Tako da, nije Crna Gora baš kolevka srpske nacionalnosti tj. te su priče tu iz romantičarskih razloga, ali je i činjenica da se se dosta rano uključila u te tokove, relativno brzo. Jasno je da nije vladika Danilo tek tako neki toliko vanredno sposoban i ambiciozan pojedinac koji će dinastiju postaviti na mesto cetinjske mitropolije, već da je to jedan širi projekat, nacionalni i državotvorni, te pod značajnim nadahnućem iz Ugarske, tj. uticajem elite Srba u Ugarskoj; družine oko patrijarha Arsenija. A ne da je Danilu odjednom iz nebuha nešto sinulo; naprotiv, Petrović-Njegoši i sve što je lično učinio dolaze posle habzburških privilegija i Beogradskog sabora (1690-5) i Danilovog boravka tamo.

Tu su bili postavljeni i temelji politike koju će u nekim periodima voditi u neku ruku Njegoš, pa i (u periodima i to vrlo radikalno) i svetovnjak knjaz Nikola, tj. cela ta percepcija o tome da bi Crna Gora mogla biti nekakav Pijemont srpskom narodu. Ili bolje rečeno, potpuna i krajnje iracionalna, zabluda, da je tako nešto moguće, posebno posle 1804. tj. 1815. godine.
 
Srpska nacionalna ideja (u modernom kontekstu, naravno), počela se javljati krajem XVII stoleća u Beogradu i južnoj Ugarskoj. I doneće je za sobom vladika Danilo nakon što bude posvećen u Sečuju od strane patrijarha Arsenija III Crnojevića 1700. godine, kad bude imao uvid i u habzburške tj. srpske privilegije i celi koncept po kojem Srbi kao narod imaju kolektivna (politička) prava, a ne neki pojedinci na osnovu svoje krvi (potomstva od neke predosmanske dinastije i slično).

I tu će ideju doneti za sobom na Cetinje i postaviti joj seme, čija će se klica kalemiti na nekim slojevima narodne tradicije, srpskog konfesionima i institucije (pravoslavne) Crkve koja je baštinila Svetog Savu, svetorodnu lozu Nemanjića i bila predstavnik predturskog društvenog poretka, čija slika u saradnji sa društvenim pamćenjem biva instrumentalizovana u nove, političke svrhe.

Tako da, nije Crna Gora baš kolevka srpske nacionalnosti tj. te su priče tu iz romantičarskih razloga, ali je i činjenica da se se dosta rano uključila u te tokove, relativno brzo. Jasno je da nije vladika Danilo tek tako neki toliko vanredno sposoban i ambiciozan pojedinac koji će dinastiju postaviti na mesto cetinjske mitropolije, već da je to jedan širi projekat, nacionalni i državotvorni, te pod značajnim nadahnućem iz Ugarske, tj. uticajem elite Srba u Ugarskoj; družine oko patrijarha Arsenija. A ne da je Danilu odjednom iz nebuha nešto sinulo; naprotiv, Petrović-Njegoši i sve što je lično učinio dolaze posle habzburških privilegija i Beogradskog sabora (1690-5) i Danilovog boravka tamo.
Sve to što si napisao stoji, ipak akcenat je na pitanju koliko je srpska narodna svest bila razvijena kod običnog Crnogorca. Moj stav je da ono malo što imamo zapisa o tome govori uglavnom da nije dovoljno razvijena i da je zato prosveta u Crnoj Gori bila prepuna srbovanja ne bi li se to promenilo. Vremenom se kod nekih to primilo, dok kod drugih nije. Oni koji su duže živeli pod crnogorskim imenom su veći otpor tome i pružili i zato imamo i danas toliku nacionalnu podeljenost.
Naravno nije sporno da su Crnogorci od vremena vladike Danila ipak gajili kulturne karakteristike srpskog naroda, ali je sporno koliko su se u narodnom smislu poistovećivali sa srpskim imenom.
 
У "писмима из Италије" поред разних смешних и занимљивих био је сустрет аустроугарског војника Димитрија који је чекао данима да га прими.
Овај сусрет је био означен као најемотивнији....Наиме када га је примио Димитрије је клекао и заплакао....Његош му рече шта те натера да ратујеш за туђина и туђу униформу да носиш? Овај му рече куће су нам изгореле ништа немампо ово је једино што нам је остало да преживимо-ви сте нам једина светлост и нада ..наставио је плакати...на шта му Његош рече свима су нам куће изгореле на Косову.
Дакле много доказа да се не ради о само затвореном литералном процесу који није имао широк одјек у свим словенском државама.
Где је талијанској господи говорио прдстављен као Лорд Бајрон и теократа и краљ своје државе на питање штае је Црна Гора?
Одговорио је "Црна Гора" је последњи град српске независности!"
 
Srpska nacionalna ideja (u modernom kontekstu, naravno), počela se javljati krajem XVII stoleća u Beogradu i južnoj Ugarskoj. I doneće je za sobom vladika Danilo nakon što bude posvećen u Sečuju od strane patrijarha Arsenija III Crnojevića 1700. godine, kad bude imao uvid i u habzburške tj. srpske privilegije i celi koncept po kojem Srbi kao narod imaju kolektivna (politička) prava, a ne neki pojedinci na osnovu svoje krvi (potomstva od neke predosmanske dinastije i slično).

I tu će ideju doneti za sobom na Cetinje i postaviti joj seme, čija će se klica kalemiti na nekim slojevima narodne tradicije, srpskog konfesionima i institucije (pravoslavne) Crkve koja je baštinila Svetog Savu, svetorodnu lozu Nemanjića i bila predstavnik predturskog društvenog poretka, čija slika u saradnji sa društvenim pamćenjem biva instrumentalizovana u nove, političke svrhe.

Tako da, nije Crna Gora baš kolevka srpske nacionalnosti tj. te su priče tu iz romantičarskih razloga, ali je i činjenica da se se dosta rano uključila u te tokove, relativno brzo. Jasno je da nije vladika Danilo tek tako neki toliko vanredno sposoban i ambiciozan pojedinac koji će dinastiju postaviti na mesto cetinjske mitropolije, već da je to jedan širi projekat, nacionalni i državotvorni, te pod značajnim nadahnućem iz Ugarske, tj. uticajem elite Srba u Ugarskoj; družine oko patrijarha Arsenija. A ne da je Danilu odjednom iz nebuha nešto sinulo; naprotiv, Petrović-Njegoši i sve što je lično učinio dolaze posle habzburških privilegija i Beogradskog sabora (1690-5) i Danilovog boravka tamo.

Vladika Danilo, mislim je i prvi srpski vladar ko je uspostavio odnose sa Rusijom.
 
Sve to što si napisao stoji, ipak akcenat je na pitanju koliko je srpska narodna svest bila razvijena kod običnog Crnogorca. Moj stav je da ono malo što imamo zapisa o tome govori uglavnom da nije dovoljno razvijena i da je zato prosveta u Crnoj Gori bila prepuna srbovanja ne bi li se to promenilo. Vremenom se kod nekih to primilo, dok kod drugih nije. Oni koji su duže živeli pod crnogorskim imenom su veći otpor tome i pružili i zato imamo i danas toliku nacionalnu podeljenost.
Naravno nije sporno da su Crnogorci od vremena vladike Danila ipak gajili kulturne karakteristike srpskog naroda, ali je sporno koliko su se u narodnom smislu poistovećivali sa srpskim imenom.

Da, tačno tako. Možda se sećaš da sam već pominjao; mislim da se nigde to slikovitije ne vidi nego u američkom popisu stanovništva iz 1910. godine.

Crnogorci.PNG


Među migrantima iz Crne Gore, 71,77% se predstavilo kao Crnogorci, dok se 25,7% izjasnilo kao Srbi. Pri tome, naravno, ništa ovo ne znači da su ti ljudi isključivali pripadnost i onom drugom (odnosno da je bukvalno i jedan u ovoj kategoriji tzv. govornika crnogorskog jezika kao maternjeg isključivao svesno svoju pripadnost i Srpstvu), samo su se primarno predstavili tako, da ih je američki popisivač svrstao u tu određenu kategoriju. Treba uzeti izuzetno ugrubo, naravno, ali neke konture se mogu nazreti kao osnovni obrisi nekih podela pre više od jednog veka (odnosno dotičnih klica), jerbo je na popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori bilo 28,73% Srba, što je neodoljivo blizo procentu onih crnogorskih imigranata koji su se primarno identifikovali kao Srbi u Sjedinjenim Državama početkom prošlog veka. To su, dakle, moguće, vrlo grubi obrisi nekih podela koji su temelji i ovoga što dan-danas imamo.
 
Da, tačno tako. Možda se sećaš da sam već pominjao; mislim da se nigde to slikovitije ne vidi nego u američkom popisu stanovništva iz 1910. godine.

Pogledajte prilog 1099913

Među migrantima iz Crne Gore, 71,77% se predstavilo kao Crnogorci, dok se 25,7% izjasnilo kao Srbi. Pri tome, naravno, ništa ovo ne znači da su ti ljudi isključivali pripadnost i onom drugom (odnosno da je bukvalno i jedan u ovoj kategoriji tzv. govornika crnogorskog jezika kao maternjeg isključivao svesno svoju pripadnost i Srpstvu), samo su se primarno predstavili tako, da ih je američki popisivač svrstao u tu određenu kategoriju. Treba uzeti izuzetno ugrubo, naravno, ali neke konture se mogu nazreti kao osnovni obrisi nekih podela pre više od jednog veka (odnosno dotičnih klica), jerbo je na popisu iz 2011. godine u Crnoj Gori bilo 28,73% Srba, što je neodoljivo blizo procentu onih crnogorskih imigranata koji su se primarno identifikovali kao Srbi u Sjedinjenim Državama početkom prošlog veka. To su, dakle, moguće, vrlo grubi obrisi nekih podela koji su temelji i ovoga što dan-danas imamo.

To je popis unutar SAD, ili po ulazu na ostrvo Elis?
 
Српство и црногорство кроз историју Црне Горе никад нису били у сукобу, народност српска, поданство (или државност) црногорско.

Pa, ne može se reći nikad, jerbo je to bilo samo tačno do jednog trenutka. I taj trenutak nije 1945. godina, nego znatno ranije. Klica je bila postavljena kad je vladika Danilo II proglasio sebe za knjaza 1852. godine. Garašanin je to vrlo dobro osetio i tada je možda kazao nešto što je bilo potpuno pogrešno shvaćeno i verovatno iskrivljeno, pa i izvučeno iz konteksta, kad je moguće spomenuo nekome da bi u interesu Srbije same bilo da Crna Gora kao država propadne. Tada je štampa u Srbiji potpuno poludela i svi su se pitali da li Crna Gora kreće putem odricanja od Srpstva, a knjaz Danilo bukvalno na Cetinju morao održavati zbog na kojem je javno obelodanio da će novostvorena Knjaževina nastavljati da radi u nacionalnim interesima srpskog naroda i posle 1852. godine, bukvalno da smiri strasti koje su tada bile uzburkane. Ja čak mislim da je je onaj čuveni čl. Danilovog zakonika iz 1855. godine preciznije rečeno direktna manifestacija tog smirivanja strasti; direktnog ubeđivanja ne samo sopstvene javnosti, već i međunarodne, da se Crna Gora ovim novim putem u drugoj polovini XIX st. ne odriče Srpstva.

Međutim, jedno je sigurno; tog jutra na Cetinju daven 1852. postavljena je klica razdora koji će rasti u hladnoratovskom periodu 1912-1918. i onda posebno se razbuktati posle stvaranja države Srba, Hrvata i Slovenaca. Jerbo, jednostavno, iako Srpstvo i Crnogorstvo nisu bili u koliziji, u tom prelaznom periodu počinjali su da budu i posle jugoslovenskog ujedinjenja definitivno su i postali. Jerbo posta(ja)lo je vrlo jasno pitanje kako neko može biti u potpuno isto vreme i dobar Srbin i dobar Crnogorac. Upravo u tom smeru je bila i ona, nažalost mnogo zloupotrebljavana i iz konteksta istrgavana (slično kao i već pomenuta Garašaninova, ukoliko je on baš uopšte i kazao nešto tako tim rečima) izjava poslanika Save Fatića iz Velike narodne skupštine u Podgorici, koji je kazao da sad više nismo Crnogorci tj. da treba to ostaviti po strani, a od sad da smo Srbi. On je kazao zbog toga što je Srpstvo i Crnogorstvo došlo do tačke pucanja, tj. u najdirektnijem smislu u sukob, te je predložio celom crnogorskom narodu da između ta dva, bukvalno, izabere Srpstvo.

To je popis unutar SAD, ili po ulazu na ostrvo Elis?

Nema veze sa Elis ostrvom; to nije popis imigranata, već popis stanovništva cele SAD. U tabeli su ljudi rođeni u inostranstvu i njihova deca rođena na američkom tlu (prva generacija).

Evo i za ostale krajeve, ako nekog interesuje:

Agato1.PNG

Ezikoto.PNG


P. S. Treba imati na umu da nije postojala tada u toj percepciji američkih popisivača nikakva razlika između maternjeg jezika i narodnosti, odnosno to je bilo jedno te isto. U tom svetlu treba razumeti i ove silne ljude koji su popisani kao govornici nekakvog dalmatinskog ili crnogorskog jezika; to su ljudi koji su na pitanje Šta si? odgovorili da su „Dalmatinci“ ili „Crnogorci“. Čisto da neko iz ovoga ne izvuče neke pogrešne zaključke...No, komparacija broja onih koji su crnogorski popisani u poređenju sa onima koji su srpski (iz Crne Gore) dosta je slikovita u pogledu onoga o čemu je Rik pisao; konteksta primarnog identiteta prostog puka. Isto tako je vrlo neubočijano veliki broj Slovenaca iz Ugarske (pa možda i Austrije). I to može značiti pre svega da su se brojni pojedinci deklarisali kao „Slavonci“ (ko zna, možda po koji i kao „Sloven“), a da ih je popisivač svrstao pod kategoriju slovenački jezik, pretpostavljam.
 
Poslednja izmena:
Pa, ne može se reći nikad, jerbo je to bilo samo tačno do jednog trenutka. I taj trenutak nije 1945. godina, nego znatno ranije. Klica je bila postavljena kad je vladika Danilo II proglasio sebe za knjaza 1852. godine. Garašanin je to vrlo dobro osetio i tada je možda kazao nešto što je bilo potpuno pogrešno shvaćeno i verovatno iskrivljeno, pa i izvučeno iz konteksta, kad je moguće spomenuo nekome da bi u interesu Srbije same bilo da Crna Gora kao država propadne. Tada je štampa u Srbiji potpuno poludela i svi su se pitali da li Crna Gora kreće putem odricanja od Srpstva, a knjaz Danilo bukvalno na Cetinju morao održavati zbog na kojem je javno obelodanio da će novostvorena Knjaževina nastavljati da radi u nacionalnim interesima srpskog naroda i posle 1852. godine, bukvalno da smiri strasti koje su tada bile uzburkane. Ja čak mislim da je je onaj čuveni čl. Danilovog zakonika iz 1855. godine preciznije rečeno direktna manifestacija tog smirivanja strasti; direktnog ubeđivanja ne samo sopstvene javnosti, već i međunarodne, da se Crna Gora ovim novim putem u drugoj polovini XIX st. ne odriče Srpstva.

Međutim, jedno je sigurno; tog jutra na Cetinju daven 1852.///
Не мислимје то био неки зачетак расцјепа између спства и црногорства, већ ривалитет између двије српске кнежевинегдје су обје у процесу и на путу стицања што веће аутономије и добијања међународног легитимитета.
Од таквих трзавица и између братских народа и сестринских кнежевина побјећије тешко.
 
Poslednja izmena:
...... i iz konteksta istrgavana (slično kao i već pomenuta Garašaninova, ukoliko je on baš uopšte i kazao nešto tako tim rečima) izjava poslanika Save Fatića iz Velike narodne skupštine u Podgorici, koji je kazao da sad više nismo Crnogorci tj. da treba to ostaviti po strani, a od sad da smo Srbi. On je kazao zbog toga što je Srpstvo i Crnogorstvo došlo do tačke pucanja, tj. u najdirektnijem smislu u sukob, te je predložio celom crnogorskom narodu da između ta dva, bukvalno, izabere Srpstvo.
Аман, та реченица је проституисана по порталу "Аналитика" и иним монтенегринским порталима за брзу индоктринацију малоумних грла као "кључни доказ" раскола српства и црногорства.
И из саме реченица и из контекста и из околности када је речена, а речена је на подгоричкој скупштини 27.11.1918. недвосмислено је јасно да се односи на поданство, том одлуком скупштине престаје постојати краљевина Црна Гора и постаје део краљевине Србије (која ће се и сама интегрисати кроз 4 дана у краљевину СХС). црногорско поданство се мијења српским.
Наравно да је будаласто "тумачити" како то тумаче монтенегрински пајаци да је неко замијенио народност.
По поданству су до те скупштине били Црногорци, од тог момента Срби.

Ни сам сукоб бјелаша и зеленаша није био сукоб српства и црногорства, и код једних и код других није била упитна приврженост српству. и једни и други су били за уједињење са Србијом, сукоб се разбуктао због различитог виђења који пут изабрати, безусловно уједињење или задржати неки степен аутономије и статус будуће федералне јединице у новој држави,
Свакако јесте сукоб утицао на будуће процесе, када се пролије крв, мора имати рђаве рефлекције, па и да губитници, до јучер привржени српству оду у другу крајност и направе отклон од српства, но то су једноставно нус појаве (имали смо их кроз историју на свим просторима гдје битишу Срби, имамо их и данас) које су неизбјежне, права фрагментација српског корпуса у Црној Гори почиње 1.маја 1945.године.
 
Аман, та реченица је проституисана по порталу "Аналитика" и иним монтенегринским порталима за брзу индоктринацију малоумних грла као "кључни доказ" раскола српства и црногорства.
И из саме реченица и из контекста и из околности када је речена, а речена је на подгоричкој скупштини 27.11.1918. недвосмислено је јасно да се односи на поданство, том одлуком скупштине престаје постојати краљевина Црна Гора и постаје део краљевине Србије (која ће се и сама интегрисати кроз 4 дана у краљевину СХС). црногорско поданство се мијења српским.
Наравно да је будаласто "тумачити" како то тумаче монтенегрински пајаци да је неко замијенио народност.
По поданству су до те скупштине били Црногорци, од тог момента Срби.

Ни сам сукоб бјелаша и зеленаша није био сукоб српства и црногорства, и код једних и код других није била упитна приврженост српству. и једни и други су били за уједињење са Србијом, сукоб се разбуктао због различитог виђења који пут изабрати, безусловно уједињење или задржати неки степен аутономије и статус будуће федералне јединице у новој држави,
Свакако јесте сукоб утицао на будуће процесе, када се пролије крв, мора имати рђаве рефлекције, па и да губитници, до јучер привржени српству оду у другу крајност и направе отклон од српства, но то су једноставно нус појаве (имали смо их кроз историју на свим просторима гдје битишу Срби, имамо их и данас) које су неизбјежне, права фрагментација српског корпуса у Црној Гори почиње 1.маја 1945.године.

Taj različiti put, upravo je ta kolizija. Činjenično je netačno taj sukob koji je nastupio posle 1918. godine svoditi isključivo na nekakav dinastički spor.
 
Taj različiti put, upravo je ta kolizija. Činjenično je netačno taj sukob koji je nastupio posle 1918. godine svoditi isključivo na nekakav dinastički spor.
Колизије јесте било, није спорно, било ју је и кроз историју даљњу и ближу и у Србији, тај сукоб и злу крв између бјелаша и зеленаша потиснуће 1940их много озбиљнији и сукоб и раздор у српском корпусу, раздор чије горке плодове кусамо и данас.
Да, и по мени је погрешно сукоб послије 1918-е у Црној Гори гледати (искључиво) као династички спор. На жалост у тој тежњи поједностављивању интерпретације историје протура се и такво виђење, а поједностављивање историје и историјских процеса у правилу води на погрешан колосјек.
 
Гледајићи ствари од раније многа пчлемена која су ушла у састав Црне Горе су имали неку свест о свом српском пореклу не црногорском јер је тај појам настао касније и негован као синоним управо због регрутације и скупљања околњим племена Херцеговине и Брада и Рашке.

Зато се кнежевина Србија појавила као ривал.
Свакако у време краља Николе постало је јасно да може остати један. Он се почео поигравати са тим двојним идентитетом окупљеног око српства у нов појам Црна Гора и обе опције су му биле доступне. Чак уклањање са српке скупштине реч српска је непотребна јер се подразумева.
Васу Пелагића је протерао са Цетиња због писања о радикалном српству и уједињењу

Онда суђење младим стидентима из Београда родом из Црне Горе за ткз бомбашку аферу.
Ипак мислим да би књаз Никола могао одбацити то српство уколико се покаже опасним.
 
Crnogorci imaju luksuz da jedno jutro ustanu kao Srbi i zaspu kao Crnogorci i obratno. Takodje mogu da se kite srpstvom kad im to odgovara i da se distanciraju kad im ne odgovara. Mi u Srbiji nemamo tu mogucnost, a ni Srbi u Bosni cini se.
Имамо! Наши медији ако су лопови и криминалци онда су Црногорци!
Ако су примерни и добри онда су Срби!
 
Crnogorci imaju luksuz da jedno jutro ustanu kao Srbi i zaspu kao Crnogorci i obratno. Takodje mogu da se kite srpstvom kad im to odgovara i da se distanciraju kad im ne odgovara, mi u Srbiji nemamo tu mogucnost, a ni Srbi u Bosni cini se.
Zar ti jednom nisi pisao da si od Ozrinića, pa onda drugi put da si iz Stare Hercegovine, a sada si ''mi u Srbiji''?
 
Ти појмови су се некад показивали битним. После убиства Франца Фердинанда настало је затишје није се чинило тако опасним.
Тесла даје неопрезно обавештење да је Гаврило Принцип Србин.

Михајло Пупин већ увиђа опасност и изјављује да је Гаврило Принцип родом из Херцеговине и да није држављанин краљевине Србије.
 

Back
Top