„Bečko-berlinska škola” vs novoromantičari

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Ја за ово искрено нисам знао чак сам и помислио да су можда цртежи које је поставио Аранко можда тендециозни међутим овако дефинитивно налазимо трагове нашег језика много раније него што се мисли да је постојао.многе ствари добијају смисао као и разлози зашто овакве странице не могу да се прочитају.
http://www.nin.co.rs/2003-05/15/28836.html

Prizrenski epigram

2733prizrenski.jpg
(ili: ako nijedne novine, nijedna televizija nije javila da je umrla dr Ranka Kuiæ, da li je onda naša Velšanka zaista umrla i da li smo mi, živuæi, uopšte, - živi?)

Uvek kada mrdnem iz Beograda, umre mi neko važan i drag. Tako i prošle nedelje; skoknem do Zlatibora, kad u èitulji u “Politici” proèitam da je umrla dr Ranka Kuiæ (94). Umrla naša Velšanka. Doktorirala na Kembrixu, bila je èlan Velške akademije nauke, a pored naše Akademije nije smela ni da proðe. Zašto? Pa, valjda zato što je ceo život posvetila da dokaže, pre svega, Srbima a i ostalima, da su Srbi zajedno sa Keltima jahali Podunavljem i Pomoravljem HILjADU godina pre sedmog veka kada smo, po zvaniènoj istoriji, sišli sa Karpata. Neoborive dokaze tražila je, pre svega, u neverovatnoj srodnosti jezika, keltskog i srpskog.
I zato je surovo kažnjena. Samo èitulja u “Politici”.Èituljica od Nauènog društva Srbije. A umro, nekako, i Mile Perišiæ, moj klasiæ iz Kapetan Mišinog, bog da mu dušu prosti. I ta smrt, baš, odjeknula po Srbiji; premijer, ministri, stranaèki drugovi podseæaju preko medija ko je bio, šta je za života uradio. A za Velšanku, bre, niko reè da kaže. Toliko televizija, toliko novina, a za Velšanku ni minut. Nema sponzora za tu vest.
Kupujem u subotu “Politiku” na Zlatiboru. K’o velim, neæe, valjda, i oni da omanu u “Kulturnom dodatku”. Kad, jokac, brate! Ni slovo o njoj. Eee, “Politiko”, “Politiko”! Zar, i ti!? Zavrljaèim “Politiku” pa besan od Palisada krenem bos na Èigotu, da gore, razmenim misli sa Velšankom, da se iskupim kod nje što sam na Zlatiboru, što neæu biti na sahrani. Do vrha Èigote (1340 m) sretnem samo jednu devojku i jednu zmijicu. Obiðem oprezno oba stvorenja, ne uznemiravam.
Mislim na Velšanku.
Ali, primetim, i devojka i zmija gledaju, èude se što idem bos. Bos i slobodan. Iæi bos, to je, ukratko, sloboda. Buda, Isus, Gandi išli su bosi i otud im one ludaèke misli. Ko nije išao bos po planini, po travi i snegu, po kamenjaru, ko nije išao bos po Srbiji, taj kao da nije ni postojao, a kamoli da je slobodan bio i slobodno mislio. Kad ideš bos, zapamti Srbine, stopalima upijaš mudrost zemlje, a i nebo te, nekako, više ceni i bogovi hoæe da razgovaraju s tobom. Jer, vide; bos si, raskrstio si, znaèi, sa zemaljskim taštinama i spremaš se za nebo. Spremaš se za Velšanku.
Njena epohalna knjiga “Srpsko-keltske paralele” pojaviæe se, tek, pre tri godine, i to u Banjaluci. U Beogradu nije bilo izdavaèa za dr Ranku Kuiæ.
Da li je moguæe da nijednog izdavaèa u Beogradu, Srbiji nije interesovalo otkuda slovenski tragovi kod preživelih Kelta u dalekoj Britaniji?
Branko Vukušiæ u nedavno objavljenoj knjizi “O trojansko-slovenskoj misteriji”, osvræuæi se na delo dr Ranke Kuiæ, podseæa da su Rimljani bili okupatori u Britaniji približno koliko i na Balkanu. U rimskim mapama i administrativnim spisima iz tog vremena u Britaniji, posebno Irskoj, Škotskoj i Velsu, mnoga imena reka, planina i drugih toponima i etnonima podudarna su sa imenima u današnjoj Srbiji i drugim delovima bivše Jugoslavije. Neverovatan je, recimo, spisak reka: Soèa, Bojana, Buna, Morava, Pek, Tisa, Una, Sana, Korana, Malena, Vedra, Dobra, Vardar. Pa, onda, spisak planina: “Orjen, Korab, Mosor, Šator, Durmitor, Pirlitor i druge. Treba li još reæi da je kraljevska prestonica i sveto brdo u Irskoj TARA, staro arijevsko ime.
Stojim na vrhu Èigote, sunce pada ka zapadu, ka srpskoj i irskoj Tari. Iz sunca, lepo vidim, teèe sunèana reka Ra i deli svet na Jav, na vidljivi deo, i Nav, nevidljivi, duhovni. A tamo, usred Nava stoji bog Vid, Svevid, sa ostalom božanskom bratijom. Sa njima je i naša Velšanka. I gledaju me bosog na Èigoti, mere me. Gledam i ja njih. Šta ako su bogovi, moji su! I pogledima se razgovaramo, jer kad padne reè, znaèi da je sve izgubljeno...
Velšanka mi se smeška, odozgo, iznad Èigote, iz Nava.
A, seæam se, u januaru 2001. godine, šta je rekla u svojoj ispovesti za NIN:”Zadesila sam se u Prizrenu, baš, u trenutku, kada je reka Bistrica odvalila deo svoje obale. Pred mojim oèima pojavio se trodelni spomenik, deo nekropole. Vidim natpis na ISKVARENOM latinskom, a na treæem delu spomenika uoèim reè PRAOTCEM! Kažem sebi: Majko moja, pa to je starosrpski sa TC. Ostale reèi su na keltskom i hebrejskom. Ja se zanebesila! Možete misliti, naæi srpsku reè iz tog perioda? Po epigrafskom ureðenju spomenika, on datira u rasponu od prvog do treæeg veka nove ere. Kakav sedmi vek! Sloveni su došli ovde mnogo ranije nego što tvrdi takozvana nemaèka škola”.
A kako se zvao taj PRAOT(A)C na epigrafu trodelnog spomenika iz Prizrena?
Zvao se JARON. Našu Velšanku je to “hebrejsko ime” zbunilo, muke joj je zadavalo. Otkud to hebrejsko ime pored starosrpskog “praotca” i “iskvarenog” latinskog?
Muèilo je to i mene, a onda mi je sinulo. Ime JARON ili JARUN (u Kuranu piše Harun, Mojsijev brat) staroslovenski je bog leta, letnje žege, jare. I taj Jarun ide u paru, kao i sva slovenska božanstva, sa boginjom JAROM. A imamo i srednji rod JARAN, JARKO, pa otuda i ŽARKO.
Jaron je, dakle, staroslovensko, a ne hebrejsko ime, pa je jasno i otkud “praotac Jaron” na prizrenskom epitafu. Iz toga naviru gadna pitanja; nije li i “iskvareni” latinski, u stvari, srpskokeltski jezik? I nije li hebrejski nastao iz starosrpskog? O tome je pisala i jedna druga zaboravljena i odavno pokojna gospoða Anðelija Stanèiæ-Spajiæeva u izuzetnoj raspravi “Najstariji jezik Biblije”.
Silazim sa Èigote. Tamo ispod Usamljenog bora, stado ovaca bez pastira. Nešto slièno kao kod današnjih Srba. Jedno jagnje koje je preživelo Ðurðevdan mekeæe panièno; ne vidi majku, izgubilo. Onda mu se mati javi blejanjem i ono trèi proplankom pa se podvlaèi pod njeno vime i vrti repiæem. Koje radosti, gospode, koje radosti...
I tu se setim da je naša Velšanka podržala, svojevremeno, i Prajsovu tezu o Troji na Balkanu ali protivila se njegovim starogrèkim etimologijama. Smatrala je da su srpskokeltske etimologije taènije.
Vraæam se za Beograd. Odmah iza Užica - PRIJANOVIÆI, pa PILATOVIÆI. Kod Èaèka - MOJSINjE, a u Prizrenu praotac JARON. Ako je Troja bila na Dunavu, znaèi li to da je i teritorija Starog i Novog Zaveta bila ovde? Od Fruške gore do Soluna? Sve ti to, nekako, doðe logièno kada se penješ bos po Èigoti i to u nedelji kada nas je napustila Velšanka.

DRAGAN JOVANOVIÆ
 
Дакле Ранка Кујић је пронашла овај камен према њеним речима који је избацила Бистрица крај Призрена.

https://www.danas.rs/drustvo/rodna-ravnopravnost/ranka-kuic-ranka-velsanka/


Svoje poreklo je jasno definisala – „po ocu Hercegovka, po majci Bosanka, po baki Srbijanka“. Po povratku sa postdiplomskih studija iz Engleske, sa magistraturom i 10 objavljenih radova, bila je primljena za profesorku u srednjoj školi, pripravnika. Doktorirala je engleski jezik i književnost 1956. a kada je konkurisala za asistentsko mesto na Filološkom, ispostavilo se da je bilo predviđeno za ženu koja je tada bila politička ličnost, Ivanku Kovačević, pa se posle političkog pritiska povukla, tako da je još tri godine čekala asistentsko mesto. Šalju je u Prištinu da organizuje katedru za anglistiku.

– Zadesila sam se u Prizrenu baš u trenutku kad je reka Bistrica odvalila deo svoje obale. Pred mojim očima pojavio se trodelni spomenik, deo nekropole. Vidim natpis na iskvarenom latinskom (otac me je učio latinskom kao da ću biti latinac), na trećem delu spomenika uočim reč: Praotcem – majko moja, pa to je starosrpski sa tc. Ostale reči su na keltskom i hebrejskom. Ja se zanebesila, možete misliti pronaći srpsku reč iz tog perioda? Po epigrafskom uređenju spomenika, on datira u rasponu od 1. do 3. veka nove ere. Kakav 7. vek! Sloveni su došli ovde mnogo ranije nego što to tvrdi „nemačka škola“. Tako su se na kamenom spomeniku od pre skoro 2.000 godina zajedno našle srpske i keltske reči.


Дакле Ранка Кујић је пронашла овај камен према њеним речима који је избацила Бистрица крај Призрена.

https://www.danas.rs/drustvo/rodna-ravnopravnost/ranka-kuic-ranka-velsanka/


Svoje poreklo je jasno definisala – „po ocu Hercegovka, po majci Bosanka, po baki Srbijanka“. Po povratku sa postdiplomskih studija iz Engleske, sa magistraturom i 10 objavljenih radova, bila je primljena za profesorku u srednjoj školi, pripravnika. Doktorirala je engleski jezik i književnost 1956. a kada je konkurisala za asistentsko mesto na Filološkom, ispostavilo se da je bilo predviđeno za ženu koja je tada bila politička ličnost, Ivanku Kovačević, pa se posle političkog pritiska povukla, tako da je još tri godine čekala asistentsko mesto. Šalju je u Prištinu da organizuje katedru za anglistiku.

– Zadesila sam se u Prizrenu baš u trenutku kad je reka Bistrica odvalila deo svoje obale. Pred mojim očima pojavio se trodelni spomenik, deo nekropole. Vidim natpis na iskvarenom latinskom (otac me je učio latinskom kao da ću biti latinac), na trećem delu spomenika uočim reč: Praotcem – majko moja, pa to je starosrpski sa tc. Ostale reči su na keltskom i hebrejskom. Ja se zanebesila, možete misliti pronaći srpsku reč iz tog perioda? Po epigrafskom uređenju spomenika, on datira u rasponu od 1. do 3. veka nove ere. Kakav 7. vek! Sloveni su došli ovde mnogo ranije nego što to tvrdi „nemačka škola“. Tako su se na kamenom spomeniku od pre skoro 2.000 godina zajedno našle srpske i keltske reči.
Референцее Др Ранке Кујић
Поред предавања на југословенским универзитетима, била је гостујући професор по позиву на универзитетима у Прагу, Варшави, Кракову, Будимпешти, Амстердаму, Антверпену, Брну, Братислави, Лондону, Оксфорду, Бристолу, Бангору. . .
Проф. др Ранка Куић рођена је 1925. године у Сарајеву. После Филозофског факултета (германистика) у Београду (1951.), III степен студија завршила је 1954. у Бристолу (Велика Британија) и докторат из књижевних наука стекла је 1954. године у Љубљани; има и научна звања научног сарадника Института лингвистике у Лондону, редовног члана Велшке академије у Великој Британији. Била је члан Удружења књижевника Србије, члан Удружења књижевних преводилаца Србије, члан Међународног ПЕН-а (Лондон), члан Југословенско-британског друштва за науку и културу Југославије, члан Управе Шакспировог друштва, Београд, члан Свесловенског савеза у Београду; добила је место у Интернационалном регистру научних, књижевних и културних 2000 профила света (са седиштем у САД), итд.


Ако не лаже коза лаже рог!
Шта рече оно Анштајн о коинциденцији да не постоји да је то језик којим говори Бог?

Мораш да се вратиш назад јер нас је са овим мути већ месецима међутим када је брже боње прочитао ово јер је тврдио да је камен нађен за време Балканских ратова што видимо да није онда је поставио тезу да постоје 2 камена један из Скопља пренет у Призрен овај Ранкин Бога лепи не зна где је што ничим није доказао за сад само мисли и претпоставља да је тако а нико пре њега није тврдио да постоје два камена.
 
А није ни могуће да је цео споменик на латинском а само та реч наводно ћирилицом, мало бедно је то све.
Ајде да је негде на маргини али у сред текста, укључите мало мозак.

Ne, ne; reč je o latinici. Da ti ukratko prepričam o čemu se trenutno vodi ovde rasprava, jerbo vidim da nisi pratio:

Godine 1991. u 79. broju Galaksije, u periodu kada joj je značajno opao kvalitet i kada je postala ozloglašena zbog značajnog srozavanja standarda po pitanju kvaliteta objavljenih tekstova, pojavio se jedan tekst nekog čoveka po imenu Radomir Milojković. On je tvrdio da je video ta tri nadgrobna spomenika prilikom svoje đačke ekskurzije 1975. godine nedaleko od obala Bistrice. Potom je nakon što je u Sokobanji 1985. godine upoznao bogoslova Jovana Radosavljevića, rečeni mu napravio skice tri dotična spomenika, koji su se tada nalazili u Arheološkom muzeju u Prizrenu. Tada se premijerno pojavljuje tvrdnja da se na jednom od tri spomenika nalazi slovenska reč praotcem.

Nešto kasnije, 15. maja 1993. godine RTS je emitovao jednu od epizoda dokumentarnog program Raše Popova po imenu Raskršća, posvećenoj profesorki Ranki Kuić, jednom od naših najpoznatijih istoričara britanske književnosti. U toj emisiji, ona je iznela tvrdnju da je nedavno otkrivena ta reč, koja po njenom mišljenju naslućuje da se možda poneki Stari Sloven dovukao do tih krajeva na Kosovu i Metohiji i pre VI i VII stoleća.

Kuićka se očigledno zainteresovala za tu tvrdnju i, prema njenim rečima, došla da pogleda te spomenike. U nadi da razreši misteriju, ona je zatražila od ministra kulture Đoke Stojičića (vlada Nikole Šainovića, od 10. februara 1993. do 15. marta 1994. godine) da napravi fotografije spomenika, koje je potom u feljtonu koji je izlazio u Politici 1999. godine u 12 članaka i objavila. Sve će to kasnije spojiti 2000. godine (štampano i 2003) u jednom publicističkom delu, koje je u vidu hresomatije sakupila sve članke na temu odnosa srpskog i keltskog jezika u dnevnoj štampi. Međutim, fotografije koje je priložila izuzetno su lošeg kvaliteta bile, tako da je bilo potrebno pojačati naknadnim uređivanjem tekst na njima. To je učinila tako što je, prosto, precrtala skice koje je Milojković objavio u Galaksiji '91. godine.

I Milojković i Kuićka tvrde da su pokušali sve u vezi ovih spomenika istražiti, a u jednom segmentu Ranka čak pominje da je konsultovala profesorku Miroslavu Mirković, koja joj je korektno skrenula pažnju da epitafi pripadaju razdoblju od I do III stoleća. Međutim, izgledalo bi da niti Milojković ni Kuićka nisu obavili baš najsjajniji posao, jerbo oni uopšte nisu uspeli ni saznat da su barem dva od pomenuta tri spomenika itekako poznati nauci; pročitani, kritički obrađeni i u stručnim edicijama objavljeni. Jedan od njih objavio je u 71. broju Spomenika SKA veliki arheolog Nikola Vulić, 1931. godine. Drugi je izašao u III tomu ljubljanske hrestomatije arheološke građe 1986. godine, iz uredništva Ane i Jare Šasel (Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCM et MCMXL repertae et editae sunt). Dok nismo uspeli pronaći treći (ovaj što nas najviše interesuje), ne treba isključiti mogućnost da je i on obrađen, samo nismo uspeli za razliku od ova dva da ga uspešno identifikujemo.

Dok to znači da je istraga gospodina Milojkovića i Kuićke bila izrazito nespretna i bezuspešna, druga stvar na koju treba skrenuti pažnju jeste da, poredeći fotografije iz 1930. i 1980. godine, kao i one koje je napravila ekipa Hajdelberškog univerziteta u svom projektu popisivanja rimskih epitafa 2013. godine, sa crtežom objavljenim u Galaksiji (i korišćenim od strane Kuićke prilikom svojih promatranja), niti jedan crtež ne odgovara stvarnosti. Postoji mnogo razlika između stvarnosti i nacrtane predstave dva poznata spomenika, koji dovoljno bacaju sumnju u smeru da ne možemo ni crtež ovag (pretpostavljamo) neobrađenog smatrati autentično prenetim u pomenutom članku iz Galaksije (pod nazivom Prizrenska enigma). Milojkovićevi crteži (ili, preciznije, Radosavljevićevi) sadrže i nekih prilično krupnih čudnosti, uključujući npr. i identifikovanje broja X kao grafem Θ — theta; grčko slovo koje uopšte ni ne postoji u latinskom alfabetu.

Potom, dolazimo do možda suštine najvećeg problema. Kompletna analiza koju je Ranka Kuić u jednom od članaka Politike napravila, vršena je isključivo na osnovu crteža u Milojkovićevom članku. Ona je zadržala i autentično prenela (na fotografijama koje je nabavila od Stojičića, kao što već pri početku napomenuh) sve greške iz Milojkovićevog članka. Kako nije nikakav svoj ispis napravila, niti nagovestila da tako nešto uopšte postoji, sve nas navodi na zaključak da je za samo čitanje spomenika jedini izvor koji je koristila pomenuti tekst iz Galaksije iz '91. godine. Insinuacije koje su neki učesnici diskusije izbacivali, a koje uključuju da prosto žena nije porazmislila previše o drugim delovima natpisa, već baš PRAOTCEM dobro pročitala i sama (nezavisno od Milojkovićevog članka). proizvoljne su insinuacije za koje ne da ne postoje dokazi, nego ni nema nikakvih insinuacija.

Na kraju, u suštini ono što druga strana u ovoj diskusiji tvrdi jeste sledeće:
1. Radosavljević nije najbolje precrtao spomenike, ali jeste autentično precrtao reč PRAOTCEM u jednom od njih
2. Ranka Kuić je videla svojim očima tu reč u natpisu. Dok je pod impresijom članka iz Galaksije prenela sve neautentične delove spomenika, u ovom slučaju nije pogrešila i reč je autentično prenela
3. Potom, nakon što su Albanci shvatili šta bi ovo značilo, poslali su jednog čoveka u Arheološki muzej u Prizrenu da dovoljno ošteti spomenik, do te mere da se posle PRA- ne može najbolje razaznati šta tu zapravo priče (imamo fotografije, pravljene u proteklih nekoliko godina, na kojima se se ne može uspešno pročitati napisana reč). I to sve nakon što je, eto, bilo više od 15 godina prilike da se dokaže prisustvo teksta tako kako je Radomir Milojković originalno tvrdio krajem 1991. godine. Pretpostavka da je spomenik bio dorađen ne zasniva se ni na čemu drugome sem tome što se ne može razaznati ova reč — nešto za šta imamo nagoveštaje da je bio slučaj i 1999. godine kada je neki čovek za gospodina Stojičića pravio fotografije; jerbo, zašto bi Kuićka tražila što kvalitetnije fotografie, a potom preko njih precrtala skicu iz Milojkovićevog članka da to nije bio slučaj i tada jednako kao što je i danas?

Reč je o isfantaziranoj konstrukciji koja se može slobodno smatrati teorijom zavere, jer predviđa preskakanje u celom nizu previše nelogičnosti. Ovde nisam uopšte ni pominjao razne probleme koji postoje sa Milojkovićevom skicom spornog spomenika, a koji ozbiljno bacaju sumnju u vezi sa autentičnosti dotične skice (čega u druga dva spomenika već pouzdano znamo da nema). Naime, uvid u savremene fotografije ozbiljno baca sumnju na tvrdnju da se NI nalazi posle ARO u prvom redu, a još bitnije, uvid u prostor (merenje centimetraže) na kojem bi trebalo da se nalaze danas nevidljivi T, C, E, M nalazi se na prostoru toliko malom i toliko čudnog oblika, da se može vrlo komotno reći da je prisustvo tih grafema na tom delu fizički nemoguće. Slova za koje je u Milojkovićevom članku predloženo da se tu nalaze takvog su oblika (ponajviše slovo E, koje bi po tim tvrdnjama navodno trebalo da bude unutar slov C) da je potpuno nekonzistentno ne samo ostatku teksta na natpisu, nego i drugim srodnim rimskim nadgrobnim spomenicima. To sve čini tvrdnju da se tamo reč „praotcem” nalazi (odnosno ikada nalazila), izuzetno slabo realnim scenarijem.

TLDR: Tvrdnja da se nalazi PRAOTCEM potiče od članka Radomira Milojkovića iz Galaksije iz 1991. godine. Nema dokaza da je Ranka Kuić nezavisno potvrdila ispis koji se u Galaksiji javlja. Od tada do danas niko Milojkovićevu tvrdnju nije dokazao. Crteži druga dva spomenika, koje smo uspešno identifikovali i koji su obrađeni (jedan u Kraljevini Jugoslaviji, a drugi u SFRJ) nisu autentični. Sve je urađeno amaterski, preko dnevne štampe i bez učešća struke. Od kada smo nabavili dobre fotografije spornog spomenika, tvrdi se da je spomenik zapravo izgledao ranije drugačije tj. da se reč ne vidi iz razloga što je, navodno, pre nastanka prvih dobrih fotografija oštećen. Hipotetičko prisustvo te reči na tom spomeniku (nekada ili sada) nije logično, jer ne odgovara epigrafskoj pravopisnoj strukturi, niti postoje filološki ili istorijski razlozi koji bi ojačali mogućnost tvrdnji nečega što se komotno može nazvati najobičnijom teorijom zavere.
 
Poslednja izmena:
Prizrenski epigram


2733prizrenski.jpg
(ili: ako nijedne novine, nijedna televizija nije javila da je umrla dr Ranka Kuiæ, da li je onda naša Velšanka zaista umrla i da li smo mi, živuæi, uopšte, - živi?)

Uvek kada mrdnem iz Beograda, umre mi neko važan i drag. Tako i prošle nedelje; skoknem do Zlatibora, kad u èitulji u “Politici” proèitam da je umrla dr Ranka Kuiæ (94). Umrla naša Velšanka. Doktorirala na Kembrixu, bila je èlan Velške akademije nauke, a pored naše Akademije nije smela ni da proðe. Zašto? Pa, valjda zato što je ceo život posvetila da dokaže, pre svega, Srbima a i ostalima, da su Srbi zajedno sa Keltima jahali Podunavljem i Pomoravljem HILjADU godina pre sedmog veka kada smo, po zvaniènoj istoriji, sišli sa Karpata. Neoborive dokaze tražila je, pre svega, u neverovatnoj srodnosti jezika, keltskog i srpskog.
I zato je surovo kažnjena. Samo èitulja u “Politici”.Èituljica od Nauènog društva Srbije. A umro, nekako, i Mile Perišiæ, moj klasiæ iz Kapetan Mišinog, bog da mu dušu prosti. I ta smrt, baš, odjeknula po Srbiji; premijer, ministri, stranaèki drugovi podseæaju preko medija ko je bio, šta je za života uradio. A za Velšanku, bre, niko reè da kaže. Toliko televizija, toliko novina, a za Velšanku ni minut. Nema sponzora za tu vest.
Kupujem u subotu “Politiku” na Zlatiboru. K’o velim, neæe, valjda, i oni da omanu u “Kulturnom dodatku”. Kad, jokac, brate! Ni slovo o njoj. Eee, “Politiko”, “Politiko”! Zar, i ti!? Zavrljaèim “Politiku” pa besan od Palisada krenem bos na Èigotu, da gore, razmenim misli sa Velšankom, da se iskupim kod nje što sam na Zlatiboru, što neæu biti na sahrani. Do vrha Èigote (1340 m) sretnem samo jednu devojku i jednu zmijicu. Obiðem oprezno oba stvorenja, ne uznemiravam.
Mislim na Velšanku.
Ali, primetim, i devojka i zmija gledaju, èude se što idem bos. Bos i slobodan. Iæi bos, to je, ukratko, sloboda. Buda, Isus, Gandi išli su bosi i otud im one ludaèke misli. Ko nije išao bos po planini, po travi i snegu, po kamenjaru, ko nije išao bos po Srbiji, taj kao da nije ni postojao, a kamoli da je slobodan bio i slobodno mislio. Kad ideš bos, zapamti Srbine, stopalima upijaš mudrost zemlje, a i nebo te, nekako, više ceni i bogovi hoæe da razgovaraju s tobom. Jer, vide; bos si, raskrstio si, znaèi, sa zemaljskim taštinama i spremaš se za nebo. Spremaš se za Velšanku.
Njena epohalna knjiga “Srpsko-keltske paralele” pojaviæe se, tek, pre tri godine, i to u Banjaluci. U Beogradu nije bilo izdavaèa za dr Ranku Kuiæ.
Da li je moguæe da nijednog izdavaèa u Beogradu, Srbiji nije interesovalo otkuda slovenski tragovi kod preživelih Kelta u dalekoj Britaniji?
Branko Vukušiæ u nedavno objavljenoj knjizi “O trojansko-slovenskoj misteriji”, osvræuæi se na delo dr Ranke Kuiæ, podseæa da su Rimljani bili okupatori u Britaniji približno koliko i na Balkanu. U rimskim mapama i administrativnim spisima iz tog vremena u Britaniji, posebno Irskoj, Škotskoj i Velsu, mnoga imena reka, planina i drugih toponima i etnonima podudarna su sa imenima u današnjoj Srbiji i drugim delovima bivše Jugoslavije. Neverovatan je, recimo, spisak reka: Soèa, Bojana, Buna, Morava, Pek, Tisa, Una, Sana, Korana, Malena, Vedra, Dobra, Vardar. Pa, onda, spisak planina: “Orjen, Korab, Mosor, Šator, Durmitor, Pirlitor i druge. Treba li još reæi da je kraljevska prestonica i sveto brdo u Irskoj TARA, staro arijevsko ime.
Stojim na vrhu Èigote, sunce pada ka zapadu, ka srpskoj i irskoj Tari. Iz sunca, lepo vidim, teèe sunèana reka Ra i deli svet na Jav, na vidljivi deo, i Nav, nevidljivi, duhovni. A tamo, usred Nava stoji bog Vid, Svevid, sa ostalom božanskom bratijom. Sa njima je i naša Velšanka. I gledaju me bosog na Èigoti, mere me. Gledam i ja njih. Šta ako su bogovi, moji su! I pogledima se razgovaramo, jer kad padne reè, znaèi da je sve izgubljeno...
Velšanka mi se smeška, odozgo, iznad Èigote, iz Nava.
A, seæam se, u januaru 2001. godine, šta je rekla u svojoj ispovesti za NIN:”Zadesila sam se u Prizrenu, baš, u trenutku, kada je reka Bistrica odvalila deo svoje obale. Pred mojim oèima pojavio se trodelni spomenik, deo nekropole. Vidim natpis na ISKVARENOM latinskom, a na treæem delu spomenika uoèim reè PRAOTCEM! Kažem sebi: Majko moja, pa to je starosrpski sa TC. Ostale reèi su na keltskom i hebrejskom. Ja se zanebesila! Možete misliti, naæi srpsku reè iz tog perioda? Po epigrafskom ureðenju spomenika, on datira u rasponu od prvog do treæeg veka nove ere. Kakav sedmi vek! Sloveni su došli ovde mnogo ranije nego što tvrdi takozvana nemaèka škola”.
A kako se zvao taj PRAOT(A)C na epigrafu trodelnog spomenika iz Prizrena?
Zvao se JARON. Našu Velšanku je to “hebrejsko ime” zbunilo, muke joj je zadavalo. Otkud to hebrejsko ime pored starosrpskog “praotca” i “iskvarenog” latinskog?
Muèilo je to i mene, a onda mi je sinulo. Ime JARON ili JARUN (u Kuranu piše Harun, Mojsijev brat) staroslovenski je bog leta, letnje žege, jare. I taj Jarun ide u paru, kao i sva slovenska božanstva, sa boginjom JAROM. A imamo i srednji rod JARAN, JARKO, pa otuda i ŽARKO.
Jaron je, dakle, staroslovensko, a ne hebrejsko ime, pa je jasno i otkud “praotac Jaron” na prizrenskom epitafu. Iz toga naviru gadna pitanja; nije li i “iskvareni” latinski, u stvari, srpskokeltski jezik? I nije li hebrejski nastao iz starosrpskog? O tome je pisala i jedna druga zaboravljena i odavno pokojna gospoða Anðelija Stanèiæ-Spajiæeva u izuzetnoj raspravi “Najstariji jezik Biblije”.
Silazim sa Èigote. Tamo ispod Usamljenog bora, stado ovaca bez pastira. Nešto slièno kao kod današnjih Srba. Jedno jagnje koje je preživelo Ðurðevdan mekeæe panièno; ne vidi majku, izgubilo. Onda mu se mati javi blejanjem i ono trèi proplankom pa se podvlaèi pod njeno vime i vrti repiæem. Koje radosti, gospode, koje radosti...
I tu se setim da je naša Velšanka podržala, svojevremeno, i Prajsovu tezu o Troji na Balkanu ali protivila se njegovim starogrèkim etimologijama. Smatrala je da su srpskokeltske etimologije taènije.
Vraæam se za Beograd. Odmah iza Užica - PRIJANOVIÆI, pa PILATOVIÆI. Kod Èaèka - MOJSINjE, a u Prizrenu praotac JARON. Ako je Troja bila na Dunavu, znaèi li to da je i teritorija Starog i Novog Zaveta bila ovde? Od Fruške gore do Soluna? Sve ti to, nekako, doðe logièno kada se penješ bos po Èigoti i to u nedelji kada nas je napustila Velšanka.

DRAGAN JOVANOVIÆ
Поставио сам и ја слике сређеног тог текста

https://forum.krstarica.com/threads...novoromanticari.486173/page-956#post-41562425
 
Ne, ne; reč je o latinici. Da ti ukratko prepričam o čemu se trenutno vodi ovde rasprava, jerbo vidim da nisi pratio:

Godine 1991. u 79. broju Galaksije, u periodu kada joj je značajno opao kvalitet i kada je postala ozloglašena po srozavanju standarda u kvalitetu tekstova, pojavio se jedan tekst čoveka po imenu Radomir Milojković. On je tvrdio da je video ta tri nadgrobna spomenika prilikom svoje đačke ekskurzije 1975. godine nedaleko od obala Prizrena. Potom je 1985. nakon što je u Sokobanji upoznao bogoslova Jovana Radosavljevića, ovaj mu napravio skice tri spomenika, koji su se tada nalazili u Arheološkom muzeju u Prizrenu. Tada se premijerno pojavljuje tvrdnja da se na jednom od tri spomenika nalazi slovenska reč praotcem.

Nešto kasnije, 15. maja 1993. godine RTS je emitovao jednu od epizoda dokumentarnog program Raše Popova po imenu Raskršća, posvećenoj profesorki Ranki Kuić, jednom od naših najpoznatijih istoričara britanske književnosti. U toj emisiji, ona je iznela tvrdnju da je nedavno otkrivena ta reč, koja po njenom mišljenju naslućuje da se možda poneki Stari Sloven dovukao do tih krajeva i pre VI i VII stoleća.

Kuićka se očigledno zainteresovala za tu tvrdnju i, prema njenim rečima, došla da pogleda te spomenike. U nadi da razreši misteriju, ona je zatražila od ministra Đoke Stojičića da napravi fotografije spomenika, koje je potom u feljtonu koji je izlazio u Politici 1999. godine u 12 članaka i objavila. Sve će to kasnije spojiti 2000. godine (štampano i 2003) u jednom publicističkom delu, koje je u vidu hresomatije sakupila sve članke na temu odnosa srpskog i keltskog jezika u dnevnoj štampi. Međutim, fotografije koje je priložila izuzetno su lošeg kvaliteta bile, tako da je bilo potrebno pojačati naknadnim uređivanjem tekst na njima. To je učinila tako što je, prosto, precrtala skice koje je Milojković objavio u Galaksiji '91. godine.

I Milojković i Kuićka tvrde da su pokušali sve u vezi ovih spomenika istražiti, a u jednom segmentu Ranka čak pominje da je konsultovala profesorku Miroslavu Mirković, koja joj je korektno skrenula pažnju da epitafi pripadaju razdoblju od I do III stoleća. Međutim, izgledalo bi da niti Milojković ni Kuićka nisu obavili baš najsjajniji posao, jerbo oni uopšte nisu uspeli ni saznat da su barem dva od pomenuta tri spomenika itekako poznati nauci; pročitani, kritički obrađeni i u stručnim edicijama objavljeni. Jedan od njih objavio je u 71. broju Spomenika SKA veliki arheolog Nikola Vulić, 1931. godine. Drugi je izašao u III tomu ljubljanske hrestomatije arheološke građe 1986. godine, iz uredništva Ane i Jare Šasel (Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCM et MCMXL repertae et editae sunt). Dok nismo uspeli pronaći treći (ovaj što nas najviše interesuje), ne treba isključiti mogućnost da je i on obrađen, samo nismo uspeli za razliku od ova dva da ga uspešno identifikujemo.

Dok to znači da je istraga gospodina Milojkovića i Kuićke bila izrazito nespretna i bezuspešna, druga stvar na koju treba skrenuti pažnju jeste da, poredeći fotografije iz 1930. i 1980. godine, kao i one koje je napravila ekipa Hajdelberškog univerziteta u svom projektu popisivanja rimskih epitafa 2013. godine, sa crtežom objavljenim u Galaksiji (i korišćenim od strane Kuićke prilikom svojih promatranja), niti jedan crtež ne odgovara stvarnosti. Postoji mnogo razlika između stvarnosti i nacrtane predstave dva poznata spomenika, koji dovoljno bacaju sumnju u smeru da ne možemo ni crtež ovag (pretpostavljamo) neobrađenog smatrati autentično prenetim u pomenutom članku iz Galaksije (pod nazivom Prizrenska enigma). Milojkovićevi crteži (ili, preciznije, Radosavljevićevi) sadrže i nekih prilično krupnih čudnosti, uključujući npr. i identifikovanje broja X kao grafem Θ — theta; grčko slovo koje uopšte ni ne postoji u latinskom alfabetu.

Potom, dolazimo do možda suštine najvećeg problema. Kompletna analiza koju je Ranka Kuić u jednom od članaka Politike napravila, vršena je isključivo na osnovu crteža u Milojkovićevom članku. Ona je zadržala i autentično prenela (na fotografijama koje je nabavila od Stojičića, kao što već pri početku napomenuh) sve greške iz Milojkovićevog članka. Kako nije nikakav svoj ispis napravila, niti nagovestila da tako nešto uopšte postoji, sve nas navodi na zaključak da je za samo čitanje spomenika jedini izvor koji je koristila pomenuti tekst iz Galaksije iz '91. godine. Insinuacije koje su neki učesnici diskusije izbacivali, a koje uključuju da prosto žena nije porazmislila previše o drugim delovima natpisa, već baš PRAOTCEM dobro pročitala i sama (nezavisno od Milojkovićevog članka). proizvoljne su insinuacije za koje ne da ne postoje dokazi, nego ni nema nikakvih insinuacija.

Na kraju, u suštini ono što druga strana u ovoj diskusiji tvrdi jeste sledeće:
1. Radosavljević nije najbolje precrtao spomenike, ali jeste autentično precrtao reč PRAOTCEM u jednom od njih
2. Ranka Kuić je videla svojim očima tu reč u natpisu. Dok je pod impresijom članka iz Galaksije prenela sve neautentične delove spomenika, u ovom slučaju nije pogrešila i reč je autentično prenela
3. Potom, nakon što su Albanci shvatili šta bi ovo značilo, poslali su jednog čoveka u Arheološki muzej u Prizrenu da dovoljno ošteti spomenik, do te mere da se posle PRA- ne može najbolje razaznati šta tu zapravo priče (imamo fotografije, pravljene u proteklih nekoliko godina, na kojima se se ne može uspešno pročitati napisana reč). I to sve nakon što je, eto, bilo više od 15 godina prilike da se dokaže prisustvo teksta tako kako je Radomir Milojković originalno tvrdio krajem 1991. godine. Pretpostavka da je spomenik bio dorađen ne zasniva se ni na čemu drugome sem tome što se ne može razaznati ova reč — nešto za šta imamo nagoveštaje da je bio slučaj i 1999. godine kada je neki čovek za gospodina Stojičića pravio fotografije; jerbo, zašto bi Kuićka tražila što kvalitetnije fotografie, a potom preko njih precrtala skicu iz Milojkovićevog članka da to nije bio slučaj i tada jednako kao što je i danas?

Reč je o isfantaziranoj konstrukciji koja se može slobodno smatrati teorijom zavere, jer predviđa preskakanje u celom nizu previše nelogičnosti. Ovde nisam uopšte ni pominjao razne probleme koji postoje sa Milojkovićevom skicom spornog spomenika, a koji ozbiljno bacaju sumnju u vezi sa autentičnosti dotične skice (čega u druga dva spomenika već pouzdano znamo da nema). Naime, uvid u savremene fotografije ozbiljno baca sumnju na tvrdnju da se NI nalazi posle ARO u prvom redu, a još bitnije, uvid u prostor (merenje centimetraže) na kojem bi trebalo da se nalaze danas nevidljivi T, C, E, M nalazi se na prostoru toliko malom i toliko čudnog oblika, da se može vrlo komotno reći da je prisustvo tih grafema na tom delu fizički nemoguće. Slova za koje je u Milojkovićevom članku predloženo da se tu nalaze takvog su oblika (ponajviše slovo E, koje bi po tim tvrdnjama navodno trebalo da bude unutar slov C) da je potpuno nekonzistentno ne samo ostatku teksta na natpisu, nego i drugim srodnim rimskim nadgrobnim spomenicima. To sve čini tvrdnju da se tamo reč „praotcem” nalazi (odnosno ikada nalazila), izuzetno slabo realnim scenarijem.
Ovaj covek je neunistiv😂
 
Пустите само Лекизана да прочита о чему се ради да опет не затрпамо и ову страну постовима.:hahaha:
Свакако ако га интересује наћиће али ајде да му дозволимо да то уради пречицом.
Да помиње и тај епитаф на овом предавању али за ћирилицу пре Ћирила показује на други неки споменик а не на тај помешао сам:
 
Ма није ни битно не верујем да је баш ћирилица можда нешто између глагољице и грчког алфабета нешто што су и они рукописи које су објавили али сасвим сигурно да Језерити и Милинзи који су се одржали на Пелопонезу имају своју богомилску цркву до 9. сасвим сигурно су писали јер су се слали представнике на црквене саборе да их заштите од грчке цркве која покуша да преузме њихову. То је вероватно онај пут о којем и Стојан Новаковић још запажа преко северне Албаније и Диоклије у унутрашњост Рашла-Босна не из Далмације.одакле је такође долазила писменост,
 
Ako si svestan, o cemu ti uopste pises i kakve dokaze izvodis?
Ako je zena izjavila da je videla svojim ocima natpis, zasto pises ovde kilometarske tekstove?
Kakva bre Galaksija, Milojevic i skice?

Ukoliko nemaš praktično ni blage predstave o stvarima o kojima želiš da diskutuješ, najpametnije bi bilo da ćutiš jerbo drukčije ispadaš samo kao trol.

Како онда ово Шарић представља као ћирилицу пре Ћирила и Методија?
Ако је то тај Призренски епитаф!?

Ne, ti si pomešao dve stvari. To je opaska koju je Šarić napravio vezano za natpis na ulazu Crkve rođenja blažene device Marije u Tugarima nedaleko od Splita, iz 1739. godine (to je ono kad smo Mrkalj i ja definitivno bili zakrvili na temi o Goranu Šariću, upravo oko rečene stvari).

Prizrenski epitaf Šarić navodi kao primer dokaza da ilirski jezik nije nestao, pobijajajući tvrdnje Džona Vilksa da ništa od jezika Ilira nije preživelo.

Jeli Aranko, da li je to Slaven sada prvi put ubacio u pricu da je Ranka videla spomenik?

Sad bi, otprilike, trebalo da razumeš zašto sam te svojevremeno bio nazvao barabom. :kafa:
 
Ukoliko nemaš praktično ni blage predstave o stvarima o kojima želiš da diskutuješ, najpametnije bi bilo da ćutiš jerbo drukčije ispadaš samo kao trol.



Ne, ti si pomešao dve stvari. To je opaska koju je Šarić napravio vezano za natpis na ulazu Crkve rođenja blažene device Marije u Tugarima nedaleko od Splita, iz 1739. godine (to je ono kad smo Mrkalj i ja definitivno bili zakrvili na temi o Goranu Šariću, upravo oko rečene stvari).

Prizrenski epitaf Šarić navodi kao primer dokaza da ilirski jezik nije nestao, pobijajajući tvrdnje Džona Vilksa da ništa od jezika Ilira nije preživelo.



Sad bi, otprilike, trebalo da razumeš zašto sam te svojevremeno bio nazvao barabom. :kafa:
Ranka Kujic je izjavila da je nesto videla.
Slaven na 100 strana dokazuje da Ranka nije videla ono sto je rekla da je videla.
Epilog, Kole je baraba i trol.
Vazi☺
 
Ranka Kujic je izjavila da je nesto videla.
Slaven na 100 strana dokazuje da Ranka nije videla ono sto je rekla da je videla.
Epilog, Kole je baraba i trol.
Vazi☺

Kakvo bi bilo da mi ti nešto u razgoru izjaviš jednom, drugi, treći put, na direktna pitanja, pa još i moje vrlo jasno provokativno zabušvanje negiraš nešto, pa onda ja posle toga nastavljam da tvrdim u vezi tebe nešto što nikada nisi bio izjavio (dok, vrlo vidno, ne čitaš niti te uopšte interesuje šta ja pišem — a da bude još bezobraznije sa tvoje strane, očekuješ nekakve odgovore od mene po raznim drugim stvarima)?

Kako bi se ti poneo kada bih 5-6 puta pisao Onaj Kole11, što tvrdi da su Vinčanci Šiptari ili da ti pišem tebi direktno Kole, si prestao da tvrdiš da su Vinčanci Šiptari lli mlatiš i dalje staru ploču i slično?

Da li bi me optužio za trolovanje i bio ljut ili bi nekako drugačije postupio?
 
Kakvo bi bilo da mi ti nešto u razgoru izjaviš jednom, drugi, treći put, na direktna pitanja, pa još i moje vrlo jasno provokativno zabušvanje negiraš nešto, pa onda ja posle toga nastavljam da tvrdim u vezi tebe nešto što nikada nisi bio izjavio (dok, vrlo vidno, ne čitaš niti te uopšte interesuje šta ja pišem — a da bude još bezobraznije sa tvoje strane, očekuješ nekakve odgovore od mene po raznim drugim stvarima)?

Kako bi se ti poneo kada bih 5-6 puta pisao Onaj Kole11, što tvrdi da su Vinčanci Šiptari ili da ti pišem tebi direktno Kole, si prestao da tvrdiš da su Vinčanci Šiptari lli mlatiš i dalje staru ploču i slično?

Da li bi me optužio za trolovanje i bio ljut ili bi nekako drugačije postupio?
Ma opusti se, nije ti prvi put da me vredjas, ne dotice me, zaista. Slobodno izrazi osecanja, nemam ja sa tim problem....
 
Ma opusti se, nije ti prvi put da me vredjas, ne dotice me, zaista. Slobodno izrazi osecanja, nemam ja sa tim problem....

Postavio sam ti pitanje kako bi se ti osetio i šta bi uradio da su situacija obrnuta i da si u mojim nogama u ovoj situaciji. Ako ti ponos ne dozvoljava da odgovoriš, moraš nešto mnogo pametnije da smisliš od pokušaja da izvrneš ovo kao da te ja prosto vređam na ličnoj osnovi, umesto da kritikujem tvoje ponašanje...jerbo to je ništa drugo do spinovanje.

Не знам стварно, нисам толико детаљно пратио, човек је у стању да напише 1000 речи а да ништа не каже...

U podebljanom je i problem. Ne pratiš detaljno — ne mene, nego ništa. Ne čitaš detaljno ni ono na šta se pozivaš; ne čitaš ni šta piše sama Ranka Kuić, ne proveravaš fotografije koje sam kačiš na temu i onda izvodišs sasvim proizvoljne zaključke i konstruišeš teorije zavere na osnovu poluinformacija (ili nekad potpuno pogrešnih pretpostavki).

Kole11 gore ne zna uopšte ni za premijeru ove afere (članak iz Galaksije). :roll: Znanje može proizaći samo iz jednog; pažljivo čitanje, sa razumevanjem; razmišljanje o izrečenom i proveravanje njegove osnovanosti.
 
Postavio sam ti pitanje kako bi se ti osetio i šta bi uradio da su situacija obrnuta i da si u mojim nogama u ovoj situaciji. Ako ti ponos ne dozvoljava da odgovoriš, moraš nešto mnogo pametnije da smisliš od pokušaja da izvrneš ovo kao da te ja prosto vređam na ličnoj osnovi, umesto da kritikujem tvoje ponašanje...jerbo to je ništa drugo do spinovanje.
Aman covece, ja smatram da ti trolujes i zamajavas nas ovde danima. Ne znam kako to da ti saopstim a da se ti ne uvredis
 
Није ни презентовао као ћирилицу већ Aron Praotcem па га је Славен оплео овде по форуму и сликао камен за који тврди да је Ранка Кујић прочитала негде и видела слике а жена сведочи да га је пронашла у Призрену када је Стримица одломила део обале и у рукама држала камен за који је осведочила овај натпис о њеној биографији имаш назад признат стручњак члан Лондонске Вечшке академије наука и лингвистике.
Да је Шатић то знао другачије би било , међутим Славен777 тврди да је камен музејски експонат који не смеју ни научници да добију да испитају нити да нашишу студије о томе а могли су из Ватикана да добију да испитају Исусово платно.

Gledaj ovako...na ovoj temi mi deluje kao da rastu neke halucinogene pečurke, pa se ljudim svašta priviđa. Mada, kada se ima na umu većina sadržaje ove teme, možda nije ni previše iznenađujuće što deluje kao da neke psihoaktivne supstance ovde participiraju.

Moraju svi više da prestanu sa ovim uguravanjem reči u tuđa usta. Dakle, jednostavno rečeno: aman bre, dosta više. Ne zna se više ko je gori; da li kentaur_nesh što tvrdi da u tonu oseća neke stvari umesto u mojim rečima ili ti koji svako malo nešto pobrkaš i ne možeš jednu stvar koju ja kažem da autentično preneseš.

Da se pojasnim i ovaj put: Ne, nikada nisam to izjavio. Nikada nisam pominjao naučnike. Sve što sam pisao odnosilo se na obične posetioce.
 
O kakvoj cirilici ti pricas? Rec Praotcem je napisana latinicom
Тета ( θ ) је ћирилично слово по генези. Настало је као и нека друга ћирилична слова цртањем положаја изговора истог. То су обична уста и језик по средини 🤭

1609196077450.png
 
Gledaj ovako...na ovoj temi mi deluje kao da rastu neke halucinogene pečurke, pa se ljudim svašta priviđa. Mada, kada se ima na umu većina sadržaje ove teme, možda nije ni previše iznenađujuće što deluje kao da neke psihoaktivne supstance ovde participiraju.

Moraju svi više da prestanu sa ovim uguravanjem reči u tuđa usta. Dakle, jednostavno rečeno: aman bre, dosta više. Ne zna se više ko je gori; da li kentaur_nesh što tvrdi da u tonu oseća neke stvari umesto u mojim rečima ili ti koji svako malo nešto pobrkaš i ne možeš jednu stvar koju ja kažem da autentično preneseš.

Da se pojasnim i ovaj put: Ne, nikada nisam to izjavio. Nikada nisam pominjao naučnike. Sve što sam pisao odnosilo se na obične posetioce.

Добро си почео да копаш расту печурке од тебе из ушију сад кажу да су Микенци дали име по Мицелијуму халуциногеној печурци , Амброзија је такође била халуциногена печурка из рода мухара Аполон је са Кентаурима стигао до индије тако можда ти ископаш тим ашовом пут за Индију.
 
Hajde samo upotrebi malo svoju glavu. Ne upijaj tako slepo, nekritički, bez ikakve trunke samostalnog razmišljanja. Samo upotrebi svoj mozak i pokušaj logičku celinu napraviti. Redom i na taj način da jedno proizlazi iz drugoga.

Na ovoj smo temi videli da je jedan od dva pomenuta spomenika obrađen od strane našeg čuvenog arheologa Nikole Vulića i objavljen u 71. broju Spomenika Srpske kraljevske akademije, 1931. godine, pod rednim brojem 324. Drugi spomenik objavljen je 1986. godine u III tomu slovenačkog arheološkog zbornika, od Ane i Jare Šasela. Ove stvari bi trebalo da ti budu vrlo dobro poznate jerbo su to činjenice koje su bile iznesene nekoliko puta u diskusiji sa tobom, a ti si, uključujući i na prethodnoj stranici, imao uvide u zbornike u kojima su ovi spomenici obrađeni. Njihov je sadržaj poznat; latinski jezik na njima je rastumačen i sve skraćenice pročitane.

I šta je od toga poznato Ranki Kuić? Ništa. Ne samo da ona ništa od toga ne zna uopšte, nego ona čak tvrdi da je, navodno, konsultovana neke stručnjake o ovome. Ono što ti kažeš da je „dokaz” jeste citiranje same Kuićke. Pa to bi bilo kao da bih ja samog sebe citirao i kažem eto dokaz je u toj poruci, zato što sam ja tako rekao. :lol: Pa daj, hajde ponašaj se makar na momenat malčice ozbiljno i reci ko bi pri zdrave pameti i bez dejstva nekih droga došao do ovoga u šta ti pokušavaš druge da ubediš? Kako bi se ti ponašao kada bih ja rekao eeee konsultovao sam stručnjake, svi kažu da nema ništa oko nečega što je poznato već 100 godina? I ovde ne pričamo o nekakvim opskurnim člancima, već o, doslovno, godišnjaku SANU i jedom od najčuvenijih arheologa Kralj. Srbije i Kraljevine Jugoslavije.

Tako da, da, sve što možemo videti jeste da je jedini izvor cele priče, uključujući i jedini izvor koji je Ranka Kuić koristila da pročita tekst (ja ne razumem zašto je ovo tebi toliko teško da shvatiš; kačio sam ti čak i fotografije koje su pokazale da je XX pročitala drugačije zato što je koristila Milojkovićev članak) članak Radomira Milojkovića iz Galaksije iz 1991. godine.

P. S. E sad, jedan drugi problem na kojem ti mora ozbiljno da poradiš jeste da shvatiš da nisam nigde napisao da žena laže. Biti uveren u nešto, a što nije istina, ne znači lagati. Ljudi greše stalno; svakodnevno, uključujući i dakako tebe. U ovim slučajevima, to je posledica nestručnosti; nesnalaženja u prostoru da se tako izrazim.

Сад ти својом главом као академик можеш да користиш теорије завере за шта друге оптужујеш?!
Срамота ме је да ти кажем шта бих ти рекао овде смо преко 10 година нисам ни мога сањати да ћеш тако себе да срамош!
 
Сад ти својом главом као академик можеш да користиш теорије завере за шта друге оптужујеш?!
Срамота ме је да ти кажем шта бих ти рекао овде смо преко 10 година нисам ни мога сањати да ћеш тако себе да срамош!

A kakvu ja to „teoriju zavere” navodno koristim, da čujem? :lol:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top