- Poruka
- 30.454
Ја за ово искрено нисам знао чак сам и помислио да су можда цртежи које је поставио Аранко можда тендециозни међутим овако дефинитивно налазимо трагове нашег језика много раније него што се мисли да је постојао.многе ствари добијају смисао као и разлози зашто овакве странице не могу да се прочитају.
http://www.nin.co.rs/2003-05/15/28836.html
Prizrenski epigram |

Uvek kada mrdnem iz Beograda, umre mi neko važan i drag. Tako i prošle nedelje; skoknem do Zlatibora, kad u èitulji u “Politici” proèitam da je umrla dr Ranka Kuiæ (94). Umrla naša Velšanka. Doktorirala na Kembrixu, bila je èlan Velške akademije nauke, a pored naše Akademije nije smela ni da proðe. Zašto? Pa, valjda zato što je ceo život posvetila da dokaže, pre svega, Srbima a i ostalima, da su Srbi zajedno sa Keltima jahali Podunavljem i Pomoravljem HILjADU godina pre sedmog veka kada smo, po zvaniènoj istoriji, sišli sa Karpata. Neoborive dokaze tražila je, pre svega, u neverovatnoj srodnosti jezika, keltskog i srpskog.
I zato je surovo kažnjena. Samo èitulja u “Politici”.Èituljica od Nauènog društva Srbije. A umro, nekako, i Mile Perišiæ, moj klasiæ iz Kapetan Mišinog, bog da mu dušu prosti. I ta smrt, baš, odjeknula po Srbiji; premijer, ministri, stranaèki drugovi podseæaju preko medija ko je bio, šta je za života uradio. A za Velšanku, bre, niko reè da kaže. Toliko televizija, toliko novina, a za Velšanku ni minut. Nema sponzora za tu vest.
Kupujem u subotu “Politiku” na Zlatiboru. K’o velim, neæe, valjda, i oni da omanu u “Kulturnom dodatku”. Kad, jokac, brate! Ni slovo o njoj. Eee, “Politiko”, “Politiko”! Zar, i ti!? Zavrljaèim “Politiku” pa besan od Palisada krenem bos na Èigotu, da gore, razmenim misli sa Velšankom, da se iskupim kod nje što sam na Zlatiboru, što neæu biti na sahrani. Do vrha Èigote (1340 m) sretnem samo jednu devojku i jednu zmijicu. Obiðem oprezno oba stvorenja, ne uznemiravam.
Mislim na Velšanku.
Ali, primetim, i devojka i zmija gledaju, èude se što idem bos. Bos i slobodan. Iæi bos, to je, ukratko, sloboda. Buda, Isus, Gandi išli su bosi i otud im one ludaèke misli. Ko nije išao bos po planini, po travi i snegu, po kamenjaru, ko nije išao bos po Srbiji, taj kao da nije ni postojao, a kamoli da je slobodan bio i slobodno mislio. Kad ideš bos, zapamti Srbine, stopalima upijaš mudrost zemlje, a i nebo te, nekako, više ceni i bogovi hoæe da razgovaraju s tobom. Jer, vide; bos si, raskrstio si, znaèi, sa zemaljskim taštinama i spremaš se za nebo. Spremaš se za Velšanku.
Njena epohalna knjiga “Srpsko-keltske paralele” pojaviæe se, tek, pre tri godine, i to u Banjaluci. U Beogradu nije bilo izdavaèa za dr Ranku Kuiæ.
Da li je moguæe da nijednog izdavaèa u Beogradu, Srbiji nije interesovalo otkuda slovenski tragovi kod preživelih Kelta u dalekoj Britaniji?
Branko Vukušiæ u nedavno objavljenoj knjizi “O trojansko-slovenskoj misteriji”, osvræuæi se na delo dr Ranke Kuiæ, podseæa da su Rimljani bili okupatori u Britaniji približno koliko i na Balkanu. U rimskim mapama i administrativnim spisima iz tog vremena u Britaniji, posebno Irskoj, Škotskoj i Velsu, mnoga imena reka, planina i drugih toponima i etnonima podudarna su sa imenima u današnjoj Srbiji i drugim delovima bivše Jugoslavije. Neverovatan je, recimo, spisak reka: Soèa, Bojana, Buna, Morava, Pek, Tisa, Una, Sana, Korana, Malena, Vedra, Dobra, Vardar. Pa, onda, spisak planina: “Orjen, Korab, Mosor, Šator, Durmitor, Pirlitor i druge. Treba li još reæi da je kraljevska prestonica i sveto brdo u Irskoj TARA, staro arijevsko ime.
Stojim na vrhu Èigote, sunce pada ka zapadu, ka srpskoj i irskoj Tari. Iz sunca, lepo vidim, teèe sunèana reka Ra i deli svet na Jav, na vidljivi deo, i Nav, nevidljivi, duhovni. A tamo, usred Nava stoji bog Vid, Svevid, sa ostalom božanskom bratijom. Sa njima je i naša Velšanka. I gledaju me bosog na Èigoti, mere me. Gledam i ja njih. Šta ako su bogovi, moji su! I pogledima se razgovaramo, jer kad padne reè, znaèi da je sve izgubljeno...
Velšanka mi se smeška, odozgo, iznad Èigote, iz Nava.
A, seæam se, u januaru 2001. godine, šta je rekla u svojoj ispovesti za NIN:”Zadesila sam se u Prizrenu, baš, u trenutku, kada je reka Bistrica odvalila deo svoje obale. Pred mojim oèima pojavio se trodelni spomenik, deo nekropole. Vidim natpis na ISKVARENOM latinskom, a na treæem delu spomenika uoèim reè PRAOTCEM! Kažem sebi: Majko moja, pa to je starosrpski sa TC. Ostale reèi su na keltskom i hebrejskom. Ja se zanebesila! Možete misliti, naæi srpsku reè iz tog perioda? Po epigrafskom ureðenju spomenika, on datira u rasponu od prvog do treæeg veka nove ere. Kakav sedmi vek! Sloveni su došli ovde mnogo ranije nego što tvrdi takozvana nemaèka škola”.
A kako se zvao taj PRAOT(A)C na epigrafu trodelnog spomenika iz Prizrena?
Zvao se JARON. Našu Velšanku je to “hebrejsko ime” zbunilo, muke joj je zadavalo. Otkud to hebrejsko ime pored starosrpskog “praotca” i “iskvarenog” latinskog?
Muèilo je to i mene, a onda mi je sinulo. Ime JARON ili JARUN (u Kuranu piše Harun, Mojsijev brat) staroslovenski je bog leta, letnje žege, jare. I taj Jarun ide u paru, kao i sva slovenska božanstva, sa boginjom JAROM. A imamo i srednji rod JARAN, JARKO, pa otuda i ŽARKO.
Jaron je, dakle, staroslovensko, a ne hebrejsko ime, pa je jasno i otkud “praotac Jaron” na prizrenskom epitafu. Iz toga naviru gadna pitanja; nije li i “iskvareni” latinski, u stvari, srpskokeltski jezik? I nije li hebrejski nastao iz starosrpskog? O tome je pisala i jedna druga zaboravljena i odavno pokojna gospoða Anðelija Stanèiæ-Spajiæeva u izuzetnoj raspravi “Najstariji jezik Biblije”.
Silazim sa Èigote. Tamo ispod Usamljenog bora, stado ovaca bez pastira. Nešto slièno kao kod današnjih Srba. Jedno jagnje koje je preživelo Ðurðevdan mekeæe panièno; ne vidi majku, izgubilo. Onda mu se mati javi blejanjem i ono trèi proplankom pa se podvlaèi pod njeno vime i vrti repiæem. Koje radosti, gospode, koje radosti...
I tu se setim da je naša Velšanka podržala, svojevremeno, i Prajsovu tezu o Troji na Balkanu ali protivila se njegovim starogrèkim etimologijama. Smatrala je da su srpskokeltske etimologije taènije.
Vraæam se za Beograd. Odmah iza Užica - PRIJANOVIÆI, pa PILATOVIÆI. Kod Èaèka - MOJSINjE, a u Prizrenu praotac JARON. Ako je Troja bila na Dunavu, znaèi li to da je i teritorija Starog i Novog Zaveta bila ovde? Od Fruške gore do Soluna? Sve ti to, nekako, doðe logièno kada se penješ bos po Èigoti i to u nedelji kada nas je napustila Velšanka.
DRAGAN JOVANOVIÆ