Ne znam kako vama, ali meni je češki jezik neodoljivo šarmantan.
Ima u njemu neka mekoća, neka igra.
Sjećam se kad smo jednom bili na moru, a sin bio još mali, onako, ono
vrijeme kad su djeca najsladja, kad izgovaraju prve riječi, smiju se
preslatko dok im se obraščići rumene i poskakuju, pa odjednom krenu
da gorke suze liju kad se slučajno spotaknu i padnu, u apartmanu do nas
bile dvije Čehinje. Dijelili smo dvorište i veliki sto
za kojim smo, predveče, pili kafu.
Sjedimo mi tako jedno predveče, kad, eto i njih dvije sa
sokovima, uz onaj slatki češki pozdrav: Ahoj! Moj sin se vrzma oko stola
i odjednom nespretno pade. Onda ustane i eto ga meni da ga utješim,
ali, koliko god se trudim, nikako da prestane sa plačem. U tom trenutku
ova...