I, koliko sam ja ispratio, to si i potkrepio najmanje trojicom autora koji pre 1611. koriste segmente koji se nalaze u DAI-1611, ali ne i zaokruženu priču na način na koji se pojavljuje kod Meursa, a koji prvi put u istoriji formuliše narativ o Hrvatima kao istorijskom narodu.
Ja sam ih popisao sve, Kole11 je dodao još jedan koji je pronašao u Crkvenoj istoriji Čezara Baronija. Evo popisa još jednom:
1) Godine 1516. Mlečanin Đovani Batista Ćipeli zvani Enjacio (1478-1553) imao je letimični uvid u deo sadržaja primerka koji će Van Meurs iskoristiti kasnije za štampu. Ostavlja kratku opasku da DAI sadrži dosta informacija o Veneciji u svom delu „O carevima“ (
De caesaribus).
2) Čuveni učeni dubrovački spisatelj Ludovik Crijević Tuberon (1458-1527) čita gl. broj 29. Iznad pomenuti prepis, nastao na Krfu, najverovatnije se tada nalazio u Veneciji, u posedu Enjacijeve biblioteke. Tuberon je imao jednog bliskog prijatelja u Veneciji, sa kojim se često dopisivao. Kada se interesovao za sakupljanje izvora, najverovatnije preko tog svog prijatelja, i samog rodom dubrovačkog vlastelina, uspeo doći do toga da u tom rukopisu, koji po Enjaciju sadrži dosta o Mlečanima, prirodno ima nešto od značaja i za Dubrovnik. Napravljen je neki ispis ili sažetak dela 29. gl.
DAI, koji Tuberon koristi prilikom pisanja
Komentara o mojem vremenu.
3) Nakon Tuberona, nastaje nekoliko ispisa par rečenica, koje se tiču legende o nastanku Dubrovnika. Onoga što je, dakle, bilo od posebnog interesovanja za Dubrovčane. To znači da je neko — najveroatnije Tuberon baš, zato što je citat iz
DAI upravo iz 29. glave, koju je Tuberon čitao — uradio da se napravi ispis tog delića. Taj ispis je očigledno mnogo puta prepisivan, zato što sredinom XVI stoleća dolazi do
Anala Nikole Ranjine, koji uključe i latinski i italijanski prevod, što nam ukazuje da je taj delić iz
DAI dosta puta umnožavan i prevođen
4) Posle Ranjine, Mavro Orbini sam donosi taj delić, koji je Dubrovčanima bio od ranije poznat, u
Kraljevstvu Slovena (1601). Orbini koristi naziv tog dela koji je prilično evidentno izvedenica iz Enjaciovog komentara iz 1516. godine, tako da je jasno da je poreklo ispisa koji je kružio u dubrovačkim krugovima, koji su nastali na osnovu rukopisa koji će prirediti Van Meurs.
5) Čezare Baronio (1538-1607) godine 1602. za X tom svojih Crkvenih anala (
Annales ecclesiastici) nabavlja preko svog saradnika, Petra Morina Pariškog (1531-1608) ispis jednog delića iz 12. gl.
DAI i uključe ga u
Analima. Ovaj ispis nije istog porekla kao i raniji i dolazi od jednog od dva pariska rukopisa
DAI (najverovatnije iz onog najstarijeg, iz XI stoleća, koji je francuska kruna konfiskovala 1599. godine prilikom aukcije radi namirivanja dugova pokojne kraljice Katarine).
6) Godine 1605. u svom spisu Jakov Lukarević isti taj podatak koji je u dubrovačkim krugovima cirkulisao (najverovatnije od Tuberonovog vremena) donosi i u svom delu.
Ovo iznad je 6 za sada identifikovanih primera upotrebe pojedinih izvoda iz
DAI pre 1611. godine — ne bi bilo iznenađujuće da se možda zadesi da pronađemo još koji.
Svih 6 primera iznad, komplementarni su sadržaju svih očuvanih prepisa
DAI, kao i prvom izdanju spisa koji je objavio u Lajdenu Van Meurs 1611. godine. Ne postoji niti jedan jedini podatak koji je u kontradikciji.
Grec par 2009, najstariji (iz XI stoleća):
https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b10722809z
Br. 2967:
https://gallica.bnf.fr/ark:/12148/btv1b10724306d
Pal. gr 126:
https://digi.vatlib.it/view/MSS_Pal.gr.126
Svi primeri očuvanih rukopisa, citata iz dela i štampanih izdanja, komplementarni su jedan drugom. Svi vode ka jednom te istom izvoru rukopisne tradicije i ne ostavljaju nam prostora za nekakve ozbiljnije modifikacije dela, uz toliku komplementarnost svega od rukopisa iz XI stoleća do izdanja Đule Moravčika 1967. godine (odnosno potonjeg reizdanja).