E,ovako...
Imam 17 godina...Ona ima 15...U pocetku sam mislio da je stidljiva,i ispostavilo se da je istina.Nebitno,kada izadjemo,nece da se vidjamo,hoce da bude sa svojim drustvom,a ne sa mnom,dalje,cesto su joj roditelji prepreka da se vidimo,kao ne daju joj,a ja sam se burazeru zatreskao kao konj u nju...I ne mogu da zamislim dan bez nje..Sad,ne znam sta je u pitanju,da li je to opsesija,strah da ne budem sam (imao sam dosta veza i vezica,nikad ozbiljno,da me zbog NJE boli sve,kao da dobijem hiljadu samara odjednom kad pomislim da je nema u mom zivotu,ovo je taj famozni prvi put),ili je to nesto drugo...I sad,stalno mislim da joj nije stalo do mene,iz istog smo grada,ali ja sam u skoli u drugom gradu,i ne vidjamo se tako cesto,i sad je prilika da budemo zajedno,fazon posle skole,da je sacekam,i ona prica kako ima da uci,a ucenje joj nije primarno u zivotu,to dobro znam,pre ce biti da je ne znam ni sam sta...Izadjemo,ja joj pridjem,pitam da se vidimo,kaze tad i tad,nebitno,posle sat vremena,i kad se vidimo,kaze da sam je smorio,da ne voli kad joj prilazim,kad panicim,itd...I ja ne znam..Pricali smo malopre o raskidu,kaze da ne zna,da nece,i tako ta sranja..A ja ne znam sta da radim,da li da raskinem ko covek,da patim koliko patim,nebitno,bilo to mesec,dva ili pet,ali da znam na cemu sam,ili da ovako budem u neizvesnosti...Ako mozete,pomozite,ako ne,ne podsmevajte se,molim vas....