Jednom sam guglala Kertesa i naišla na ovu temu, špijuniram vas već neko vreme. Da li zbog vrućine, da li zato što mi je dosadno, tek ja, evo, skupih hrabrost da vas sve pozdravim.
A pročitala sam pre nekoliko dana "Svi su ljudi lažljivci" Alberta Mangela. Mangel je, što bi moja drugarica rekla, čovek erudita, pomalo snobovski pametan, sa tom njegovom bibliotekom od 30 000 knjiga. Mislim da ga je neko okarakterisao kao argentinskog Eka, a možda i ja to sad nešto izmišljam. U svakom slučaju, njegovi eseji su mi zaista dragi, ali njegovom fikcijom nisam toliko oduševljena. Da budem načisto sa vama, ja da pišem prikaze knjiga ne umem. Umem samo da kažem da li mi se pročitana knjiga dopala, ili nije dopala, kao da je, recimo, neki džemper u pitanju. I eventualno umem da dodam još par informacija o sirovinskom sastavu, načinu održavanja i boji. U ovom slučaju sam sebe više ubedila da mi se knjiga dopala nego što zaista jeste. Knjiga nekako i ima i nema zaplet. Nema ga utoliko što je prilično predvidiv, i utoliko što dinamika knjige ne proizilazi iz zapleta već iz smenjivanja stilova kojima su zasebna poglavlja pisana. Ja je doživeh kao omaž književnosti, naročito latinoameričkoj književnosti, i "Rašomonu". Da prepričavam o čemu se radi bi stoga bilo nepotrebno. Teme koje knjiga dotiče su ponajviše izgnanstvo, identitet, politička represija, ljubav, odnos autor-delo-čitalac. U jednoj rečenici sam prepoznala mali fragment iz "Biblioteke noću" što je bio povod za jedan samozadovoljni "aha!" momenat sa moje strane, ali sve u svemu nisam podvlačila ništa, i nisam se vraćala pojedinim stranicama.
Nakon Mangela sam pročitala "Omon Ra", Viktora Peljevina. "Generaciju P" sam čitala 2005. godine, i nešto nisam bila zadovoljna, zaključila sam da je pisac neki Rus, budala i batalila sam ga. U međuvremenu sam odgledala i istoimeni film, pročitala još neke njegove knjige, i sad bih da se udam za njega i da mu rodim decu, i sve.

Zavolela sam "Omon Ra", ima nečeg gotovo naivnog u toj knjizi, nečeg što joj daje blagi sentimentalni ton, uprkos svom sarkazmu, apsurdu, i klaustrofobiji. Način na koji Peljevin sa lakoćom istovremeno i stvara jedan fantastičan svet i opisuje tmurnu realnost me podseća na Nabokovljeve reči o piscu čarobnjaku. A to je najveći kompliment koji ja umem da smislim.
Trenutno čitam "Noćni voz za Lisabon", nekog Paskala Mersijea, stigla sam tek do 50. strane, i imam utisak da će to biti jedan veoma spori voz. :/