Zdravica i zdravičarenje

Nina

Zlatna tastatura
Supermoderator
Poruka
393.460
Za zdravicu bi mogla važiti ona maksima Svetog Avgustina (Confessiones) o definisanju vremena, koja glasi:
„Ako me pitate, ne znam, ako me ne pitate, znam.”
Dakle, gotovo da svi znamo šta je to zdravica, ali je teško možemo objasniti, definisati i žanrovski odrediti.

Šta je to zdravica?

Zdravica se najčešće definiše kao libacija vina ili rakije, koje se piju i izlivaju za zdravlje ljudi i svaki njihov napredak (Kulišić, Petrović, Pantelić). Vladimir Bovan kaže da su zdravice stare govorne tvorevine koje se izriču u zdravlje ili na zdravlje, pa im otuda naziv „zdravice” ili „nazdravice”.

Zanimljivo je da gotovo ni u jednoj teoriji književnosti (ni poslednjoj objavljenoj Zdenka Lešića) nećete naći nijednu reč o zdravici. Ako se negde i spominju, one se svrstavaju u takozvane sitnije oblike i frazeološku građu. Ali da li je zaista tako? Istina, Vladimir Bovan ih spominje kao govorne usmene tvorevine gde se nalaze i poslovice, izreke, zdravice, brzalice, brojanice i razbrajalice. Obraćajući pažnju na ono što ističu profesor Čubelić i Bovan, dolazimo do činjenice da se sa čisto retoričkog aspekta zdravice mogu podvesti pod kategoriju epideiktičkog besedništva sa veoma uočljivim elementima prigode, pozdrava, pohvale ili pokude. Bilo bi onda očekivano da ih nađemo u retoričkim priručnicima koji govore o besedničkim oblicima, i žanrovima, ali ih, nažalost, ni tamo neće biti. Svakako da je Laza Kostić prvi uočio taj maćehinski odnos teoretičara prema zdravici, ali i prema molitvi. On tako piše: „Ni u jednog se naroda nije uzdigla zdravica do tog istorijskog kobnog značaja kao u Srba. Sva tragičnost naše narodne prošlosti beše usuta u jednu čašu vina; a tragičnost naše sadašnjosti kao da će biti u tome što neki, kojima je sudbina napila u zdravlje narodnog oslobođenja i ujedinjenja, dižu molitve kada ih ta čaša mimoiđe! Sećah se Kosova i kneževe večere, sećah se Beograda i kneževog ručka, sećam se da je sad red zdravicama.”
 
Valja reći da je zdravica poznata od davnina i van naših granica. Stari Grci su imali običaj napijati zdravice svom vrhovnom bogu. Slične običaje srećemo i kod Germana (Minnetruk), a takođe je poznato da su i Polapski Sloveni nazdravljali Crnbogu. U početku, zdravica je imala paganska obeležja, tek kasnije dobija hrišćanska. Njena kultna namena u okvirima kućnih običajno-obrednih prilika zadržala je jedan manji broj paganskih motiva. Etnolog Milenko S. Filipović, na primer, u slavskim zdravicama nalazi čak dvanaest slojeva, što govori o njenoj složenoj strukturi. Najprisutniji su crkveno-liturgijski motivi, a kasnije narodni ili narodski. Ima u njima i tragova epskog deseterca, lirske pesme, obredne i običajne. U njima nalazimo Svetog Petra i Pavla kao orače, a druge svetitelje kao bliske rođake i komšije. Pero Slijepčević ističe da „nastrojenje zdravičara nije muzičko-lirsko, nego pobožno-besedničko”. Eto, dakle, još jednog razloga da zdravicu smatramo besedničkim žanrom – danas veoma zapostavljenim besedničkim žanrom.

Koliko je zdravica bila prisutna i u umetničkoj književnosti, primećujemo da je navodi i Simo Matavulj u svom romanu Bakonja fra Brne, Ivo Andrić u romanu Omer-paša Latas, a znamo i za jednu koju je zabeležio Petar Kočić u Banjoj Luci 1909. godine. Svi oni su nesumnjivo uočili lepotu narodnog govora i talenat narodnog kazivača jer nije svako mogao biti zdravičar. Zdravičari su bili veoma nadareni pojedinci koji su na slavama, svadbama, krštenjima, narodnim svetkovinama, saborima i parastosima govorili zdravice. Da bismo uvideli koliko je njihova reč bila moćna, dovoljno je samo da navedemo završnicu zdravice koju je Andrić naveo u romanu Omer-paša Latas:

„Napili smo se sa kruvom kvasom, a sada ćemo sa vinom i dobrim glasom. Ako je ovo vino vinovina, rodila nam brda i dolina; ako je rakija žeženica, rodila nam proha i šenica! Zdrav, Omere, koji si do mene! I ti, Kokane, ako te dopane!”
 
688z387_Zdravice-foto-Dragissa-Modrinjakcrop.jpg
 
O lepoti narodnog jezika snažno nam govori i ova peraška počasnica koja je upućena junaku:

„Pade listak naranče
Usred čaše junačke,
Da je znala naranča
Da je čaša junačka,
Vrhom bi se povila,
Pa bi čašu popila.
I oko i čelo
Sve vam, braćo, veselo!”

Šta je danas sa zdravicama i zdravičarstvom?

Zdravice uglavnom (po)stoje zapisane u knjigama i antologijama, a zdravičari, u nekadašnjem smislu, gotovo su nestali. Naravno, i danas se u prigodnim prilikama nazdravlja, ali su te zdravice konvencionalne, kratke i jednostavne, sa prepoznatljivim opštim mestima. One su samo ostatak nekadašnjih zdravica koje su bile opširne, jezički bogate, stilski raznovrsne i često duhovite. Današnji čovek kao da nema vremena ni strpljenja za opširno zdravičarsko krasnorečenje.( piše Politika)
 
...
Nazdravlje!
Diži čaše!
Razbij astale šakom!
Zapevaj preko njiva,
neka zabride kosti!

Volim te što si prosta,
sirova,
divlja tako,
i tako mnogo luda!
Volim te.
Volim.
Oprosti.

Od ponosa i stida,
od đinđuva i vaški,
ti, ljuljaško i rako,
žut zubat smeh ne skrivaj!

Pevaj pijano racki,
madžarski,
totski,
vlaški,
rusinski,
bunjevački i lički preko dalekih njiva.

I tako – do smaka sveta,
najteža zemljo moja,
sa ukusom muškatla,
krvi,
hleba
i saća.

I voleću te uvek
krvavo moje odojče
i pesmo nova
jer se ne stidim tvog otegnutog govora,
ni slanine,
ni kudeljnih gaća.

Od paorske sam krvi,
psovki, radosti
i snova.

Razdrlji prsluk i gutaj!
Ja ovu zdravicu plaćam!
Vojvodina Mika Antić
 

Back
Top