G

Poruke na profilima Poruke O članu Blog

  • Posao joj je zaokupio dosta pažnje, ali nije mogao svu . I uveče, kad bi se vratila kući, a naročito vikendom , nije mogla da ne razmišlja o svojim slikama . Htela je da ih ljudi vide , sad joj je to bilo jasno . Ali nije htela da saznaju da je to ona, barem ne odmah . Zato ih nije stavljala na već postojeće profile na društvenim mrežama . Čak ni one "obučene" . Trebalo joj je nešto drugo . Besciljno je lutala internetom, po sajtovima za upoznavanje, fotografskim sajtovima, blogovima ... Ovi prvi joj se učiniše suviše grubim, sa dosta vulgarne pornografije i eksplicitnog amaterskog sadržaja . To nije htela ... još uvek .
    Oni u drugom razredu, oprezni i distancirani. Ispitivali su je , tražili slabu tačku . Nije htela to da im dozvoli, držala se zvanično i kruto . Neće je voleti, znala je to . Nadala se da je neće ni mrzeti . Jednom, dok se vraćala sa časa, začula je iza ugla hodnika razgovor dve učenice, jedna je bila iz odeljenja kojem je predavala . Ona druga je pitala " A kakva je ona nova, ona Francuskinja... Marija ?" . "Onako ... dosadna" , i obe su se tu zakikotale . Možda nije bilo loše što je bezlična i dosadna . Barem za sada. Trudila se da se uhoda , da joj neke stvari postanu rutina . Posle će sve biti bolje .
    Ostavila je slike na laptopu, u zaključanom folderu . Tu gde ih niko neće naći . Ali je zato neke prenela i na telefon. Srce joj je igralo dok je to radila - šta ako ga izgubi, šta ako ih neko nađe ... Ali u tome je i bila sva draž. Opasnost, igranje po žici , adrenalin ... Dalje nije smela, barem ne za sada . Vrtelo joj se u glavi od pomisli šta bi moglo da se desi ako bi našli te slike . I u tom strahu se osećala živom . Navukla je posle toga svoju običnu masku . Trebalo je raditi ... Počeli su i prvi školski dani . Sve je išlo nekako čudno i glupo, ali u suštini uobičajeno . Neiskustvo, početničke greške kao kad je čas u dnevnik upisala na pogrešnom mestu pa su posle u zbornici tražili belilo da to isprave . Učenici, različiti a opet tako slični . Ovi u prvom razredu , uplašeni i novi kao i ona . Različitog porekla i različitog predznanja , za neke su programom predviđene lekcije bile teške, za neke lake .
    U samoj njoj kao da su se cepale dve ličnosti . Jedna gorda i ponosna na majku, ambiciozna i svesna svoje vrednosti, puna želje za savršenstvom . I druga, luda i divlja, koja bi da razbije sve stege i skoči u provaliju . Osećala je ta dva nagona i ranije, ali tek sada, sa ovim slikama, uspela je nekako to da racionalizuje i pretvori u reči . I shvatila je da ne može da suzbije ni jednu od njih . Već samo da pokuša da ih pomiri . Da proba da igra dvostruku igru . Jednu preko dana , a drugu preko noći . Na ulici dama, a u krevetu ... Bilo je žena koju su to radile, zavodile i izazivale divljenje, a opet bile poštovane . Ali bile su retke . Nije znala da li može da bude jedna od njih. Plašila se da će je slomiti, ali šta je drugo mogla ? Sve je to još bilo konfuzno i nejasno . Ali odluku oko slika je morala da donese . I uradila je nešto polovično , da zadovolji obe strane svoje ličnosti .
    Dobro poznato osećanje . Nikad ga nije doživela s Božom . Seks sa njim je umeo da bude prijatan . Naročito kasnije, kad se navikla na njega .Ponavljala je ovo u sebi kao odbranu . Možda je trebalo da se brani . Ali vrelinu ... i kasnije poniženje ... . I opet je cenzurisala samu sebe . O tim danima , pre Beograda i pre studiranja nije htela da misli . Ipak, shvatila je da ne želi pažnju nekog kao Božo , već drugih i drugačijih . Mračne i primitivne, ali divlje i pune snage gomile . Onih koji bi se okretali na ulici za njom , zviždali i dobacivali . Plašila ih se, ali ih je ipak želela . Možda ne direktno , nego tako, preko slika ...
    Postojala je opasnost da ih neko vidi . Neko drugi . Da ljudi pričaju . Još gore, da ih razmenjuju po internetu . Da komentarišu . Da izbije skandal . Već je zamišljala kako će se neki zgražavati, pa još kad čuju da je "prosvetni radnik" . Pričaće o propasti morala, lamentiraće nad tužnim vremenima ... Naravno, tražiće da je kazne, izbace iz službe . Ali biće i onih drugih, naročito muškaraca . Onih koji će pisati komentare kako je dobra riba , kako joj ne bi oprostili ... Ko zna, možda čak i neki kamiondžija zalepi njenu sliku u kabini . Nije bila sigurna da li još uvek to rade . Ali je toplo osećanje obuzelo celim telom .
    Bilo ih je preko stotinu, i bilo je potrebno izvesno vreme da se prebace na laptop . I laptop i fotoaparat je birao Božo - ona se u to nije mnogo razumela, ili je barem samu sebe ubedila da se ne razume . Novac je bio njen, ali činilo joj se da je Božo dodao malo da bi kupili modele koje baš on želeo . Potiskivala je tu misao, nije želela da mu i za to bude dužna . Ionako ... Ali nije vredelo sad misliti o tome . Elem, od tih stotinu slika nekih tridesetak je vredelo, ostale su bile zamućene ili je jednostavno ispala iz kadra . Obrisala ih je bez mnogo žaljenja . Za bolji kvalitet trebalo bi da kupi pravi fotografski stalak, možda i neku jaču lampu ... Iznenadila je samu sebe tim hladnim i proračunatim mislima , mislima jednog fotografa koji traži zanatsku formu a ne suštinu . A suština je bila nešto drugo : Pred sobom je imala gomilu svojih erotizovanih autoportreta, neki od njih su bili klasični aktovi .
    Probudila se relativno rano, uzimajući u obzir okolnosti . Glava ju je pomalo bolela, ali ništa strašno . Ustala je i bez napora, gotovo automatski pospremila sobu . Flašu je jednostavno bacila u kantu, bez skrivanja . Nije imala nameru da se krije niti da se bilo kome pravda . A ukućani nisu ništa pominjali, iako je bila sigurna da su primetili šta se desilo . Međutim, ako i jesu, nisu ništa govorili . Majka je doduše značajno pogledala i pravila neke aluzije , ali je Marija jednostavno hladno ignorisala . Odakle joj snaga za to nije znala, možda baš otuda što je ličila na tu istu svoju majku . Krv nije voda . Ono što joj je bilo mnogo važnije u ovom trenutku bilo je šta da radi sa slikama koje je napravila . Mogla je da ih izbriše, ali ... Demon koji je kljucao u mozgu još od juče tražio je nešto drugo . Čega bi imala da se stidi ... I tako odlučila je da ih pogleda ponovo, jednu po jednu .
    Iznenadilo je koliko je sve to lako . Čak je improvizovala i neki stalak za fotoaparat od neke korpice i par knjiga . Slike su izgledale sve bolje i bolje, barem tako joj se činilo . A đavo kao da je dolazio po svoje . Izbacila je dojku, prvo jednu pa drugu , slikala guzu . Na kraju , slikala se na krevetu potpuno naga sa čašom u ruci . Umor i piće su počeli da je hvataju . Umorna i ispražnjena, ogrnula je bade-mantil i pokrila se ćebetom . Zaspala je teškim i tvrdim snom pijanog čoveka . Na stolu je ostala skoro prazna flaša , a po sobi razbacana odeća , kao svedok onog što se desilo .
    Obrisala je, pa ponovo . Mnogo bolje . Usmerila je svetlo na sebe ogledalom . Opa, skoro kao po časopisima . Ove godine se nije sunčala, pa se svetlost odbijala od mlečno-bele kože . Igra se nastavljala, a Marija je postajala sve drskija . Stavila je malo šminke , isturila grudi, pokazala nogu . Onda, zašto da ne ... skinula je haljinu , obukla korset, crni i čipkasti, jedini koji je imala . Trebalo je da bude poklon za onog glupaka (tako je sad u sebi nazivala Boža) . Od toga nije bilo ništa , a budala neće znati šta je propustila . Prepustila se ludom ritmu škljocanja kamere . Pronalazila nove poze .
    I još može da se zada da napravi više slika . Krenula je da čeprka po podešavanjima . Alkohol joj je davao hrabrost, inače je pomalo zazirala od tehnike, kretala se samo po onim menijima koje je znala . Ali sada, bez straha da će nešto pokvariti , redom je pokušavala svašta . I kao čudom, ubrzo je našla ono što joj je trebalo ... "self-timer shooting" i onda još "number of shoots" . 10 sekundi i 5 slika , pa da vidimo . Pritisla je dugme i zauzela pozu . I taman kad je pomislila da neće biti ništa , aparat je kliknuo , pa onda još jednom i tako pet puta . Malo je iznenadilo pa slike nisu bile najbolje, ali ne mari .
    Pristojnost ... i ono što nije smelo da se vidi, barem ne u društvu . Da je ne taguju na slikama . Fejsbuk i slične gluposti ... Prijatelji koje nije želela ali nije mogla da odbije . A sada, baš je briga . Haljina , salonske cipele , parfem i ništa osim toga . Zabacila je kosu unazad . "Lepo izgledate madam Maria " , rekla je svom odrazu u ogledalu . Pozirala je sama sebi , šteta što nije mogla da to slika . Nije htela one uobičajene selfije sa telefonom u ruci . A onda se setila . Božo je pričao da aparat koji su kupili ima opciju za odloženo slikanje . Pritisneš dugme i ostaviš , a on slika tek za 5 sekundi .
    Alkohol ju je brzo hvatao, kao i uvek . Nije bila pijana ali inhibicije su nestajale . Uostakom, čega bi se stidela ... "profesorka" ... Nasmejala se glasno . Pogledala se u ogledalo . Da , još uvek je bila mlada . Ali nije priličila ta stara majica i knjski rep uz ovu muziku i piće . Znala je šta će . Izvukla je iz ormana dugu tamno-crvenu večernju haljinu . Nije je baš mnogo puta oblačila . U stvari samo jednom-dvaput . Doček Nove godine i neka slična zabava . Haljina joj je lepo stajala , bez sumnje . Ali nosila se bez brusa i otkrivala njen bujni dekolte . A to uglavnom nije htela .
    Boce su bile poređane u horizontalnim stalcima , sa grlićem malo nadole. Njen otac nije mnogo pio, ali se pomalo bavio kolekcionarstvom vina. Naravno, primetio bi da je flaša nestala ali nije ju bilo briga . Slučajnim izborom odabrala je neki rizling , pomalo prekriven prašinom . Verovatno nije pomeran mesecima ili čak godinama . U pića se nije razumevala mnogo, ali za sad će i ovo poslužiti . Zgrabila je i neku vinsku čašu (ne priliči dami da pije iz flaše) pa je otrčala u svoju sobu i zamandalila vrata . Pustila je neku blesavu džez muziku , otvorila flašu i odbacila čep. Šteta što nije bio šampanjac da pukne, ali ne mari .
    "Neću da me ne primećuju, neću da me ne znaju " ... Nije htela da bude neka tamo Marija, ona Marija ... Božova devojka ... Trebalo je da napravi skandal , još onda tamo . Da ih sve ponizi i ode . Da raskine sa njim javno, da im pokaže da on nije dovoljno dobar za nju . Da bude kapriciozna i svoja . I to sad odmah. Ustala je i otišla do bara gde je njen otac u ormariću držao alkoholna pića . Ormarić nije bo zaključan, ali nikada ni ona ni njen brat nisu ništa iz njega uzimali . To je bilo neko nepisano kućno pravilo . Daleko od toga da nije pila, čak i pre nego što je otišla na studije . Ali jednostavno, nikad odatle .
    Sad je koristila svoj novostečeni položaj zamenika direktora da se detaljno raspituje o svim pojedinostima . Međutim, ni njoj kao da se Marijina pojava nije izdvajala iz gomile adolescenata kojima je predavala . Ipak, i Savić i Krstićka su dobro znali odakle vetar duva . Školi je bio potreban profesor francuskog jezika , konkurs je raspisan i ubrzo zatvoren sa jednim odgovarajućim kandidatom - njom . I bolje je bilo ne raspitivati se kakve je veze potegla majka da se to sve i ostvari . Sve u svemu, formalnosti su bile završene, posao je dobila a nastava je ionako počinjala u ponedeljak . Dali su joj odeljenja prvog razreda , valjda poučeni prethodnim iskustvom o iskusnim maturantima i neiskusnim profesorima .Kasnije bi polako proširivala fond časova , kad se malo uklopi . Počinjala je dakle od nule, tabula rasa i ostale fraze . Racionalno gledano, to je bilo najbolje rešenje . Ali ona nije bila potpuno racionalna .
    Prošlo je nekoliko dana . I taj veliki dan njenog zapošljavanja . Totalni anti-klimaks . Formalna procedura u sekretarijatu škole . Uverenja , diplome , potvrde ... Hladno ljubazna sekretarica ( u stvari sekretar - sekretar škole) , njoj nepoznata . Mora da se zaposlila skoro . A možda i nije, možda je uvek tu bila , u budžaku kancelarije gde učenici nikad nisu ni zalazili - nisu imali potrebe za tim . Sekretarica je se očekivano nije sećala, a i kao da je nije bilo briga što je bivši đak gimnazije . To jeste bilo očekivano, ali nije bilo očekivano da je se niko od profesora nije sećao - Savić je zamenio sa nekom drugom Marijom, pa joj onda smušeno pružio ruku i otišao prepustivši je Krstićki koju su učenici zvali Aždaha . Aždaha je predavala srpski, i po svemu sudeći je znala za svoj nadimak jer se često i ponašala kao neka mitska i kapriciozna zver . Svakako, njoj je Marijin slučaj bio mnogo zanimljiviji nego ostarelom Saviću .
    Za divno čudno , nekako je bila ravnodušna prema svemu tome . Ona i Božo su imali svoj krug ljudi, ali nikad se nisu trudili da budu suviše bliski prema njima . Božo, kako se pokazalo, imao je druge planove . A ona, pa recimo da je oduvek bila pomalo nadmena. Htela je da bude bolja od drugih . Zato i nije birala drugarice koje bi joj parirale . Već one koje bi bile srećne što su u njenom društvu . Kao sirota Emina . A Emine nije bilo ovih dana na facebooku . Možda je trebalo da je nazove . Ili ipak da sačeka dan-dva . Na kraju, Emina joj sad ne može pomoći .
    Da plače i dalje nije mogla . Prevarila je samu sebe , nije izdržala, pa je već oko pet popodne uključila računar . Sećala se da je neka dna internetu pročitala nešto kao " i love my computer because all my friends live here" . Smešno ali bolno tačno . Božo se i dalje nije javljao (nije to ni očekivala) ali je našla neke prijateljice po društvenim mrežama . Komentarisanje nekih slika, izlazaka , vreme je brzo prolazilo . Spavalo joj se pa je krenula da se istušira . Tu, u kupatilu , gola pod hladnom vodom (otac je zaboravio da uključi bojler) , shvatila je da za mesec dana neće imati o čemu da priča sa njima .
    Naravno, dok je slagala odeću po ormanima nije mogla da se ne seti . Onog suprotnog dana, pre nekoliko godina (izgledalo je kao pre par vekova) kad je tu istu odeću pakovala u kofere za odlazak . Naravno, pakovanja i raspakivanja je od tada bilo dosta , ali ovo sada i ono tada su bili definitivni: početak i kraj . I još nešto je povezivalo ta dva dana, kao da joj se sudbina izrugivala ili nije imala mašte da smisli nešto originalno . Sećala se, bilo je prohladnije nego sad ali još uvek dovoljno toplo . A ona je bila prazna i odbačena, kao sada . "Otišla" kao se on tada izrazio . Da je bio malo pismeniji mogao je da kaže "prohujala s vihorom" . Nije želela da se pita gde je on sad. Najbolje bi bilo da ga više nema . U svakom slučaju bi je bilo sramota da ga ponovo sretne . Potiskivala ga je dugo iz pamćenja, činilo se da dok je bila s Božom da je ostao samo kao bleda senka . Sad kao da se ponovo javljao .
    Raspakivati se, počinjati novi život. U stvari, nastavljati stari . Tako je to bilo zamišljeno , nekad, od strane nekog . Pošalješ studente u prestonicu , oni tamo uče pa se zahvalni vrate kući , da pomognu svom zavičaju . I funkcionisalo je tako , ko zna od kad . Još od 19. veka svakako . Setila se kako je čitala o srpskim studentima koje su tadašnje vlasti ili bogati roditelji slali da studiraju čak do Pariza . I posle takav svršeni student dođe kući nazad, na garantovanu poziciju u ministarstvu ili da bude negde okružni načelnik ... Samo vraćati se iz tadašnjeg Pariza na beogradsku tursku kaldrmu, ili možda čak negde dublje u unutrašnjost ... Ali ipak su se vraćali, nastavljali život . I posle, sve do vremena njenih roditelja , odlazili i dolazili nazad . Generacije ljudi, nalik njoj . A ipak, nešto se promenilo. I sad to što joj se desilo izgleda kao poraz . Ne samo njen lični .
  • Učitavanje...
  • Učitavanje...
  • Učitavanje...
Back
Top