Šopenhauer - Svet kao volja i predstava

]Za problem slobode volje i problem odnosa između idealnog i realnog - zdravi, ali sirovi razum, ne samo što je nekompetentan, nego čak ima neku odlučujuću prirodnu sklonost ka zabludi, i za odvraćanje od nje potrebna je jedna mnogo naprednija filozofija. Što se tiče saznavanja njemu je, naime, prirodno da suviše pripiše objektu, otuda su mu potrebni Lok i Kant da bi pokazali koliko mnogo od toga zapravo potiče od subjekta. Takva jedna razumu prirodna naopakost u spekulativnim istraživanjima ne sme nas, ipak, čuditi, budući da je on prvobitno određen samo za praktičke, a nipošto za spekulativne ciljeve.

цитат: Шопенхауер

U ovom citatu Šopi pravilno upozorava na devijacije informacija uma,ali ne pribegava kopernikanskom obrtu da bi objasnio
odnos svet-subjekat.
Ti se Ozi groziš Russella,a on je nepogrešivom logikom ,jezički maksimalno moguće ispravno pokazao da naše subjektivno
ponavljanje uvek istih reakcija na iste informacije predstavlja solidnu osnovu za tautološku verifikaciju .
Štaviše,Russell je pokazao da je to moguće I s apriornim pojmovima koji se takođe ponašaju I kao skupovi,ali je ipak
neophodno se jasno izražavati...Naravno da je poznavao probleme jezika jer je I on s Witgensteinom radio na tom dok je ovaj
boravio kod njega...

Ne predstavlja solidnu vec definitivnu da tako kazem.
Time ne uzdizem Rasela, naprotiv..iako je sjajan logicar intuitivni problemi nisu njegov teren..
Zapravo celokupna analiticka filosofija po meni vise je razotkrivanje pogresne primene intuitivnog nego kritika iste...
 
Čekajte, kako ova tema nije lepljiva?


Red je da podelim sa vama ovaj članak o mom omiljenom filozofu.

Dok je Artur bio zgrožen kako je ispadao na nekim portretima i fotografijama ranije, ovu skulpturu je gotivio i bio zadovoljan kako ga je izvajala izvesna sjajna umetnica po imenu Elizabet Nej.

Pogledajte prilog 508652
https://en.wikipedia.org/wiki/Arthur_Schopenhauer_(sculpture)
Sculptor is Elisabet Ney. Completed in 1859, the piece is a portrait bust rendered in marble. The bust was modeled and carved in Germany, but it is now held by the Elisabet Ney Museum in Austin, Texas, United States.

As a young artist in Berlin, Elisabet Ney had sculpted various luminaries of the city, including Jacob Grimm, Cosima Liszt, and Alexander von Humboldt.

In the autumn of 1859, she went to Frankfurt to make a sculpture of prominent philosopher Arthur Schopenhauer. Ney called on Schopenhauer uninvited and unannounced, and at first he refused to be her model.[2] Nonetheless, she soon persuaded him to sit for her, and the two developed a friendship as she composed the portrait.[1]:134–135

Schopenhauer depicts its subject at age seventy-one, a year before his death. The bust prominently features Schopenhauer's much-caricatured bald crown, unruly hair and shaggy sideburns. The figure is unclothed, showing the subject's bare shoulders and upper chest. The eyes are lightly incised, and the head is slightly tilted, with an ambiguous expression; these details make the portrait more personal than Ney's earlier, more strictly neoclassical works.

Schopenhauer was considered to be a good likeness of its subject, if flattering. The work was well received by critics, and also by Schopenhauer himself, who had been deeply displeased with his own earlier portraits in painting and photography.
 
Da li je neko čitao roman Irvin Jaloma "Lečenje Šopenhauerom" i kakvi su utisci?
Meni je super legla, pročitao sam je u jednom dahu...

Knjiga prati seanse jedne psihoterapijske grupe, gde članovi iznose svoje životne probleme i pomažu jedni drugima svojim uvidima i interakcijom.
Jedan član grupe navučen je na Šopenhauera i neprestano ga citira.
Roman je miksovan i poglavljima o istorijskim detaljima iz života samog Artura Šopenhauera.

Može u spojlere zbog onih koji nisu čitali a planiraju.
 
Čitao sam, svidela mi se.

Setih se ovih reči Emila Siorana kad si pomenuo tu knjigu:

Capture.JPG
 
Ради се о нагону, о инстикту, о механизму који је, можемо рећи, стављен у човека од стране метафизичке воље, а који ће га усмеравати ка споља, ка објекту, усмеравати тамо где су мотиви његове воље. Тамо где је храна и размножавање а што је тој вољи једино битно.

Тако да је био потребан удружени напор многих генија кроз векове да би се просто могли окренути ка непосредној свести и увидети сву апсурдност уобичајеног погледа на свет.
По том погледу, упркос Зенону, постоји кретање у свету. Такође, постоји сам објективан свет изван менталне слике у коме се представља. Време је исто што и линија коју меримо и тако зовемо "време". итд.

За разоткривање апсурдности тога индивидуални разум појединца нема никакве шансе. Зато је важна филозофија свим трагачима за истином.

Za problem slobode volje i problem odnosa između idealnog i realnog - zdravi, ali sirovi razum, ne samo što je nekompetentan, nego čak ima neku odlučujuću prirodnu sklonost ka zabludi, i za odvraćanje od nje potrebna je jedna mnogo naprednija filozofija. Što se tiče saznavanja njemu je, naime, prirodno da suviše pripiše objektu, otuda su mu potrebni Lok i Kant da bi pokazali koliko mnogo od toga zapravo potiče od subjekta.
Takva jedna razumu prirodna naopakost u spekulativnim istraživanjima ne sme nas, ipak, čuditi, budući da je on prvobitno određen samo za praktičke, a nipošto za spekulativne ciljeve.

цитат: Шопенхауер
 
'On još nije bio suviše star da uživa u svojoj popularnosti: požudno je čitao sve članke koji su o njemu napisani; molio je svoje prijatelje da mu šalju svaku štampanu napomenu koju mogu naći — a on će platiti poštarinu. Godine 1854. Vagner mu je poslao jedan primerak svog dela Prsten nibelunga, sa nekoliko popratnih reči kojima odaje priznanje Šopenhauerovoj filosofiji muzike. Veliki pesimista preobrazio se u svojoj starosti u optimistu; posle jela svirao bi istrajno u flautu, i blagodario bi vremenu što ga je oslobodilo vatre njegove mladosti. Sa svih strana dolazili su ljudi da ga pohode; i o svom sedamdesetom rođendanu, godine 1858, bio je pretrpan čestitkama sa svih strana sveta.'

Al gi je iznegiro :hahaha:
 
napisao sam svoje mišljenje o tome na temi o Budizmu...Šopija bih komotno mogao da dodam na taj spisak...

težnja nekoj bezličnoj sreći, možda može tako da se kaže...

mislim, ne bih rekao da je bio folirant, možda je verovao u celu tu priču, život je samo patnja bla bla...

ali, kao što se vidi iz njegove biografije, imam utisak da je želeo da živi... itekako...

...

Niče mislim da je otišao korak dalje u shvatanjima...

bio je pod jakim uticajem Šopenhauera, kasnije više ne...

"Sunce, u čemu bi se sastojala tvoja sreća da nema onih kojima sijaš", otprilike tako nekako glase Ničeove reči...

ali Niče je idealizovao natčoveka, bez Boga... a nema toga ;)

mislim da sam čovek nije dovoljno jak... štaviše...
 
Nice je kritikovao coveka koji je ubio boga, i koji je odlucio da zivi sam. Nice je opisao njegove domete.
Trenutak kada osvescuje da je to bilo jalovo i bezvredno opravdava "kiselim grozdjem" govoreci da je, iako je nemoguce dokazati i opovrgnuti, i sve drugo bezvredno i uzaludno.
Iz ugla gubitnika koji se odrekao boga da bi stvorio sebe - ibermensa, svet upravo tako izgleda.
 
Не знам где да изнесем ова размишљања али мислим да је ово одговарајућа тема.

Наиме читајући Јунгово дело "Сећања, снови, размишљања" наишао сам на ову његову причу.

Приликом путовања у Италију, у Равену, Јунг је посетио манастир заједно са пријатељима, и у њему видео четири мозаика.

Mozaik na južnoj strani predstavljao je krštenje u Jordanu; druga slika, na severu, prikazivala je prelazak dece Izraela preko Crvenog mora; treća slika, na istoku, ubrzo je izbledela iz mog sećanja. Može biti da je na njoj bilo predstavljeno očišćenje Naama od lepre u Jordanu; slika sa tom temom nalazila se u staroj Marijanskoj Bibliji u mojoj biblioteci. Četvrti mozaik, na zapadnoj strani Krslionice, ostavio je na mene najsnažniji utisak. Pred njim smo se našli na kraju. Mozaik je predstavljao Hrista kako pruža ruku Petru koji se davio u talasima. Pred ovim mozaikom zadržali smo se najmanje dvadeset minuta raspravljajućl o izvornom ritualu krštenja, naročito o njegovoj čudnoj arhaičnoj koncepciji kao činu inicijacije koji je povezan sa stvarnom opasnošću od smrti.

Пошто су мозаици на њега оставили утисак, пожелео је да има њихове копије.

Sliku Petra koji se davi zadržao sam u najjasnijem sećanju i do današnjeg dana mogu da vidim svaki njen detalj pred očima; plavu boju mora, pojedinačne delove mozaika, ispisane delove dijaloga koji izlazi iz Petrovih i Hristovih ustiju, a koje sam pokušao da dešifrujem. Kada smo napustili Krstionicu, brzo sam otišao do blagajne da kupim fotografije mozaika, ali nisam mogao da nađem ni jednu. Nismo imali vremena - to je bila samo kratka poseta - i tako sam kupovinu odložio za kasnije. Mislio sam kako ću moći da slike naručim iz Ciriha

Kada sam se vratio kući, zamolio sam jednog poznanika koji je išao u Ravenu da mi nabavi pomenute slike.

Међутим, тамо тих мозаика није било

On nije mogao da ih pronadјe pošto je utvrdio da mozaici koje sam mu opisao ne postoje.

U međuvremenu, ja sam već na jednom seminaru govorio o originalnoj koncepciji krštenja i tom sam prilikom takođe pomenuo mozaike koje sam video u Pravoslavnoj Krstionici. Još uvek se živo sećam tih slika. Dama koja se tom prilikom nalazila sa mnom dugo je ođbijala da poveruje kako ono što je "videla sopstvenim očima" ne postoji.

Kao što znamo, veoma je teško odrediti da li, i do kog stepena, dve osobe vide istu stvar. U ovom slučaju, medutim, bio sam u stanju da potvrdim kako se, makar u glavnim crtama, ono što smo oboje videli podudaralo.

Ovo iskustvo iz Ravene spada u najčudnije događaje u mom životu. Ono se jedva može objasniti.

Јунг даље о поменутом догађају коментарише овако:

Nakon mog iskustva iz Krstionice u Raveni, sa sigurnošću mogu da tvrdim da nešto unutarnje može delovati kao spoljašnje, i
obratno. Stvarne zidove Krstionice, kako sam ih morao videti svojim fizičkim očima, prekrivala je sasvim drugačija vizija, koja je u jednakoj meri delovala realno kao i nepromenjljiv sud za svetu vodicu.

Sta je predstavljalo stvarnost u tom trenutku?

Po svemu sudeći, moj slučaj je jedinstven u svojoj vrsti. Ali, ovakva dešavanja najčešće se ne shvataju ozbiljnije od ispričane ili pročitane priče. O anegdotama ovakve vrste brzo smo, uglavnom, spremni da smislimo mnoštvo različitih objašnjenja koja tajanstvenost čine bezopasnom. Došao sam do zaključka kako nam je pre uspostavljanja bilo kakve teorije u vezi sa nesvesnim potrebno mnogo, mnogo iskustava ove vrste.

Свет је представа. Оно што зовемо "објективна реалност" јесте наш продукт. Наша креација састављена из сопствених осета боје, мириса, укуса, чврстоће, топлоте. Из сопствених априорних форми простора и времена. Облик је наш продукт, ми га цртамо. Једноставно...свет је представа.

Међутим, треба се запитати имајући на уму ово Јунгово искуство, колико је оно што ми видимо у својој представи реално у смислу да га и други виде?

Наша представа је испуњена једном мешавином назовимо "реалног" и имагинарног. Испуњена стварима, па можда и особама, које постоје само за нас лично и ни за кога другог. При чему не можемо разликовати то што је само за нас, од онога што је и за остале.
 
.

Међутим, треба се запитати имајући на уму ово Јунгово искуство, колико је оно што ми видимо у својој представи реално у смислу да га и други виде?

Наша представа је испуњена једном мешавином назовимо "реалног" и имагинарног. Испуњена стварима, па можда и особама, које постоје само за нас лично и ни за кога другог. При чему не можемо разликовати то што је само за нас, од онога што је и за остале.

Zato se ne uzbuđuj ako te neko naguzi. To neko drugi samo vidi da gura šargarepu u anus zeca.
 
Predstava mora crpeti svoju egzistenciju iz stvari po sebi.

Predstava je naravno individualna, zbog intelekta koji uopšte omogućava individuum, ali stvar po sebi je koncenzus realnost, tj realnost za sve. Otuda i sličnost, ako ne i identičnost predstava, jer izviru iz koncenzus realnosti.

Tako da su ovi "ispadi" poput Jungovog izolovani, verovatno kao odgovor na neku unutrašnju krizu, kada se, kako je i sam Jung govorio, naročito aktivira arhetip Sopstva, koji dostavlja rešenja i odgovore na deus ex machina način.

Dešavalo se i meni da u periodima jake krize nalazim tekstove koje mi pomognu, ali posle ne mogu da nađem, kao da su u zemlju propali ili kao da nikad nisu postojali.

Neko veće neslaganje između predstava bi izazvalo haos. Mada, postoji Mandela efekat, no i to su neslaganja u jednom delu vremenske linije ili detalju, ne neslaganja celoukupnih predstava.
 
Predstava mora crpeti svoju egzistenciju iz stvari po sebi.

Predstava je naravno individualna, zbog intelekta koji uopšte omogućava individuum, ali stvar po sebi je koncenzus realnost, tj realnost za sve. Otuda i sličnost, ako ne i identičnost predstava, jer izviru iz koncenzus realnosti.

Tako da su ovi "ispadi" poput Jungovog izolovani, verovatno kao odgovor na neku unutrašnju krizu, kada se, kako je i sam Jung govorio, naročito aktivira arhetip Sopstva, koji dostavlja rešenja i odgovore na deus ex machina način.

Dešavalo se i meni da u periodima jake krize nalazim tekstove koje mi pomognu, ali posle ne mogu da nađem, kao da su u zemlju propali ili kao da nikad nisu postojali.

Neko veće neslaganje između predstava bi izazvalo haos. Mada, postoji Mandela efekat, no i to su neslaganja u jednom delu vremenske linije ili detalju, ne neslaganja celoukupnih predstava.

О овој теми писао је и Бергсон у "Dva izvora morala i religije" при чему је изнео овај случај:

Jedna gospođa nalazila se na najvišem spratu u jednom hotelu. Pošto je htela da siđe u prizemlje, krenula je prema liftu. Rešetkasta vrata na stepeništu ispred odmorišta na kome se lift zaustavlja bila su upravo otvorena. Pošto su mogla da se otvore samo ukoliko se lift zaustavio na tom spratu, ona je, prirodno, pomislila da je on tu i potrčala da uđe u njega. Iznenada je osetila kako ju je nešto odbacilo nazad: liftboj se upravo bio pojavio na vratima i odgurnuo ju je na odmorište. U tom trenutku prenula se i sa zaprepašćenjem primetila da se pred njom ne nalaze ni liftboj ni lift. Mehanizam se bio pokvario, pa su vrata na spratu na kome se ona nalazila mogla da se otvore, dok je lift bio ostao dole. Malo je nedostajalo da se stropošta u šaht, ali joj je jedno čudesno priviđenje spasilo život. Da li je potrebno da kažemo da se to čudo lako može objasniti? Ta gospođa pravilno je rasuđivala o jednoj stvarnoj činjenici, jer su vrata bila doista otvorena, pa je, prema tome, lift trebalo da se nalazi na tom spratu. Jedino ju je opažanje da lift tu nije stigao moglo izvesti iz zablude, ali ono bi došlo prekasno, pošto je na osnovu ispravnog rasuđivanja već bila krenula da uđe u lift. Tada se odjednom pojavila nagonska, mesečarska ličnost koja je bila skrivena ispod ličnosti koja rasuđuje. Ona je bila primetila opasnost. Trebalo je smesta delovati. Ona je najednom bila odbacila njeno telo unazad, izazivajući u isti mah fiktivno, halucinatorno opažanje, koje je najbolje moglo da izazove i objasni njen naizgled bezrazložni pokret.

Бергсон

Да ли су овакви случајеви изузетак не можемо бити сигурни сем да непрестано проверавамо и питамо људе око себе да ли виде исто што и ми, при чему и тада остаје сумња да ли је тај човек, или група људи, коју питамо узимајући је за сведока, халуцинација.

Једноставно као и у питању солипсизма овакве теме се склањају на страну без дефинтивних одговора.

Оно што знамо јесте да је могуће да у нашој представи, измешано са "реалним" предметима, постоје наше сопствене имагинације без да смо тога свесни.
 
ли су овакви случајеви изузетак не можемо бити сигурни сем да непрестано проверавамо и питамо људе око себе да ли виде исто што и ми, при чему и тада остаје сумња да ли је тај човек, или група људи, коју питамо узимајући је за сведока, халуцинација.

Једноставно као и у питању солипсизма овакве теме се склањају на страну без дефинтивних одговора.

Kao što što pričali na nekoj drugoj temi: individualitet se ne iscrpljuje u pojavi, već ima svoj osnov u stvari po sebi.

Stoga, nema razloga da pretpostavim da bi se baš oko mog individualiteta, osim moje predstave, vrteo ceo svet, odnosno da podjednaku egzistenciju nema i za druge, iz čega oni deriviraju svoje predstave.

Da, deluje neshvatljiva veza između objektivnog događaja i subjektivnog značenja za svaku od bezbrojno individua, ali ako se iz jednačine izbace vreme, prostor, pa samim tim i bilo kakvo mnoštvo pa i bezbrojnost, ne deluje toliko neshvatljivo.

Američki Indijanci imaju onu lepu: Centar Univerzuma se nalazi svugde.
 
to je put bez kraja, po sistemu aproksimacije kada dodjemo do nekog smisla da nista ne postoji objektivno jer ono sto egzistira obesmisljuje samu tu objektivnost. cesto spominjem sf utopiju koja uvek nosi taj klimaks razmisljanja o bilo cemu po pravilu na religijskoj osnovi vezano za crkvu i veru. apstrakcija i egzistencija nekada mogu biti toliko blizu a nekada toliko konfrontirajuce daleko da ni sami ne znamo da li ulazimo u istu reku samo jednom ili se vracamo na onaj jedan put. zato mislim da generalno filozofija ima zestoke stranputice koje kreativan um mogu odvesti daleko i rasuditi mu ono malo racija sto ga goni da povezuje.
 

Back
Top