@Urvan Hroboatos evo emisije posvećene istini o tome da je Tesla (pravo ime Nikolaj) bio zapravo Bugarin od istog gosta (Ivan Trenev) kao gore.
Dakle, to su sve iste stvari; samo se kod svih ponavljaju. Bukvalno, iste teme kruže (zavere protiv Bugara, Jireček lažirao celu bugarsku istoriju,..). Ničeg nema u slučaju Srpske autohtonističke škole posebno specifičnog ili jedinstvenog.
Ima. Ludorije Sime Lukina Lazića i sličnih su "neprevaziđene". Ovo je iz knjige "Goli život" Ozrena Žunca, u kojoj se tangencijalno osvrće na ludilo srpskih nadripovjesničara kojima nema premca u tezama koje nisu samo fantazerske, neg su upravo- luđačke.
Među amaterima, ističu se radovi novinara Draška Šćekića (Sorabi: istoriopis. Beograd-Herceg Novi-Podgorica-Berane: Sfairos-Grad pisaca-Timor-Stupovi, 1994. i Sorabi: istina o srpstvu od iskona, Beograd Podgorica: Unireks-Timor, 2000.)
u kojima se zastupa teza da su Srbi najstariji narod na svijetu čija nacionalna povijest obasiže neprekinuto razdoblje od 7500 godina te da su Srbi narod iz kojeg su proizašli svi ostali Slaveni i iz čijeg se jezika razvilo dvanaest drugih jezika. U jednom intervjuu Šćekić je pojasnio: "Kada je reč o prakolevci srpstva, prema arheološkim nalazima a na osnovu toponima i hidronima, to je Azija odnosno Indija. Tvrdi se da je tamo nastala i prva Srbija, pod imenom Sarbarska. Odatle su, oko 4500 godina pre Hrista otpočele seobe, koje traju i danas. Seobe su se kretale u tri pravaca -jedna grupa zaputila se u rajsku zemlju, Mesopotamiju, gde je, prema predanju, učestvovala u izgradnji Vavilonske kule, druga grupa krenula se ka srednjoj Aziji, a treća je u severnoj Aziji, današnjoj Rusiji, stvorila plemensku državu pod nazivom Sirbidija, Sirbirija ili Sirbija - Sibir. Šteta je za našu decu da se to ne zna" (navedeno u Marinović s.a.). U isto vrijeme obnovljen je interes za velikim dijelom neobjavljene i do danas nepronađene radove Miloša S. Milojevića (1840.-1897.), autodidakta, sudskog pisara, slikara ikona, amaterskog povjesnika i osnivača i vođe nekoliko dobrovljačkih - danas bi se reklo paravojnih - postrojbi iz vremena srpsko-turskih ratova 1876.-1878. godine (osnovao je i zapovijedao Moravsko-dobričko-dobrovoljačkim ustaškim korom, Dobrovoljačko-ustaškim raško-ibarskim korom i Deževsko-ibarsko-ustaškim korom) koji je zastupao tzv. "autohtonističku" teoriju koja je nasuprot "germanskoj istorijskoj školi" tvrdila da Srbi na današnja područja nisu stigli u VII. stoljeću nego da su "tu" bili još prije Grka i Rimljana (Radulović, Ognjen)
Od akademskih povjesnika, ističu se radovi Jovana Deretića i Olge Luković-Pjanović, autorice knjige Srbi... narod najstariji (prvo izdanje u jednom svesku, Beograd: Dosije, 1990.; dopunjeno izdanje u tri sveska, Beograd: Miroslav, 1993.-1994.; drugo izdanje u tri sveska, Beograd: Miroslav 2003.; bibliografski podatci iz kataloga Narodne knjižnice Srbije), a čitatelji kojima su dva izdanja teško dostupna mogu pogledati niz od dvanaest članaka Sime Jelače
"Osam milenijuma srpskog porekla" koji predstavljaju kompilaciju sastavljenu od navoda iz spomenute knjige Olge Luković-Pjanović te knjige anonimnog autora Od Indije do Srbije (Rim: Srpske novine 1961.) i koji su dostupni na stranicama internetskog časopisa Internet novine serbske (dostupno na URL
http://www.srpskadijaspora.co.yu/vest.asp?id=4252 i dalje).
Sažetak odabranih rezultata istraživanja na ovom području jedan je autor opisao ovako:
"Pesnik Obrad Ž. Maričić došao je do velikog otkrića: Srpska civilizacija postoji 7511 godina! U svojoj knjizi Antički zov istine on je pokušao da objasni i kroz stihove ispeva istoriju srpske civilizacije, a pravo proučavanje ostavio je školovanim naučnicima.Teorije o davnom poreklu Srba postojale su i pre njega. Sve je više naučnika koji priznaju da Srbi nisu prošli kroz Vrata naroda sredinom V veka već da su na ovim prostorima daleko duže, medu kojima prednjači profesor doktor Jovan Deretić. Istražujući brojne antičke i turske istorijske zapise u svojoj Istoriji Srba, on je primetio da je drevna država Srbina cara Nina (oko 2000. godine pre nove ere) bila svetsko carstvo kojem je pripadala polovina savremene Evrope, deo Azije i Afrike - ilirska, đačka i karpatska Srbija. Istoričar Miloš S. Milojević došao je do saznanja da je svet postojao i pre 5800 godina, pre drugog potopa. Car Nino Bjelov koga opisuje i Deretić u to vreme je podizao Vavilonsku kulu i bio ni manje ni više nego Srbin. On je utemeljivač dinastije koja je kasnije 150 godina vladala Egiptom. Najstarije pismo, srbicu, od koje su nastale sve vrste pisama koje se upotrebljavaju u Evropi i na Bliskom istoku - jevrejsko, armensko, arapsko i koptsko, pronašao je Obrad tumarajući između Vinče i Lepenskog vira. Istražujući dalju istoriju i upoređujući neke Turske zapise sa radovima Jovana Deretića, otkrio je da su Karanovići jedna od najslavnijih srpskih dinastija, iz koje su Filip II i Aleksandar III Veliki (Makedonski) koji su živeli u antičko doba. I kod današnjih Srba ostala je široka uspomena na titulu karana. Staro ime grada Kraljeva je Karanovac, upravo po tome što je tu bila prestonica osnivača loze Karanovića Filipa 1.I danas ima više mesta po Srbiji koja se zovu Karanovac ili Karanovci, kao i prezimena Karan ili Karanović"(Antić, Miroslav 2003.).
Zanimljiv je i sažetak povijesti srpske vladavine u starom Egiptu koji daje Ognjen Radulović: "U toj velikoj seobi prvi srpski glavni deo krenuo je direktno prema zapadu i u Mesopotamiji osnovao srpsku državu Nova Sarbarska. Prema istraživanju našeg istoričara Konstantina Nikolajevića ovaj deo Srba nije se dugo zadržao u medurečju. Jedan deo krenuo je dalje ka Maloj Aziji, pa odatle u Evropu, gde su naselili Balkansko, Apeninsko i Pi-rinejsko poluostrvo. Druga grupa je pošla obalom Crvenog mora i stigla u Gornji Egipat. Kao iskusni ratnici i veoma izdržljiv narod, oni su svoje mesto pod suncem našli u onom delu Egipta koji se graniči sa Nubijom. Posle smrti faraona Pepija II ta grupa Srba je zavladala područjem koje je naselila i ta njihova vladavina je trajala od 2261. pa do 2052. godine pre Hrista. Te godine njih je u velikom sukobu porazio i potisnuo tebanski faraon Mentuhotep II. Teoriju o dolasku Srba u Egipat zastupa i francuski egiptolog Masper Gaston. Kako je zapisao, Srbi su iz Sarbarske prodrli u Afriku, a u Egipat su stigli u tri navrata. Potvrdu za to Gaston nalazi u natpisima na piramidama i kamenim spomenicima. Ti hijeroglifi, zapisao je on, jasno govore da je šesnaest vekova pre Hrista u Libiji i Mauritaniji boravio narod bele rase, plavih očiju koji je gotovo srušio egipatsko carstvo. Gaston kaže da je čak i sačuvano nekoliko likova tih, kako su ih Egipćani nazvali 'kraljevih pastira', koji su vladali Donjim Egiptom. Njihova lica bila su obrasla bradom i nosili su dugu kosu. Arheološka iskopavanja u Egiptu, Libiji i Nubiji pokazuju da je to bio jedan isti narod koji je samo u različita vremena dolazio u Egipat.
O svemu već napisanom potvrdu nalazimo i kod našeg istoričara Stojana Boškovića koji u delu Istorija sveta, između ostalog, piše i kako su Egipćani podizali ustanke protiv srpskih vladara.
Ovakve manijakalne blesavosti nema baš nigdje drugdje.