Jovan I. Deretić

[Q. in perpetuum hibernum]

I te se knjige sada, ovaj čas, 2023. pretiskuju:

https://www.knjizara.com/Kratka-pov...va-do-pocetka-XX-veka-Sima-Lukin-Lazic-166163

To je reizdato pošto je staro izdanje iz 2003. godine rasprodato.

Pošto se vidi da te interesuju stvari kao broj tiraža, to je: 500. Pošto je za dve decenije bilo uspešno prodato petsto primeraka, odlučili su da je opet izdaju.

Sad, hajde ti analiziraj te brojke, kad te već to zanima.

 

[Q. in perpetuum hibernum]

Lukin Lazić je tiskao svoju "Kratku.." u 20.000 primjeraka, što je nezamislivo i za danas, a kamoli za ono doba.

Je li tebi poznato koji je izvor tvrdnji da se njegova knjiga prodala u 6 hiljada primera za svega 2 meseca, u 18 hiljada za 9 meseci i konačno preko 30 hiljada za 18 meseci?

Lazićevo hvalisanje o uspešnosti prodaje njegovih knjiga. Jedini izvor. Govorimo o čoveku koji po sopstvenom priznanju voli da laže i u tome vidi nešto što je sasvim opravdano.

Kako je moguće da se neka knjiga proda u više od 30.000 primeraka i to ostane potpuno misteriozno i neprimećeno? Prostom logikom i s obzirom na tadašnje prosečno čitalačko telo i pismenost.

 

[Urvan Hroboatos]

Čekaj Urvane. Što je sa onim silnim "naučnicima" što su Hrvate pronalazili u Arahoziji i sl, a Bijelu Hrvatsku širili od Kijeva do Krakova? To je sve usvojeno od strane hrvatskih povjesničara kao dozvoljene hipoteze o etnogenezi hrvatskog etnonima i etnikuma?

Jedan od problema srpske istoriografije nije to što se previše revnosno borila protiv zabluda o srpskoj istoriji nego što uopšte nije reagovala, sem pojedini akademici kao Krestić i Medaković, na gluposti naučnih zajednica susjednih zemalja a sve radi sretne zajednice jugoslovenskih naroda

Nema nikakvog interesa o fantomskoj hrvatskoj povijesti među bilo kakvim hrvatskim povjesnicima, a da je postojala neka "velika Hrvatska" - vjerojatno jest, no ona nije "genetski izvor" raznih Egupćana, Indijaca, Rimljana ni slične ludosti. To nijedan, pa ni najluđi Hrvat, nije tvrdio.

Glede Krestića i ostaloh bolesnika, oni to i jesui dandans, na n-tu potenciju. Taj isti Krestić je napisao predgovor smeću od pamfleta Dimitrija Ruvarca iz 1895., koji je samo djelomice komentiran na hrvatskim forumima: https://web.facebook.com/hashtag/srpskafilologijaohrvatskomujeziku

PSIHONACIONALNI POREMEĆAJ SRPSKE FILOLOGIJE 2 - Dimitrije Ruvarac
Serijal: #SrpskaFilologijaOHrvatskomuJeziku

Većina stručnjaka, a kamoli nestručnjaka, ni ne zna za pravu bujicu pamfleta kojim su srpski
propagandisti, i jezičari, "nacionalni radnici", te novinari i slična tevabija zasipali vlastitu javnost pod
kraj 19. i početkom 20. stoljeća. Nemoguće je osvrnuti se na većinu tvrdnji, gluparija, laži ili tlapnji.
Navest ćemo samo neke od tih uradaka i citirati nebulozne tvrdnje, a neke od njih komentirati
(jednostavno je fizički nemoguće to učiniti dio po dio).
Iznimno dobar primjer je praktički cijela knjiga Dimitrija Ruvarca, pravoslavnog svećenika,
zemunskog paroha, brata povjesnika Ilariona Ruvarca, iz 1895. Cijelu knjigu, na ćirilici, može pročitati
ovdje: https://jadovno.com/.../2017/04/Evo-sta-ste-nam-krivi-7.pdf , dok sažeti dio o jeziku možete
vidjeti ovdje: https://dokumen.tips/.../dimitrije-ruvarac-evo-sta-ste...
Knjiga se zove "Evo, šta ste nam krivi !". Nastala je na propitivanje hrvatskih kulturnih i političkih
krugova, u listu "Obzor" -što su Hrvati Srbima krivi da se toliko pjene i sikću mržnjom na Hrvatstvo.
Ruvarac je u ovoj polemičkoj knjizi, kao, "odgovorio"- i samo potvrdio hrvatske teze o nezajažljivom
srpskom imperijalizmu podkrijepljenom patvorinama i lažima, a valja reći- i očitim glupostima.
Navest ćemo nekoliko Ruvarčevih "bisera":
#Citat1:
---------------------------------------------------------------------
Da Srbi, bez razlike govore srpskim jezikom, živeli ma gde, i da nisu uzeli svoj jezik od Hrvata; to je
tako poznata istina, da nju nije vredno ni jednom reči braniti i dokazivati.
A da su današnji Hrvati, t.j. „kajkavci" i „čakavci", koje mi kao što rekosmo, jedino za prave današnje
Hrvate držimo, mada su prvi više Hrvato-slovenci i Hrvato-kranjci, no čisti Hrvati, uzeli za svoj
književan jezik, srpski jezik; i to da i nama ne bi prebacili, kao što ste nedavno prebacili onima koji su
to isto tvrdili, rekavši im: „kako se može tako lakomišljeno izbaciti neka tvrdnja, koja vređa cieli narod,
a da se u isti čas ne misli i na obrazloženje takove tvrdnje", navešćemo vam „Obzoraši" ovde svoje
obrazloženje za gornju našu tvrdnju.
Zapamtite dobro „Obzoraši" da ćemo mi ovde govoriti samo o današnjim „čakavcima" i „kajkavcima",
a ne o Srbima katoličke vere, koje vi proglašujete danas i koji sebe drže sa Hrvate, mada to u samoj
stvari nisu, i koji su sebe izodavno zvali: Šokcima, Slavoncima, Dalmatincima, Bosancima.
-------------------------------------------------------------
#Komentar1
Besmislicu o katoličkim štokavcima navodnim Srbima ne treba ni komentirati. Već je raspravljena u
tekstovima koje govore o hrvatskom imenu u štokavskim tekstovima 400 godina prije Vuka Karadžića,
te nepostojanju srpskog imena u štokavskoj pisanoj kulturi. Ruvarčeva bi tvrdnja, da je suvisla, mogla
glasiti da su Srbi, po narječju štokavci, zbog povijesnih okolnosti bili onemogućeni u bilo kakvom
književnom stvaralaštvu na svom govornom jeziku, te da jezik, obični pučki jezik- nisu "preuzeli" od
Hrvata, što je istina. No književni jezik, ako ga i nisu "preuzeli", uvelike su oblikovali pod hrvatskim
utjecajem, budući da je preko 95% svega napisanoga na štokavštini do 1800. upravo-hrvatsko.
Ruvarac također "zaboravlja" da su se Srbi zvali i Vlasima, martolozima i sl., te da je nemali dio
pravoslavaca do 19. st. u hrvatskoj Vojnoj granici sebe zvao (i) Hrvatima. Sam hrvatski povijesni
regionalizam i višeslojni nacionalni identitet nadilazi Ruvarčeve nejake spoznajne sposobnosti.
#Citat2
-------------------------------------------------------------
Pa da čujemo Gaja, šta je on u tom pogledu rekao. Kad su ono 1852. godine napali Gaja „Srpski
dnevnik" u Novom Sadu, i „Srpske novine" u Beogradu, zbog toga što je u njegovim „Narodnim
novinama" izišlo nekoliko članaka koje je napisao današnji prorok Ante Starčević, i u kojima se reklo i
ovo: „koje je taj jezik srpski?, kakav je to srpski jezik?", „narod hrvatski ima u svome jeziku klasičnost,
koja se sa talijanskom svoga vremena natječe a za druge takmace u Evropi nezna", „ne da bi Hrvati
pisali kojim drugim jezikom, nego treba da i oni pisci, koji se za Srbe ili za što drugo drže, nastoje

pisati izobraženim jezikom hrvatskim", „Hrvati imaju tri narečja: štokavsko, kajkavsko i čakavsko i
svako je izobraženije nego li ono, koga neki „srpskim zovu", tada je Gaj u Mirogoju (Mirogoj je bio
letnjikovac Gajev, a danas je groblje) dne 3. studenoga 1852. napisao: „Izjavljenje padu Starčevićevih
članakah o Serbima i serpskom jeziku".
U istom se Gaj izvinjavao, kako je Starčević one članke protiv Srbalja proturio u njegove novine bez
njegovog znanja i odobrenja, kad je on bio odsutan, te je zatim rekao i ovo: „Kao što ja, tako i veća čast
rodoljubivih Hervatah, koji braću Serblje i Serbstvo kao glavni temelj jugoslavenske, ili kako ju mi
polag stare dogodovštine nazvasmo, ilirske narodnosti, smatraju, koji slavna djela prošasnosti, uzorno
junačtvo i bezprimjerno požertvovanje ovo i onostranih Serbaljah s ljubavi punim udivljenjem i
oduševljenjem, kao što zaslužuju, do zvjezdah dižu, pače za zvjezde nadežnice smatraju, najvećom
meržnjom osuđujemo, i kao ljagu od nas odbacujemo sve one, makar kako učeno izhitrene nadriteorije,
kojima se naposljetku ništa drugo nedokazuje, već da se onakim upotrebljenjem cerpljenih datah iz
inostranih spisateljah iz najdavnije prošasnosti još i sad na novo posijati može ono sjeme razdora među
rođenom braćom, koje su već u stara vremena inostranci pripravili. Kad bi g. Starčević samo u jedno
djelo svoga najbližeg zemljaka, koji se je također na tverdim obalama mora jadranskoga rodio, Pavla
naime Vitezovića, Senjanina, pod naslovom „Serbia ilustrata" bio uvirio, bio bi se uvjerio, da je onaj
naš veliki muž polag sve svoje hervatomanije u 8 knjigah, u kojima je spisao historiju Serbah, priznao
veličanstvo i pervenstvo naroda serbskoga, tako glede njegove narodne važnosti, kao što i jezika; kamo
sreće, da je on, koji se je u svoje doba za narodni jezik borio, na mjesto što je hervatski provincijalizam
sa serbskim mješao i tako nepraktično na neoborive zaprjeke nagazivao, – kamo sreće da je on onda,
kao što mi sada u novija vremena, najglavnije grane jezik, koji je u izobilju izrekah i u svojoj čistoći
najbolje sačuvao, u svojoj cjelosti prigerlio i u hervatsku književnost uveo, mi bi se zaisto sa svime na
drugom stepenu narodnjeg napretka danas nalazili
-------------------------------------------------------------
#Komentar2
U ovom dijelu Ruvarac citira Ljudevita Gaja u vjerojatno za Gaja najbjednijem i iznimno
ponižavajućem odjeljku. Cijela je stvar prikazana u orječju opisujućem spor o štokavštini,
https://ia904704.us.archive.org/.../Kronologija... te u tekstu do kraja uništavajućem srpsku jezičnu
megalomaniju, https://www.ivopaic.com/.../2020/10/Viek_narodnosti.pdf
Naime, Ante Starčević je, u Gajevoj izočnosti, bio urednikom njegovih "Narodnih novina" i briljantnim
je polemičkim člancima pokopao srbovanje oko jezika iz dva srpska novosadska lista, niječuća
hrvatsku štokavštinu. Starčević je, porugljivo i virtuozno, doveo u pitanje samo postojanje srpskog
jezika i srpskoga naroda kao takvoga. Iz današnjeg bi se vidozora moglo predbaciti Starčeviću na
ekstremizmu; no valja naglasiti da je to bio tuk na utuk srpskih negiranja hrvatskoga jezika i kulture- o
kojim srpski novinari, ni onda, nisu imali pojma. Starčević ništa miroljubivo nije dokazivao, nego je
nabio na nos velikosrbima da do 19. stoljeća na svom jeziku pisane kulture- nemaju, osim u amalgamu
s ruskim i crkvenoslavenskim. Moglo bi se reći da je Starčević, iako radikalan, bio sućinski u pravu- do
kraja 18. i početka 19. st. Srbi doista nisu imali pisane kulture na svom narodnom jeziku, pa je sam
srpski identitet novostvoren, gleda li se pisana kulturna prošlost. Mogao je, i bez bojovnoubilačkoga
žara, jednostavno citirati Vuka Karadžića: Već ima blizu iljada godina kako Srblji imaju svoja slova i
pismo, a do danas još ni u kakvoj knjizi nemaju pravoga svog jezika!“ (1818.); "Da sam sve napečatio
Hercegovački (npr. djevojka, djeca, vidjeti, lećeti i pr.), onda bi rekli Sremci, a osobito varošani i
varoške: pa šta sada nama ovaj nameće Horvatskij jezik." (1815.) Dakle, po Karadžiću, početkom 19.
stoljeća, nema nikakvoga srpskoga jezika u književnosti već blizu tisuću godina, a štokavsko ijekavski
je "Horvatskij jezik".
Aferim! Treba li što još dodati? Možda objasnidbu Gajeva čelobitija. Gaj je u to doba bio propali
političar i osoba krajnje osramoćena zbog financijskih afera (slučaj Miloša Obrenovića). Da je zadržao
iole dostojanstva, dao bi Starčeviću da odgovori na srpske objede (Srbi su krivo mislili da je Gaj autor
dvaju članaka u kojim ih je budući vođa pravaša doslovno sahranio u staccatu argumenata daleko iznad

njihovih kognitivnih mogućnosti). No, Gaj se kukavički i oportunistički ponio, odričući Starčeviću
pravo da do kraja sruši srpske mitomane, nego je ponizno i ponižavajući upravo ponovio njihova
burgijanja. U čem je Gaj, na stranu njegova osobna bijeda, bio u krivu?
Gaj je (veoma indikativno!) prešutio da je praktički sve napisano ne samo na štokavštini, nego i na
svim zapadnojužnoslavenskim idiomima tijekom stoljeća nedvoumno hrvatsko; zatim je odlutao u
folklorizam (što nema veze s jezikom) i pao u sevdah pohvale srpskom narodnjačenju (možda ne bi
bilo krivo napraviti paralelu sa suvremenim slušanjem srbijanskih narodnjaka kod hrvatskih
primitivaca), izrijekom niječući bilo kakvu urbanu pisanu kulturu i ideološki svodeći ondašnji hrvatski
jezik koji je u doba pisanja (1852.) daleko nadrastao vukovsko narodnjačenje u jeziku i idolizaciju toga
"kako prosti puk piše", što je za Karadžića vjerojatno imalo smisla (iako je rezultiralo kulturocidom
sudobne srpske pisane kulture); sam Gaj je znao da pisati u doba nakon što je Mažuranić izdao moderni
hrvatski rječnik s preko 70.000 leksema (1842.) i dopunio izražajno i profinjeno Gundulićeva "Osmana
" (1844.)- znači posvemašnji promašaj u jezičnom pogledu, budući da je od Karadžića skupljano i
mijenjano "narodno blago", i po hrvatskim krajevima, jednostavno skučeno i rječnički i stilski i
frazeološki i ne može podnijeti usporedbu s umjetničkom hrvatskom književnosti toga doba. To naglo
Gajevo "narodnjačenje", koje nije imalo korijena u njegovu glavnom djelu, znak je duševne i osobne
posrnulosti. O Vitezoviću, koji je u početku najviše na njega utjecao, napisao je besmislicu koju je i
onodobna povjesnica s prijezirom odbacila.

 

[Urvan Hroboatos]

#Citat3
-------------------------------------------------------------------------
Ovo - reče - razjari nekog Hrvata, te dade izjavu, da „Kolo" nije srpski, već ilirski tanac, a srpski je tanac „Oro". Na to Gaj odgovori, da to nije istina, već da je „Kolo" srpska igra, te zatim mu reče:
-------------------------------------------------------------
#Komentar3
Ovo je besmisleno budući da folklorni plesovi nemaju veze s jezikom. Također, ovo je krivo zbog toga što Gaj nije rekao da je kolo srpska igra, nego da je i srpska i hrvatska i ilirska, a ne samo ilirska, a Ruvarac to predstavlja kao da je Gaj rekao da je samo srpska a ne i hrvatska.
#Citat4
-------------------------------------------------------------------------
Pitam Vas ozbiljno sve Hrvate, možete li sa osnovom tvrditi, posle ovako jasne i iskrene izjave tvorca Vašeg književnog preporođaja Gaja: da Vaš književni jezik nije srpski, i da ga Vi niste od nas Srbalja usvojili? Na ovo pitanje ne ćemo mi da odgovaramo, jer je na njega odgovorio sam Gaj.
-------------------------------------------------------------------------
#Komentar4
Ruvarac misli da je nešto poentirao, no sve je promašio. Dvije nebulozne izjave političkoga očajnika koji je odavno prešao zenit utjecaja, i to u kriznim životnim trenutcima- ne znače ništa. Zašto nije pitao ljude toga doba, koji su uz sva lutanja, znali izreći istinu: Šuleka, Mažuranića, Vebera, Armina Pavića, Ivana Broza, Šenou, Kukuljevića, Maretića, pa i oportunističkoga Jagića?
#Citat5
-------------------------------------------------------------------------
Matica" je izdala 1843. Gundulićevog „Osmana". U povesti „Matice hrvatske", reče g. Tade Smičiklas za isto izdanje ovo: „Izdanje „Osmana " zadržalo se radi riječnika, koji je radio Ivan Mažuranić. Riječnik sam obuzimlje sitno tiskan u dvije pole na svakoj strani punih 137 strana. Zar je trebalo tako obilni riečnik? Zar je trebalo tumačenje svake rieči na jeziku njemačkom i talijanskom? To će danas pitati svi oni, koji zaboravljaju, da su ono bili početci „književnog života." (1. s. 13.)
„Svi mladi ljudi – reče Tade – početnici najprije počimlju pjevati po načinu Čubranovićevu i Gundulićevu. Mladež uči ciela pjevanja Gundulićeva na izust. Ideja Stanka Vraza (t. j. da se hrvatski pesnici više uglede na srpske narodne pesme, no na dubrovačke klasike) ipak pobeđuje. Sami divni dopunitelj Gundulićeva „Osmana" (Ivan Mažuranić) izvadi iz srca narodne pjesme svoga „Čengić-Agu", u kratkom času iza svoje radnje oko „Osmana".
-------------------------------------------------------------------------
#Komentar5
Točno, budući da se radi o razvijenom književnom jeziku, a ne o pučkim pjesmama ograničena vokabulara i primitivne gramatike.
#Citat6
-------------------------------------------------------------------------
U hrvatskoj književnosti, vodila se sve doskoro borba, za i oko „zagrebačke škole". Veber je u poslednjem svom članku „Brus jezika ili zagrebačka škola" u „Viencu" 1884. rekao i ovo: „Od njekoga je vremena, počelo nekoliko hrvatskih pisaca rušiti zagrebačku književnu školu (njoj je došao glave naš Daničić). Zagrebačka škola, a to je ilirska, imala je zadatak, da kajkavce i čakavce, privede u kolo štokavaca, i stvori književno jedinstvo. Da nije zabacila silu dobrih rieči i fraza i njeke oblike, koje su očevidno pravilniji nego oni, koje su mjesto njih štokavci razvili u novije vrieme, premda nisu ni oni pravilnijih starih oblika još posve zatrli, bila bi otegotila, ako ne osujetila posao ujedinjavanja. Još bi trebalo u književno jedinstvo privesti Slovence, a taj cilj će se sigurnije postići zagrebačkom, nego li Daničićevom školom." (1. s. 334.).
-------------------------------------------------------------------------
#Komentar6
Ovdje je Ruvarac "zaboravio" štokavsku mitologiju i prebacio se na mladogramatičare poput Broza i Maretića. Čelnik zagrebačke škole Veber je realno procijenio da je Zagrebačka škola ujedinila u jeziku Hrvate (konačno, to je jezik Mažuranića, Šenoe, Ante Kovačića, Gjalskog,..), no zbog jugoslavenske ideologije koja je, preko JAZU, željela ujediniti- iz njihova motrišta- hrvatski i srpski u jedan jezik promijenila je pravopis iz morfemskog u fonemski, te uvela izjednačene padeže (koji postoje u hrvatskoj gramatikologiji od 1604.) To nije ništa "srpski", budući da u propisima vožda Karađorđa stoji oblici tipa "svim konjanikom" (a ne "konjanicima")- no, zbog jednostavnosti su Srbi prije odustali od staroštokavskih oblika jer ih nisu mogli slijediti, iako su pokušavali (npr. Dositej Obradović). Kod Hrvata su nesinkretizirani padežni oblici ostali dulje zbog sličnosti s čakavskim i kajkavskim, no odbačeni su koncem stoljeća zbog preopterećenosti pisanja. Zagrebačka škola je uspjela, i od nje potječe uistinu moderni izražajni hrvatski jezik, dok je pobjeda vukovaca poput Maretića površna: konačno, sve što su vukovski filolozi strastveno zagovarali i što se nalazi kod Karadžića kao razlikovno prema hrvatskomu- postoji u hrvatskih pisaca preko 400 godina prije mladogramatičarskoga zahvata u pravopisu i množinskim padežima, ne utječući nimalo na sva ostala područja, od rječnika, naglaska, tvorbe riječi, rečenice i stilistike.

 

[Urvan Hroboatos]

#Citat7
-------------------------------------------------------------------------
Fran Marković, završio je životopis Veberov s rečma: „pak ako mu i jest protivna struja Vukova otimala pod kraj života pobjedu, ne će ga minuti zahvalna uspomena potomstva." (l. s. 33 .)
Evo, kako je prošla i svršila „zagrebačka škola!"
-------------------------------------------------------------------------
#Komentar7
Ta "Vukova škola" je u svem, osim u pismu i nekim tipično srpskim govornim i kulturnim detaljima (opšti, surevnjiv, trebalo bi da ćutimo,..) sva sadržana u hrvatskoj književnosti i filologiji od 16. stoljeća nadalje.
#Citat8
----------------------------------------------------------------
Čujte šta je Antun Mažuranić, rekao 1852. za dubrovačku literaturu, i za početak vašeg književnog preporođaja: „Još prije nekoliko godina, skoro niti ko je znao za stariju literaturu dubrovačku, a tko je što i znao, nemogaše je razumeti. Vrlo rijedki umjeli su čitati stara hrvatska i bosanska pisma (t. j. glagolicu i kirilicu), i ovi rijedki bijahu držani, kao njekakvi čudni ljudi i neobični. Većina učenih Hrvata nije ni znala, da su Hrvati, a i oni, koji su se držali za Hrvate, nisu hotjeli Hrvata iz drugog kraja priznati za Hrvata. Tim nije čudo mi što ni najbolji, ni najučeniji naši ljudi, nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom (tu je Antun mislio današnjim književnim srpskim jezikom)" (1. s. 291.)
„Teški su bili ti prvi početci – reče Vaš Tade Smičiklas, u rečenoj knjizi, u opisu života Antunovog. Starac bi Antun proplakao, kad je o tom stajao pripovijedati. Sastaviti jedan broj političkih novina, to je bila velika muka. Njima je teško o političkim stvarima drugačije razgovarati, nego njemački; manjkali su im hrvatski izrazi za najobičnije političke pojmove. Mladim ljudima pomaže zbačeni profesor Ljudevit Jelačić, koji ih upućuje, kako će učiniti izvadke iz znamenite u ono doba „Augsburger Allgemeine Zeitung" (1. s. 290.).
----------------------------------------------------------------
#Komentar8
Ovaj točan citat pokazuje svu Ruvarčevu učahurenost i neprijateljsku zaostalost. Istina je da dio kajkavskih Hrvata- i to manjinski - nije znao ni hajao za hrvatsku čakavsku i štokavsku književnost. No, to je bila manjina, budući da je već biskup Vrhovac koncem 18. i početkom 19. stoljeća skupljao i širio sve hrvatske knjige, te je štokavštinu predviđao za općehrvatski jezik; "Hrvati" iz Mažuranićeva iskaza su mađaronski "Horvati", dio nižeg plemstva u strahu od gubitka staleških povlastica, a koji se odupirao bilo kakvoj nacionalnoj individualizaciji; i prije početka Preporoda 1833. je postojalo strujanje između kajkavskih i štokavskih hrvatskih krajeva, o čem bjelodano svjedoče povijesti književnosti; nije postojao, u to doba- početak 19. stoljeća- nikakav "srpski književni jezik"; konačno, jedino su dva pojedinca među kajkavskim pučkim piscima zabilježena u povijesti kao protivnici Gajeve reforme - Kristijanović i Mikloušič. To nije upravo ništa prema otporu koji je vojvođanska i druga srpska obrazovana klasa pružala Karadžićevoj reformi, koji je bio sam kao Kopitarov podvižnik preko 30 godina. Nasuprot tomu, kajkavski su Hrvati, golema većina njih, od samoga početka pružali potporu Gajevu projektu (Mihanović, Šporer, Derkos, Kukuljević, Štoos, ...), a upravo je hrvatski velikaš Drašković bio osobom koja je u najvažnijoj političkoj brošuri, u predilirskom dobu, "Disertaciji", 1832., prvi javno predložio da dubrovački književni jezik bude općehrvatski (uključujući i Slovence i Crnogorce!) nacionalni jezik. Usput budi rečeno- Antun Mažuranić nije bio izvorno kajkavac, nego čakavac, što još više obesmišljuje Ruvarčevo "tolmačenje".
#Citat9
----------------------------------------------------------------
Pa kad su vaši književni preporoditelji imali ovake muke, il što bi rekao stari „prorok" „petljanije" s dubrovačkim jezikom; pitamo Vas, nije li to malo više slobodna tvrdnja, kad rekoste: hrvatski književnici kajkavci, ostavivši kajkavštinu, usvojiše za svoj književni jezik, dubrovački jezik, t. j. jezik hrvatski, kojim je pisao Gundulić i Palmotić?
Rekosmo, da su u početku hrvatskog književnog preporođaja, neki pesnici počeli da pevaju u Gajevoj „Danici" onako, kako su pevali dubrovački klasici, t. j. ne baš onako, al su ih podražavali. Nu, i ti su nabrzo prestali pevati po njima. Oni pak književnici, koji su pisali u prozi, ti su pisali čisto srpski, kako su i koliko su znali.
----------------------------------------------------------------
#Komentar9
Ruvarčevo neznanje je razine komičnosti. Hrvatski su pisci pisali ne mehanički preslikanim dubrovačkim jezikom iz 17. stoljeća, nego modernim hrvatskim temeljenim na zapadnoj štokavštini i osuvremenjenim na svim razinama, budući da dubrovački jezični model iz 17. i 18. stoljeća nije imao kapacitet za potrebe suvremene civilizacije (stoga i prevažni Mažuranić- Užarevićev rječnik iz 1842.). Glede pak pisanja u prozi, svatko tko je proučio hrvatsku prozu Ilirske dobi, jasno vidi da ona nema veze sa srpskom jezikom onoga vremena (npr. jezikom u porabi u Jovana Stejića, Milovana Vidakovića, Jovana Sterije Popovića, pa čak ni Vuka Karadžića). "Ilirski jezik" razlikuje se od srpskoga jezika praktički na svim poljima (pismo, uporaba bogatijih gramatičkih oblika, specijaliziranom rječniku, oslonom na hrvatsku pisanu kulturu ne samo Dubrovčana, nego i Splićana, Hvarana, Požežana, kruga Budimskih franjevaca, ..). Srpski jezik, dominantno slavenosrpski, pokušavao je izgraditi svoju fizionomiju preko posrbica, tj. novotvorenica i oscilirajući stalno između srpskoga govornoga ekavskoga i ruskoga, dok je Karadžićev model, onda manjinski, bio protiv novotvorbe riječi i bilo kakvog nasljedovanja srpske jezične tradicije, pače i u onim oblicima gdje je to bilo logično (nijedan ilirski pisac nije pisao niti "đekavski", niti je izostavljao /h/ poput Karadžića (ora', Rvat,..). Opsežna hrvatska proza ilirske dobi, u djelima braće Mažuranić, Kukuljevića, Demetra, ... nema nikakve veze sa srpskom u bilo kojoj inačici- v. "Jovan Splavić "ponovljen"", https://www.matica.hr/.../jovan-splavic-ponovljen-izbor...
#Citat10
----------------------------------------------------------------
Molićemo dakle „Obzoraši", recite nam, koji je maternji jezik onih 600.000, a možda i više kajkavaca i čakavaca u Hrvatskoj? Da li je ono kojim govore, ili ono kojim mu vi danas u „Obzoru" pričate o „hrvatskom državnom pravu", o „hrvatskom ustavu"? Nama je Srbima onaj, i kojim govori Srbin u kući, i kojim mu naši književnici pričaju o srpskim kraljevima i carevima, srpskim velimo, a ne srpsko-turskim, kao što vi Hrvatima pričate o hrvatsko-ugarskim.
Vi ste Hrvati svom žestinom 1863. udarili na našeg Vuka, što je u svom „Kovčežiću" rekao: „Srbi svi i svuda ". Šta je u „Pozoru", odgovoreno Vuku, kad je on dao očitovanje svoje, da je njega Miškatović rđavo razumeo, jer on – reče – nije u „Kovčežiću" rekao: da su svuda sve sami Srbi, već je on stavio za natpis članku pomenutu izreku, i da je njom hteo pokazati, da će u njemu biti govora „o Srbima svima, makar gdje stanovali", i da je on u istom članku kazao: „da su Srbi samo oni, koji govore srpskim jezikom, bez razlike vjerozakona i mjesta stanovanja, a za Čakavce i Kekavce nijesam kazao da su Srbi", izvolite zaviriti u 71. broj „Pozora" za 1863.
Vuk ako je i rekao: „Srbi svi i svuda ", istinu je rekao; jer Srbi nemaju dva-tri jezika, kao što imaju današnji i pravi i nazovi Hrvati.

 

[Urvan Hroboatos]

#Komentar10
Ova starudija, polazeća od srpskog primitivizma osvajačkih tendencija, ne želi znati da Hrvati, kao i
Talijani, Nijemci ili antički Grci, imaju dijalekatsku razvedenost više nego neki drugi narodi- što im
daje i posebno književnojezično bogatstvo. Također, jezik koji se "priča" u kući nije književni jezik, a
hrvatski književni jezici, izrijekom nazivani hrvatskim i tronarječni po svojim osnovicama, u 19. su se
stoljeću stopili u općehrvatski standardni nacionalni jezik. To je jezik pisane povijesti od preko 5
stoljeća, dok srpski, koji se navodno "priča po kući" za Ruvarca, nema ništa svoje do konca 18. i
početka 19. stoljeća i bježi od izričito hrvatskih štokavskih i čakavskih djela kao vrag od tamjana.
#Citat11
----------------------------------------------------------------
Pročitajte pak n. pr. kom Hrvatu „kajkavcu" ili „čakavcu" ove reči: „Mita je sa svojom sudbinom
zadovoljan, samo mu je teško, da se ne može oprostiti s bratom", on ih ne će razumeti.
----------------------------------------------------------------
#Komentar12
Hoće, i držat će ih karikaturalnim.
#Citat12
----------------------------------------------------------------
Reklo se ne jednom, i danas se govori, i od srpske i od hrvatske strane, da su Srbi i Hrvati po jeziku
jedan narod. I mi to velimo, al samo za stare katolike iz Dalmacije i Bosne, koji su svoj jezik nazivali
slovinskim, i za one današnje katolike, kojima je jezik materinski srpski jezik, kao n. pr. Šokce u
Slavoniji, koje vi danas brojite u Hrvate. Ti jesu po jeziku s nama Srbima jedan narod, a današnji

„čakavci", a osobito „kajkavci" poslovenčeni Hrvati, koje mi držimo za prave Hrvate, nisu s nama
jedan narod po jeziku. Sa svim je drugi jezik njihov, a drugi naš srpski.
----------------------------------------------------------------
#Komentar12
Ruvarac je opet ispao komičan. Svi ti štokavci katolici, a i onodobna većina muslimana, nije htjela
imati ništa sa Srbima samo zato "što ih razumiju". Dok su najveći majstori toga navodnoga
"štokavskoga jezika", a koji je filološki fantom, upravo izvorni čakavci i kajkavci poput braće
Mažuranić, Augusta Šenoe, Ante Kovačića, pa i Slovaka Šuleka, dok su ostvaraji izvornih srpskih
govornika, ako ih se gleda u cjelini s hrvatskim piscima, jezično siromašni i monotoni, budući da ne
mogu graditi svoj jezični izraz na dijalekatski srodnim narječjima, niti na višetoljetnoj književnoj
baštini. Književni jezik bez povijesnih kulturnih korijena je po svojoj naravi manje izražajan i slojevit.
#Citat13
----------------------------------------------------------------
Kakav je bio 1852. današnji Vaš prorok Ante, taki ste i Vi danas „Obzoraši". Da biste dokazali, da su
Dalmatinci pisali hrvatskim jezikom, vi se kad nemogoste na same Dubrovčane pozvati, pozvaste na
Fra Lovru Ljubuškog Šišatovića, sina pl. turčina rođ. 1672. u Ljubuškom u Hercegovini.
A kako ste držali, da će Srbima biti nedovoljan dokaz, ako se samo pozovete na Hasana; to ste se
podjedno pozvali i na Slovenca Trubera koji 1560. u posveti svoga prevoda: „vindšikoga testamenta''
piše:
,,Da su ga njeki njemački učenjaci potakli, da nastavi prevađanje svetih knjiga, jer da ih je već i njeki
Stjepan Konzul, Istranin začeo prevađati iz vindiškoga jezika na „harvatski ", koji jezik razume
Dalmatinci, Bošnjaci, Servi, pa narodi sve do Carigrada."
Kada je Slovenac Truber, bio tako veliki znalac etnografije, da je Hrvate našao i u Srbiji i u Bugarskoj,
i jezikoslovac, da je držao, da „harvatski" razumu ne samo Bošnjaci, već i Srbi u Srbiji i svi ostali
narodi do Carigrada; onda se iz toga može videti, kako je pouzdan i jak dokaz za „harvatski jezik",
pozivanje na jednog Primuša Trubera!
----------------------------------------------------------------
#Komentar13
Ignoranciji nikad kraja- Lovro Šitović nije "Šišatović" i nema veze s fruškogorskim manastirima; to što

je bio pokršteni musliman koji izrijekom kaže da mu je jezik hrvatski, upravo je dokazom da je Vuk-
Miklošičeva "teorija" o Srbima "triju zakona" laž i promašaj; Primož Trubar je jasno rekao da je

hrvatski jezik nadređen jezik onomu što se u 16. stoljeću imenovalo i srpski i bosanski, budući da je i u
to doba hrvatski bio poznat i priznat, a što je općepoznato iz rasprava o jeziku u Stanislava Hosiusa i
Alfonsa Carilla, Vrančićevih i Kašićevih zaštitnika.
Tko je u 16. i 17. stoljeću uopće znao za srpski jezik i tko je na njemu išta pisao i stvarao? Znamo za
srpski crkvenoslavenski, no ništa osim prepisivačkih škola.
#Citat14
--------------------------------------------------------------------------
Navešćemo baš nešto iz Papalićeve kronike, za koju reče, da ju je napisao „hrvackim jezikom."
„I tako sveti muž Konstanc (Konstantin sv. Kiril) naredi popove i knjigu harvacku, i iztumači iz
garčkoga harvacku knjigu, i harvacka iztumači jevanđelija, i sve pištule crikvene, i tako staroga, kako
novoga zakona, i učini knjige s papinim dopu-šćenjem, i naredi misu, i utvardi zemlju i viru
Isukarstovu, i aaze prošćenje i obrati k Rimu put svoj, koji mu pod posluh sveti zapovedan biše, i
grednuće, navrati se kraljevstvo svetoga puka.
Fra Rafael Levaković, ovako je pisao „slovinski":
„Koj nauk, premda je kratak, ufam se, da će koristan biti ne samo za one, koji žude latinski jezik
naučiti, nego jošte za djecu iz Dalmacije, koja uče dijački jezik gramatikom za Latine pisanom, jere
djeca najprie nauče materin jezik, t. j. slovinski" (čujete li, kako nazva Levaković, jezik, kojim se u
Dalmaciji govorilo!)

Je li ovo „hrvatski" jezik? Ako jeste, onda kakav je ovo: ,Ja neču na vnogo prestimavati ono, kaj betegi,
doba i čas škoduju, ljepota prehađa, istina ostaje. Ja zevsema nikaj ne marim za maleke, pokeh dob ja
vjerujem vu Ježuša Kristuša?"
Klasici pak dubrovački ovako su pevali:
„Proz mostove, ki se dižu
„Zanesene u zahode,
„I u doline svak čas nižu
„Po strm' i usk1 putu shode."
„Zato, mladci vi ljuveni
„Dite milosti drage vaše
„Nemojte imati u necieni
„Te ljeposti mile naše.
„Sve stvorenje po naravi,
„Ča mu j' ljubko, tim se slavi,
„A Primorje Zadre tobom,
„Zač si slavan ti sam sobom,
„Od mudrosti brez dna riko,
„Zadre grade, naša diko."
Ne će biti s goreg, da pročitate „Obzoraši", u Vašeg Šime Ljubića „Ogledalu" I. str. 60. i 70. gde je
govorio „o najstarijim spisateljima dubrovačkim i kotorskim, rodom srpskim, ili barem odgojenim pod
uplivom srpskoga narječja, kako n. pr. Šiško Minčetić, Đorđe Dražić i dp."
Kad je ono 1852. u 76. br. „Narodnih novina", nekoliko hrvatskih književnika, pozvalo sve
jugoslovenske književnike, da se od narodnih narečja izabere jedno za književni jezik, i da bi
„najpravije i najbolje bilo, da južno narečje bude književno", tada je Jovan Stejić v. 44. br. „Srpskih
novina" za 1852. odgovorio im i zamerio, što su neiskreni hrvatski književnici, i što se stide –
snebivaju, te umesto da rekoše: „srpski jezik", oni rekoše, „o našoj književnosti", „o književnosti
istočno-zapadnoga vjerozakona", „o južnom narečju".
A za razlog, da treba, južno narečje" uzeti za književan jezik i za to, „što je sva stara dubrovačka
književnost u njemu pisana", odgovorio je Stejić ovo:
„Ako naše srpske narodne pesme ne mogu u ovome pritegnuti, dubrovačka književnost ne će moći ni
toliko. Dubrovačka književnost nije, pravo reći, narodna, nego mjestna, dubrovačka, jedva, ako više
hoćeš oblastna, za Dubrovnik i za njegovu okolinu stvarana; „jugoslovenstvo", kao što ga mi uzimamo,
svagda je bilo van njegova domašaja, neznani svjet. Ta mala tačka na jugu, ne će i ne može k sebi
privući i osvojiti cjelo našinstvo, osobito naše srpstvo, za koje ona, po književnosti, nigda nije imala
bitnosti." (Naš je narod u pesmama za Dubrovčane rekao: „Latini su stare varalice.")
Iz svega rečenoga, jasno se vidi, da je jezik „slovinski" i „harvatski", kojim su pisali u XVI. veku
Antun Dalmatin, Stipan Istrijanin, Truber, Matija Divković, Petar Kanizija i ostali, manje više srpski
jezik pomešan sa staroslovenskim, a nikako hrvatski.
----------------------------------------------------------------
#Komentar14
Ovu smo opsežnu besmislicu naveli kao doličan svršetak nebuloznomu tekstu. U tom gulašu u kog su
uvaljani Papalić, hrvatski protestantski pisci, Levaković, Dubrovčani, Divković, .. isijava bitno: Latini
su stare varalice! I sve Ruvarčeve vratolomije padaju u sunovrat već time što, tobože pokušavajući
prisvojiti ga, hrvatski štokavski književni jezik raznih stilizacija istinski mrzi jer mi je stran kao
izgrađeni povijesni književni jezik u kom nema ništa ni pravoslavnog ni srpskog. Taj izvorni krik
gnušanja jednog po duhu "govedarski" orijentiranoga "nacionalnoga radnika", kiptećeg mržnjom prema
stoljećima razvijanom hrvatskom jeziku (v. Pederin: Pretvorba hrvatskog iz crkvenog u književni jezik,
v. https://hrcak.srce.hr/file/136112) - nije moguće ni glumiti ni patvoriti.
Tvoje će te riječi opravdati; tvoje će te riječi osuditi.

Dalje bi se dalo nabrajati niz Ruvarčevih nesuvislosti- no to nema smisla.
Vidjeti dalje: https://archive.org/details/knjiga_202208

https://archive.org/.../hrvatski-je...://archive.org/.../leopold-auburger-hrvatski-
jezik-i...

https://archive.org/.../natasa-basic.../page/n1/mode/2up
https://archive.org/.../radoslav-katicic-hrvatski-jezik...
Vidjeti dalje: https://www.ivopaic.com/.../2020/10/Viek_narodnosti.pdf

 

[Боб]

rvatska naslednik ,,tisuculjetnje tradicije i povijesti"?

можда, али та традиција и повест сигурно нису хрватски

 

[Kažu "strani plaćenik"]

занимљиво како на милојевића, деретића и друге сличне истраживаче највише пене хрвати и домаћи полутанци

то довољно говори о свему

То да Хрвати пене нимало не чуди - само се фокусирају на екстреме и покушавају да их представе некаквом традицијом у покушају да Србе облате, нпр. као што се колега Хроби овде сав поломи, али безуспешно.

Далеко је занимљивија демографија оних који се ложе на поменуте истраживаче у промашају.

 

[Q. in perpetuum hibernum]

То да Хрвати пене нимало не чуди - само се фокусирају на екстреме и покушавају да их представе некаквом традицијом у покушају да Србе облате, нпр. као што се колега Хроби овде сав поломи, али безуспешно.

Далеко је занимљивија демографија оних који се ложе на поменуте истраживаче у промашају.

@Боб zapravo prilično greši u svojoj proceni. Zapravo uopšte ne pene, već koriste te slučajeve da kolektivno prikažu kao da su Milojević i Lukin Lazić reprezentativni primer standarda za srpski narod kao takav. To se vidi i iz konteksta objava @Urvan Hroboatos, vrlo jasno, posebno u korišćenju Lazićevih hvalisanja o navodno neverovatno velikoj prodaji i popularnosti njegovih knjiga među srpskim čitalaštvom u Austrougarskoj monarhiji.

Svrha toga je u dehumanizaciji i komplementarno je austrougarskoj propagandi, koja u vreme Prvog svetskog rata i nešto ranije upravo i koristila pomenutog autora kao dokazni materijal da se tu radi o borbi između dobra (KuK) i čistog zla (Srba). Ustaška posla, jednostavnijim rečnikom. Naravno, današnji idolopoklonici pomenutih persona iz doba nacionalnog romantizma samo pomažu srbofobima svojom glorifikacijom. Baš zato i nije čudno što, kako i sam Milomir Marić reće, ali i mnogi drugi koji su se pozabavili tim problemom (mislim da je i Dragan Petrović nešto slično pominjao), prilično ogroman deo publike TV Happy zapravo čine Hrvati.

 

[Truman]

Urvane, preteruješ što se vidi i po spominjanju afroamerikanaca. Te teorije koje vezuješ za njih isto nisu toliko rasprostranjene.

p.s. Dragan Petrović (onaj s četiri diplome) je još jedan ludak

 

[Q. in perpetuum hibernum]

Netočno. Luđačkih ideja da ja neki sad postojeći narod izvor starih Egipćana, praktički svih Indijaca i pitajboha koga- nema ni kod kog Bugara, Engleza, Irca, Židova, Kineza, Rusa...upravo nikoga. Ovi Mađari su marginalni luđaci bez korijena u prošlosti, za razliku od Srba koji to ludilo vuku od 1870ih u kontinuitetu, a da ne govorim o totalnim manijacima tipa onog K Mihajlovića ili Jovanke Jolić.

Već sam ti pokazao jednim primerom čega ima kod Bugara, a evo moj rođak je pre par godina bio u Albaniji. I listom ljudi na koje je nailazio, čak i oni koji zapravo ništa loše ne misle o Srbima i rado ih dočekuju kao goste, redom većina ljudi je bila stava da su Albanci dali celoj Evropi i kulturu i pismenost. I latinica i ćirilica i glagoljica, sve to dolazi od Albanaca; cela grčkorimska civilizacija se zasniva na albanskoj kulturi. Njima na javnom servisu idu dokumentarci o Ahilu za kojeg se tvrd ida je bio jedan od najvećih albanskih nacionalnih heroja. Dok ovde imaš npr. jednog Iliju Ogorelicu koji priča gluposti na nekim YouTube kanalima, kod Albanaca (i to posebno zapravo više na Kosovu, nego u samoj Albaniji) ljudi u značajnom broju smatraju Trojanski rat istorijskim događajem i sastavnim elementom albanske nacionalne baštine. Samo sam se površno bavio albanskom megalomanijom, usled jezičke barijere, ali od onog malo što sam video te egomanijakalne nacionalne boleštine su kod Albanaca značajno popularnije i zastupljene, kako među narodom, tako i u javnom prostoru, nego kod Srba.

Evo za jedan primer o Troji u Skadru.

 

[Frederick_]

I da je 40 rimskih careva srba.. Al covjek je bio clan SANU ? Pa kakoooooo?

Ne, on nije bio clan SANU, odakle ti to?

 

[Urvan Hroboatos]

То да Хрвати пене нимало не чуди - само се фокусирају на екстреме и покушавају да их представе некаквом традицијом у покушају да Србе облате, нпр. као што се колега Хроби овде сав поломи, али безуспешно.

Далеко је занимљивија демографија оних који се ложе на поменуте истраживаче у промашају.

Polomi?

Ja se zabavljam stavljajući c-p stvari koje su pisane odavno, no na koje vi nemate nikakva suvisla odgovora osim blesiranja. Vi ste dobri jedino za trening i zabavu.

Vi ste sti, zapravo vaše elite, koje se lome oko svega hrvatskoga (od jezika, prošlosti, kulture, politike, umjetnosti, etnogeneze,...) oko nas. Vi ste ti koji plaćate "izanđale" izraelske povjesnike kao Greifa; vi ste ti koji izumljujete bunjevački jezik; vi ste ti koji punite vlastite edicije literature brdom hrvatskih pisaca; vi ste ti koji negirate stariju hrvatsku povijest (Trpimir, Branimir, Tomislav,..); vi ste ti koji krivotvorite sve živo, od Karadžića koji je prepisivao "srpske poslovice" iz Dellabellina rječnika do Mite Đorića do bolesnika Vase Krestića i sličnih likova.

Kod Hrvata bi ovakva idiotarija bila nezamisliva:

Jednostavno- mi ne bismo ni znali za vas ni hajali da stalno ne olajavate, tulite, podmećete noge, ludujete oko nas, od SPC do SANU.

Totalno ste nezanimljivi- osim za niski sloj hrvatskih seljobera koji slušaju vaše turbo-folk narodnjake.
Inače ste za praktički sve normalne Hrvate nešto na istoku, dosadno i nepoznato.

 

[Q. in perpetuum hibernum]

Evo jendog primera sa engleskim prevodom o Ahilu, velikom albanskom junaku:

 

[Q. in perpetuum hibernum]

@Urvan Hroboatos pošto sam se nedavno bavio turskim romantičarima, baš me podsetilo da spomenem i to. Kod Turaka bila je zahvaljujući Ataturku zvanična istoriografija; dakle, nešto što je bilo potvrđeno na konferencijama njihovih istoričara i što se učilo u školama, da su antički Trojanci i Hetiti bili Turci, Turci bili učesnici antičke civilizacije, da su živeli oduvek u Maloj Aziji, a turski prajezik, odnosno da je turska kultura celi svet obogatila.

Da ponovimo, to generacije su to učile u školama iz udžbenika i to je bila zvanična istorija Turske. Da su pre 7000 godina Turci podarili čovečanstvu civilizaciju. I hrvatski jezik se po ovoj školi može pratiti do svojih praturskih korena.

Malo više o tome (nazvali su Turska istorijska teza): https://en.wikipedia.org/wiki/Turkish_History_Thesis

 

[Боб]

То да Хрвати пене нимало не чуди - само се фокусирају на екстреме

њима је екстрем свако ко није кроатофилни југоСлавен

@Боб Zapravo uopšte ne pene,

ин перпетум кроатофилум

već koriste te slučajeve da kolektivno prikažu kao da su Milojević i Lukin Lazić reprezentativni primer standarda za srpski narod kao takav.

нажалост нису, да је само више таквих ватрених и вредних родољуба попут ове двојице као стандард данас међ Србљем

додуше, колико им срце било на правој страни, могућности су им биле ограничене, ниједан није био историчар, а лазић, је, као новинар, деловао шаљиво и сензационалистички

 

[Q. in perpetuum hibernum]

нажалост нису, да је само више таквих ватрених и вредних родољуба попут ове двојице као стандард данас међ Србљем

..bili bi ustaše u pravu da su Srbi nekakav degenerisani, primitivni narod? Da su Srbi štakori Balkana i Evrope?

могућности су им биле ограничене

Ograničene i u intelektualnom smislu, između ostalog.

ниједан није био историчар,

Milojević jeste imao par godina studija na kijevskom istorijsko-filološkom fakultetu, tako da ipak jeste imao izvesno istoriografsko obrazovanje. Pa mu ni to nije nešto pomoglo, jer su njime sa vrlo malo ikakvih poteškoća doslovno brisali pod ljudi koji su bili manje obrazovani i manje istoričari od njega.

лазић, је, као новинар, деловао шаљиво и сензационалистички

Vrlo je otužno da smo došli do tačke da se podrazumeva novinarsko i senzacionalizam kao da idu jedno uz drugo. Mada, tvoja izjava, iako joj to nije bila suštinska poruka, govori tomove o našoj vrlo mračnoj današnjoj stvarnosti.

Tačno jeste da je Lukin Lazić bio šaljivdžija, mada taj njegov humor je na kraju evoluirao u nešto drugo, zato što bi krenuo i da veruje stvari o kojima je pričao.

Mene donekle podseća na Radovana Damjanovića (koji, doduše, nije ni do nogu Laziću po književnom daru i većini drugih stvari nije nikakav kapacitet, pa da kažemo blago podseća). U početku je sve bila zafrkancija, ali Damjanović je u nekom trenutku zaista počeo i da veruje u stvari koje su isprva počele samo kao kafanska šala.

 

[Боб]

..bili bi ustaše u pravu da su Srbi nekakav degenerisani, primitivni narod? Da su Srbi štakori Balkana i Evrope?

нема никаквог права ни тежине у оном што хрвати причају

уосталом, милојевић је основао усташе...

Ograničene i u intelektualnom smislu, između ostalog.

doslovno brisali pod ljudi koji su bili manje obrazovani i manje istoričari od njega.

Vrlo je otužno

отужније су ове олако испаљене, огорчено личне и помало женскасте клевете о одликованом српском официру, без обзира на мишљење о његовом публикацијском делу

Radovana Damjanovića većini drugih stvari nije nikakav kapacitet, pa da kažemo blago podseća

ово сам издвојио иако дотичног такође не бих ставио у раван милошa милојевићa, ипак би могао о томе и сам нешто да каже, ако некад ово прочита..


па да пробамо?
@ Радован Дамјановић

 

[Scott Isle]

Radovan Damjanovic je morao biti u najmanju ruku dekan FF, a trebao je postati i Domacin Svih Srpskih Skola.
Ali kod nas vlada ustasko demokratsko zlo.

 

[Q. in perpetuum hibernum]

нема никаквог права ни тежине у оном што хурвати причају

To sasvim sigurno nije baš tačno, inače ne bi ti toliko davao za pravo tj. upravo i ti lično davao na težini tim pričama.

 

[Боб]

To sasvim sigurno nije baš tačno

нај сасвим потпуно сасвим

 

[Truman]

Mene donekle podseća na Radovana Damjanovića (koji, doduše, nije ni do nogu Laziću po književnom daru i većini drugih stvari nije nikakav kapacitet, pa da kažemo blago podseća). U početku je sve bila zafrkancija, ali Damjanović je u nekom trenutku zaista počeo i da veruje u stvari koje su isprva počele samo kao kafanska šala.

Damjanović mi je odvratan zbog onih njegovih ratobornih i šovinističkih izjava. Ali na stranu i to koje je tvoje mišljenje o onim njegovim lingvističkim knjigama? Starosrpski, veza između srpskog i sanskrita itd...

 

[Q. in perpetuum hibernum]

Damjanović mi je odvratan zbog onih njegovih ratobornih i šovinističkih izjava. Ali na stranu i to koje je tvoje mišljenje o onim njegovim lingvističkim knjigama? Starosrpski, veza između srpskog i sanskrita itd...

Na ovo misliš?

​

Постоји код Италијана фудбалски израз колно ди теста - ударац главом (не са главом!). Глава се овде појављује као једно „треће” јаје. Сличност је очигледна. Прво анатомско-физиолока, јер доњи тестиси су заправо кожне љуске напуњене масноћом која производи оно што треба. Горња глава - тестис, је коштано-кожната љуска у којој је главни део мозак; који је такође сав од масти. Ове три главу су дакле тестије за чување масти. Сад је време да наступи логика српског језика. Маст неопозиво стоји у вези са изразом мошт, сетите се мошнице! Али и моћ. Маст је „батерија” - резервоар моћи. А тестис и тесто? Сумњате? Једном сам сазнао да Толстој заправо значи - дебели. А дебео у старини је онај са резервама, пун се као нова батерија.​

Smatram da uopšte nije vredno mišljenja.

 

[Truman]

Pitam jer on nije jedini koji se bavio poveznicom između sanskrita i srpskog, izgleda da ima dosta reči istog korena.
Mada on zaista i deluje sumanuto.

 

[Frederick_]

Pitam jer on nije jedini koji se bavio poveznicom između sanskrita i srpskog, izgleda da ima dosta reči istog korena.
Mada on zaista i deluje sumanuto.

On je jako pohlepan, kao i vecina Dereticevaca, i nema toga sto ne bi lupio da privuce citaoce.
Pa njemu niko, nijedna izdavacka kuca nije htela da stampa njegovo smece od knjiga, nego ih sam stampa i na crno prodaje
Da li veruje u to sto prica - ne znam, mislim da delimicno veruje.