O tom sam bio napisao na vagone na engleskom, no ne da mi se opet. Znam da ni ovo na hrvatskom, jako staro, većina ne će čitati jer im je iznad IQ- no za par koji imaju IQ iznad 90..Dakle-cp
Vrlo kratak prijegled, bez njekih teorija
Po svemu sudeći, židovska povijest kako ju priča Biblija, točna je u glavnim crtama. Taj je semitski narod oko 1250. pr.n.e. odveo neki vođa, Mojsije (egipatsko ime, ne nužno podrijetlo, iako je Freud imao drugačije mnijenje), iz položaja radnika-robova u Egiptu.
Ranija povijest je o Abrahamu (oko 2000 pr.n.e.), a ona o Adamu i Evi i Kainu itd, je, naravno, posve mitska.
Status Hapiru, Habiru (kasnijih Hebreja), kako su zabilježeni u egipatskim zapisima, nije bio bogznakako loš. Niti su oni svi baš bili u Egiptu. To je karakteristično za po područje, od Mezopotamije do Egipta, da se stalno seljakalo i cigančilo, i da je to bio uobičajen način života nomada, uz povremena dužnička i vojna ropstva.
No, modernija istraživanja niječu da su hapiru bili Hebreji, a i dovode u pitanje bivanje u Egiptu, dakle režu njihovu povijest ua cijeli milenij.
Nakon izlaska u konfederaciji 13 plemena, tijekom lutanja, Mojsije (ili neka skupina vođa) tim nomadima nameće vjerski zakon po kojim bi trebali živjeti. Esencijalno, to je henoteizam (ima više bogova, ali njihov je najbolji i glavni), plus osjećaj izabranosti.
Dolaze pod Isusom Navinom u Palestinu (Kanaan) i pokoravaju ju, te osnivaju svoju državu, prvo pod sudcima, a kasnije pod kraljevima- najpoznatiji David i sin mu Solomon (900-800 pr.n.e.) okvirno.
To je jedno od malih semitskih kraljevstava koje se ne odlikuje bogzna čim, a ni njihovi stanovnici, koji i ne slijede pretežno jahvistički kult. Nu, pretpostavlja se da negdje na dvoru Solomona, dakle oko 800. pr.n.e., počinje istinska kreativna aktivnost koja će dalje oblikovati Židove i svijet-pisanje fragmenata Biblije.
(Koristio sam neke židovske kalendare- normalna je kronologija za Davida i Solomona oko 1000-900 pr.n.e.)
U sljedećem periodu hebrejska se država dijeli na dva kraljevstva, Izrael i Judu. Sjeverni, Izrael, uništavaju Asirci 722, a južna, Juda, preživljava još skoro 150 godina kad ju uništava Babilon.
To je poznato Babilonsko sužanjstvo iz 587. pr.n.e., iz Verdija, s onim slavnim zborom.
Toliko o povijesti. Važnije je za taj narod da se pojavio niz reformatora, od kojih je najvažniji prorok Elija (oko 850 pr.n.e.) Naime, domaći bogovi (Baal i comp.) bili su se omiljeli Židovima, pa je za starog Jahvea jedva tko hajao. U intenzivnim ideološkim borbama koje su se protegle oko 300 godina- od prijelaza 9 na 8 stoljeće pr.n.e. do iza Babilonskoga sužanjstva, dakle do iza 550 pr.n.e., pojavio se niz proroka, neke vrste pučkih reformatora- a uz koje i protiv kojih se petljala aristokracija i kraljevi- koji su preobrazili i intenzivirali stari jahvizam.
Glavno je bilo:
* Jahve je sve više bio i univezalni Bog, ne prestajući biti hebrejski nacionalni
* javlja se ideja smislene povijesti, tj Bog gleda na Izrael, svoju zaručnicu, kako se ponaša. Ako je OK, on je dobar; ako nije-***** se s drugim bogovima- slijedi kazna. To je psihologija očinske stege.
* Bog je posve transcendentan i nije u prirodi, tj. udara se na kozmičku religiju potoka, šuma, slika,... No, bog ostaje i dalje humanoidan i antropomorfan.
Zahvaljujući tim koncepcijama, i kasnijim inovacijama koje su im omogućile da prežive rušenje Hrama i da svoj dom pretvore u Hram, judaizam postaje snažna etnička religija, s nacionalističkim nabojem, skoro genetsko-eugeničkim načinom života (razvrgavanje brakova sa strancima i strankinjama)- i vrlo sposobna da preživi bez kultnih mjesta.
Također, stari su Hebreji u tomk razdoblju-od 900 do 500, okvirno, razvili izuzetnu spisateljsku aktivnost (većina Starog zavjeta), visokoga ranga (lako se vidi u usporedbi s egipatskom i babilonskom literaturom), dok su u graditeljstvu bili slabiji. Bilo je to vojno društvo, s razvijenom poljoprivredom.
No, slom državnosti i odvođenje iz Jude u Mezopotamiju slomilo je taj način života i Hebreje u većoj mjeri počelo orijentirati na trgovinu, a kad su imali šanse, i napolitiku i diplomaciju onoga vremena.
Vrlo kratak prijegled, bez njekih teorija
Po svemu sudeći, židovska povijest kako ju priča Biblija, točna je u glavnim crtama. Taj je semitski narod oko 1250. pr.n.e. odveo neki vođa, Mojsije (egipatsko ime, ne nužno podrijetlo, iako je Freud imao drugačije mnijenje), iz položaja radnika-robova u Egiptu.
Ranija povijest je o Abrahamu (oko 2000 pr.n.e.), a ona o Adamu i Evi i Kainu itd, je, naravno, posve mitska.
Status Hapiru, Habiru (kasnijih Hebreja), kako su zabilježeni u egipatskim zapisima, nije bio bogznakako loš. Niti su oni svi baš bili u Egiptu. To je karakteristično za po područje, od Mezopotamije do Egipta, da se stalno seljakalo i cigančilo, i da je to bio uobičajen način života nomada, uz povremena dužnička i vojna ropstva.
No, modernija istraživanja niječu da su hapiru bili Hebreji, a i dovode u pitanje bivanje u Egiptu, dakle režu njihovu povijest ua cijeli milenij.
Nakon izlaska u konfederaciji 13 plemena, tijekom lutanja, Mojsije (ili neka skupina vođa) tim nomadima nameće vjerski zakon po kojim bi trebali živjeti. Esencijalno, to je henoteizam (ima više bogova, ali njihov je najbolji i glavni), plus osjećaj izabranosti.
Dolaze pod Isusom Navinom u Palestinu (Kanaan) i pokoravaju ju, te osnivaju svoju državu, prvo pod sudcima, a kasnije pod kraljevima- najpoznatiji David i sin mu Solomon (900-800 pr.n.e.) okvirno.
To je jedno od malih semitskih kraljevstava koje se ne odlikuje bogzna čim, a ni njihovi stanovnici, koji i ne slijede pretežno jahvistički kult. Nu, pretpostavlja se da negdje na dvoru Solomona, dakle oko 800. pr.n.e., počinje istinska kreativna aktivnost koja će dalje oblikovati Židove i svijet-pisanje fragmenata Biblije.
(Koristio sam neke židovske kalendare- normalna je kronologija za Davida i Solomona oko 1000-900 pr.n.e.)
U sljedećem periodu hebrejska se država dijeli na dva kraljevstva, Izrael i Judu. Sjeverni, Izrael, uništavaju Asirci 722, a južna, Juda, preživljava još skoro 150 godina kad ju uništava Babilon.
To je poznato Babilonsko sužanjstvo iz 587. pr.n.e., iz Verdija, s onim slavnim zborom.
Toliko o povijesti. Važnije je za taj narod da se pojavio niz reformatora, od kojih je najvažniji prorok Elija (oko 850 pr.n.e.) Naime, domaći bogovi (Baal i comp.) bili su se omiljeli Židovima, pa je za starog Jahvea jedva tko hajao. U intenzivnim ideološkim borbama koje su se protegle oko 300 godina- od prijelaza 9 na 8 stoljeće pr.n.e. do iza Babilonskoga sužanjstva, dakle do iza 550 pr.n.e., pojavio se niz proroka, neke vrste pučkih reformatora- a uz koje i protiv kojih se petljala aristokracija i kraljevi- koji su preobrazili i intenzivirali stari jahvizam.
Glavno je bilo:
* Jahve je sve više bio i univezalni Bog, ne prestajući biti hebrejski nacionalni
* javlja se ideja smislene povijesti, tj Bog gleda na Izrael, svoju zaručnicu, kako se ponaša. Ako je OK, on je dobar; ako nije-***** se s drugim bogovima- slijedi kazna. To je psihologija očinske stege.
* Bog je posve transcendentan i nije u prirodi, tj. udara se na kozmičku religiju potoka, šuma, slika,... No, bog ostaje i dalje humanoidan i antropomorfan.
Zahvaljujući tim koncepcijama, i kasnijim inovacijama koje su im omogućile da prežive rušenje Hrama i da svoj dom pretvore u Hram, judaizam postaje snažna etnička religija, s nacionalističkim nabojem, skoro genetsko-eugeničkim načinom života (razvrgavanje brakova sa strancima i strankinjama)- i vrlo sposobna da preživi bez kultnih mjesta.
Također, stari su Hebreji u tomk razdoblju-od 900 do 500, okvirno, razvili izuzetnu spisateljsku aktivnost (većina Starog zavjeta), visokoga ranga (lako se vidi u usporedbi s egipatskom i babilonskom literaturom), dok su u graditeljstvu bili slabiji. Bilo je to vojno društvo, s razvijenom poljoprivredom.
No, slom državnosti i odvođenje iz Jude u Mezopotamiju slomilo je taj način života i Hebreje u većoj mjeri počelo orijentirati na trgovinu, a kad su imali šanse, i napolitiku i diplomaciju onoga vremena.
