@Lanselot postoji jedan specifikum u slučaju hrvatske istorije na koji se mora imati na umu. Hrvatska istoriografije u 19. stoleću nije, ili barem u pravom smislu te reči, prošla kroz one procese kroz koje je srpska. Nije bilo prave dileme tj. konflikta između ljudi koji su od nje želeli stvoriti na osnovu uvida u najnoviju literaturu pravu nauku i romantičara s druge. Preduslov za tako nešto jeste u izvesnom smislu nacionalna suverenost, koja ostavlja naučni domen neopterećenim politikom. Kod Hrvata, pitanje je bilo preživljavanja i nacionalnog identifikovnja između svih klerikalaca, Italijana, Ugara, Srba i drugih, tako da je mit 19. veka, pa tako i mit o narodnim vladarima Hrvata, u velikoj meri oblikovao hrvatsku istoriografiju. Iako je hrvatska nauka nastavljala evoluirati, Jugoslavija je u izvesnoj meri zamenila Austrougarsku monarhiju, tako da su (bez obzira na to što je napred u Jugoslaviji bio neupitno značajan) tu takođe opstale neke sprege koje sprečavaju da se istoriografija izdvoji iz čeljusti nekih nacionalno romantičarskih mitova. Danas, dobrim delom je drugačija slika jerbo bez obzira što takvi pojedinci bivaju dočekani na nož od strane raznih Hroboatosa ponekad, kao npr. onaj arheolog Nikola Jakšić, tako da je npr. sasvim normalno u diskursu reći da nema dokaza da Višeslavova krstionica pripada istoimenom hrvatskom vladaru.
To je progres koji je primetan i čije zaostajanje za modernim društvima je, kada se stavi u istorijski kontekst, poprilično jasno. Druga stvar koju treba napomenuti, doduše, jeste činjenica da ta
hrvatska praksa kako da se izrazim, nije bila strana u izvesnoj meri ni sa srpske strane. Npr. slično ovoj rekonstrukciji slobodašnih natpisa, tako su Srbi pojurili za jednim kamenčićem otkrivenim na gradini kod Martinića. To je proglašeno za natpis srpskoga kneza Petra Gojnikovića. S obzirom da u najstarijim periodima nema nečeg posebnog što je Dioklitiju vezivalo za Srbe (jer toga nema ni u Porfirogenitovom
Spisu o narodima) potraga za tako nečim bi mogla biti upotrebljena kao krunski dokaz (bilo da se proglasi čitava Dioklitija u tom periodu srpskom, bilo da se nabije u što manje ćoše današnje Crne Gore na njenom krajnjem jugoistoku). I to je tako dospelo i proširilo se na sve strane po ozbiljnoj naučnoj literaturi. Najnoviji primer toga je kontroverzni arheolog Đorđe Janković, koji je bio dosta upućen u sve to, ali je ostao prilično čvrst pri tome da je to ma 100% bre natpis neza Petra.
To je dovelo do toga da se u susednoj Crnoj Gori sprda sa srpskom naukom sa ništa manje elana nego što se na ovoj temi radi sa hrvatskom (i u kontekstu rečene
natpisojurnjave):
https://www.vijesti.me/vijesti/nauka/izmisljanje-raske-prijestonice-u-sklaviniji-duklji
https://www.vijesti.me/vijesti/nauka/hokus-pokusi-sa-raskim-knezom-petrom
Takođe vredi naglasiti da postoji mnogo istorijskih događa od nacionalnog značaja (pa tu podrazumevam i nacionalne propagande) koji nikako da izađu na videlo. Dok se kritiuje hrvatska nauka, nikako ne treba to ispuštati iz vida. Npr. iako se vrlo dobro zna, što sa strane srpske struke koja se bavila time, što neke druge, da manastiri Krka, Krupa i Dragović
nisu pravoslavne bogomolje podignute još u XIV stoleću, u Srbiji nećeš to pronaći skoro nigde. Iako su sve viđenije osobe koje su se bavile tim problemom, bilo površno bilo ozbiljno, od akademika Dejana Medakovića pa na dalje, upozoravale da je to jedan široko rasprostranjeni mit, da su ta tri manastira iz 13. veka i dan-danas se kaže u svakom istorijskom udžbeniku, u svim emisijama, u svakom mediju i to ne samo to, već i u istoriografskim izdanjima koje pišu doktori nauka i univerzitetski profesori (npr. ne tako davno je Jelena Mrgić napisala u svojoj disertaciji
Severna Bosna). To, iako je bukvalno nesporno da se radi o rimokatoličkim manastirima koji su napušteni i posle pretvoreni u pravoslavne, toliko je neprisutno u srpskoj stručnoj i široj javnosti da bi ukoliko bi neki medij npr. Politika objavila neki članak u kojem se tvrdi da je to jedan mit, verovatno pola nacije skočilo da je ta osoba ustaški plaćenik, drugosrbijanac, autošovinista, soroševac il' vatikanski ili nemački stranki agent.
I sve to treba imati na umu kada se kritikuje i proziva
drugi.