Početna slabost Fineove knjige je nedostatak teorijske podloge. Danas je nezamisli-vo upustiti se u tako složenu tematiku, kao što je razmatranje etničkih identiteta, a bez
upoznavanja s barem dijelom ogromne literature nastale u proteklih nekoliko desetljeća.
Pritom u ovom slučaju ne mislim u prvom redu na radove Gellnera ili Hobsbawma,
nego na diskusiju koja se u medievistici vodi bez prekida već gotovo pola stoljeća, od
pojave knjige Reinharda Wenskusa Stammesbildung und Verfassung(1961.), a u kojoj
su sudjelovali autori poput Herwiga Wolframa, Patricka Gearyja, Waltera Pohla, Iana
Wooda, Petera Heathera, Waltera Goffarta, Andrewa Gilleta i mnogih drugih. Ništa od
svega toga nema u Fineovoj knjizi, pa nije čudo da autor, bez imalo nesigurnosti, donosi
svoje definicije etničkog, a koje s dosad postignutim rezultatima ove dugotrajne diskusije
nemaju nikakve veze. Da se, naime, upoznao sa spomenutom literaturom, znao bi da se
etnički identitet u srednjem vijeku, a pogotovo u njegovoj ranoj fazi, zasniva upravo na
prihvaćanju zajedničkog vladara i zakona, te na sudjelovanju u vojsci, dakle upravo na
elementima koje Fine odbacuje kao „političke“. Osim toga, „oni drugi“ su najčešće ljude
nazivali prema zemljopisnoj pripadnosti, odnosno pripadnosti nekoj političkoj tvorbi, a
nisu vodili računa o osobnim osjećajima onih o kojima pišu, pa su takvi izvori uglavnom
neupotrebljivi za proučavanje onoga što Fine smatra etničkom pripadnošću.
Njegova metodologija dolazi do izražaja u sljedećem navodu. Inzistirajući na osjećaji-ma pripadnost, Fine se pita jesu li se, u vrijeme osmanskih provala, stanovnici Hrvatske
branili kao kršćani i podanici ugarskog kralja, ili kao „Hrvati“? Jer, nastavlja Fine, ako
se ne može dokazati da su se ljudi branili kao „Hrvati“, onda se može ustanoviti da je
postojao osjećaj patriotizma ili pripadnosti kršćanstvu, ali ne i osjećaj užeg, hrvatskog
domoljublja, odnosno etničnosti (7). No, kako Fine misli ispitati ljude prošlih stoljeća o
njihovim etničkim osjećajima? On sam na više mjesta tvrdi da su etničke etikete ljudima
nadijevali intelektualci, dakle uski krug pismenih, što znači da o osjećajima velike većine
i ne može raspravljati. Mogli bismo se složiti da toj većini etnička pripadnost nije bila
važna, ali je onda nekorektno pripisivati im slavenstvo, negirajući hrvatstvo. Možda je to
i bilo tako, ali nemamo načina dokazati ni jedno, ni drugo.
Fine je naravno svjestan postojanja zajednica koje su nosile određena imena, ali ih ne
priznaje kao etničke zajednice. Tako ističe (5) da su se Hrvati i Srbi nazivali tako jer su
živjeli u Hrvatskoj, odnosno Srbiji, i imali su svoje vladare, pa su njihova imena tek u
19. st. opterećena etničnošću. Pritom zaboravlja da Hrvati nekoliko stoljeća nisu imali
svoje vladare, kao uostalom ni Srbi (koji nisu imali ni plemstvo, ni sabor, ali su zato imali
Crkvu), a da su ipak sačuvali imena. Na čemu su onda gradili identitet?
Ustrajući na tome da nema dokaza za postojanje „hrvatskih osjećaja“, autor ističe da
su današnji Hrvati u prošlosti imali mogućnost višestrukog izbora, što znači da je hrvat-ski identitet odabran (7). O tome ne može biti spora, ali je zanimljivo da Fine slavenski
identitet očito ne smatra odabranim, niti izmišljenim, već nečim prirodnim, a na kraju nije
jasno drži li (samo)proglašavanje nekoga Slavenom etničkom, ili političkom, odnosno
zemljopisnom ili jezičnom odrednicom? U svakom slučaju, biti Slaven/Ilir je po Fineu
nešto oprečno od biti Hrvat, pa ako se navođenjem brojnih izvora u kojima se spominju
Slaveni/Iliri nastoji pokazati nepostojanje hrvatskog identiteta, moramo zaključiti kako
je „biti Slaven/Ilir“ ipak iskaz etničke pripadnosti. Ono što je svakako jasno jest da Fine
nije uspio sam sebi razjasniti što je to etnički identitet u pojedinom razdoblju, zbog čega
onda nastaje zbrka koja se samo površnom čitatelju može činiti sustavnim izlaganjem
izvora i njihovom dosljednom analizom. S jedne strane ustraje u tome da nisu postojali
pojedini slavenski narodi, nego su svi gajili jedinstveni osjećaj slavenske pripadnosti,
s druge mu se pak omakne, primjerice, kako su Turci u svoju vojsku uključili različite
slavenske narode (233).
Fine vrlo često ističe kako pisanju ove knjige pristupa objektivno, neopterećen predra-sudama kojima su podlegli toliki hrvatski povjesničari: When we approach our sources
with no screen or preconceptions but with an open mind, as I shall do in this book, then
we can see that from an ethnic standpoint medieval Croatian history is totally different
from what it has been assumed to be. The Croatian state existed, but in a smaller territory
than is often assumed; moreover, much of the population living in its nominal territory and
amidst its institutions did not see themselves as Croats at all. (8). Bilo bi lako složiti se
s Fineom, kada bi on polemizirao s povjesničarima 19. stoljeća. No ne znam kako bismo
danas još više smanjili teritorij srednjovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva, koji nijedan
ozbiljni historičar više ne proteže do Drave, Dunava ili Drine? Tko među ozbiljnim po-vjesničarima doista misli da su se svi stanovnici Hrvatske smatrali Hrvatima? Umjesto
rasprave o tim pitanjima, na ovom bih mjestu samo upozorio na to s kakvim „otvorenim
umom“ i „bez predrasuda“ Fine pristupa ovoj temi. O tome govori sljedeći citat (u mojem
prijevodu): Unatoč zajedničkom jeziku i mnogim zajedničkim interesima, uočene kulturne
i vjerske razlike mogu, barem privremeno, trijumfirati, i mnogi od onih koji su mogli biti
Jugoslaveni ili Srbo-Hrvati, potaknuti hrvatskim i srpskim šovinističkim ili oportunističkim
vođama, sada su odlučili da su uži etnički identiteti tako važni da ih moraju naglasiti jače
od svih ostalih i da se moraju podijeliti na hrvatsku i srpsku državu i – svidjelo im se to
ili ne – njihovi bosanski susjedi moraju to također učiniti. (6) Ili: „Hrvati i Srbi mogli su
se stopiti i postati etnički Jugoslaveni... baš kao što su različita plemena (! - op. N. B.)
koja su naselila ono što će postati Francuska i Njemačka pristala postati Francuzima i
Nijemcima.“(6) Pišući o povjesničarima 19. i 20. st., Fine redovito koristi izraz „jugosla-venski znanstvenici“. U citiranju literature odbija navoditi Hrvatsku akademiju znanosti
i umjetnosti, ističući kako je ona za njega i dalje Jugoslavenska, a nadati se je da će se
jednog dana tako opet prozvati. Napokon, knjigu završava rečenicom: This recent ethnic
attachment(tj. hrvatski identitet) throughout the history of the Yugoslav state was present
and able to find advocates to express it in a divise fashion whenever that state faced dif-ficulties and difficult choices. And, thus, in this go-around of the 1990s, divisive ethnicity
(arising out of economic difficulties and played by ambitious politicians) succeeded in
destroying, at least for the present, the Once and Future Yugoslavia(562).
Ili:If one believes in the Yugoslav ideal, as I do, one can regret anything that divided
any two parts of the Serbo-Croat people. But there is no more reason for Dalmatia to have
been linked with Slavonia, than with what was to become Montenegro, or Slavonia with
Dalmatia rather than with Serbia – unless we want to make religion a standard(114).
Moram priznati da ne pamtim čak niti u djelima hrvatskih povjesničara 19. st. ovako
jasno izložen politički i ideološki program zbog kojega bi pristupili pisanju svojih knjiga.
Jasno je da su autori poput Račkoga, Klaića, Smičiklasa i drugih konstruirali „veliku priču“
hrvatske povijesti u svrhu borbe za uspostavu države, ali se ne sjećam da su to eksplicitno
navodili. Za razliku od njih, Fine, koji – vjerujem iskreno – misli da piše objektivno i bez
predrasuda, izrijekom pokazuje da piše knjigu žaleći za prošlom i sanjajući neku buduću
Jugoslaviju. To je naravno legitimna politička opcija, pogotovo za nekoga tko je i obiteljski
vezan uz prostore bivše države, ali je nedopustiva u znanosti. Ne zato jer je jugoslaven-ska, nego zato jer je politička i ideološka. Fine kroz čitavu svoju knjigu provlači istu onu
metodologiju koju predbacuje hrvatskim nacionalističkim povjesničarima 19. i 20. st.,
ne uviđajući da se njegova razlikuje samo u predznaku.
1
Njegovo odbijanje činjenice da
Jugoslavija više ne postoji poprima, u znanstvenom smislu, groteskne oblike, primjerice
kada govori kako su Hrvati u ranom srednjem vijeku od čitavog jugoslavenskog prostora
držali samo određeni dio (24).
Inace, manje vise se slazem sa Slavenovom definicijom.
само проблем је што се испоставило да је у питању споменик српског владара, а не хрватског 
