Хрватски владари

Samo jedna brza informacija jer sam upućen u neke stvari koje vas muče, a nisu ovdje riješene. Riječ je o ovdje spomenutom Zvonimiru/Suinimiru/Svinjimiru(!). Naime, skupilo se valjda dosta povjesničara i "povjesničara" da vijeća o tom problemu, ali zaboravilo se na jednu pomoćnu filološko-povijesnu disciplinu koja jedina može dati odgovor na to pitanje. Riječ je o tekstologiji. Da, postoje ljudi koji se bave tekstovima, a da ih pri tome ne zanima puno ili uopće čiji je bio ili je li uopće bio Zvonimir. Ti ljudi traže odgovor na pitanje odnosa jezika i grafije kojom je taj jezik zapisan, a u ovom slučaju nedvojbeno se može reći da je prilično jaka i održiva hipoteza da se iza Suinimira krije Zvonimir, a ne Svinjimir. To se također ne može vidjeti iz samo jednog dokumenta, nego iz puno šire slike - iz pravilnosti na koje se nailazi u nizu dokumenata. Istina je da je jako vjerojatno da oni koji su prvi vidjeli Zvonimira u Suinimiru nisu znali ništa o ovim stvarima, kao i to da oni koji danas gorljivo brane tu hipotezu također ne znaju puno o tome, ali to nije toliko važno kad se ipak na kraju da utvrditi da su vjerojatno u pravu. Donosim ovdje jedan paragraf iz članka Dragice Malić Skrivene veze hrvatske glagoljičke, ćiriličke i latiničke grafije. Oni koji žele mogu vidjeti cijeli članak na sljedećem linku (od str. 549): http://www.stin.hr/download/zbornik.pdf

"Treba ovdje spomenuti i najstarije zapise hrvatskih osobnih i mjesnih imena te rijetkih općih riječi u latinski pisanim ispravama 11.–12. stoljeća. I u njima se nekadašnji poluglas (u ono doba već šva, za koji se pretpostavlja da mu je izgovorno mjesto između e i a) uz bilježenje grafemom e bilježi i s i, što na temelju pretpostavljenog izgovornog mjesta šva neće biti posljedica nastojanja da se registrira izgovorno stanje. Prije će biti – imamo li na umu poligrafičnost srednjovjekovnih hrvatskih skriptorija, uvjetovanu praktičnim potrebama komuniciranja između raznopisamskih hrvatskih sredina – posljedica nastojanja da se preslika glagoljička grafija. Od takvih primjera na prvome mjestu treba spomenuti zapis imena hrvatskoga kralja Zvonimira u likovima Suinimir(o), Suynimir, Suuinimir, Suuynimir... (glagoljički je zapis na Bašćanskoj ploči Zъvъnimir, pri čemu je prvi poluglas pogrešno umetnut u početni suglasnički skup zv- < zvъ-), zatim osobna imena Budico, Budizo, Budiz, Budicius pored Budeç (u onovremenom glag. liku očito Budьcь – vokalizirano Budac), Bratizo (glag. BratьcьBratac), pa lokalitet u okolici Zadra (in) Brauizo (glag. Bravьcь – vokalizirano Bravac), lokalitet u okolici Splita Chilmizo s i uz slogotvorni l i na mjestu jakog poluglasa (glag. Hьlmьcь – vokalizirano Hlmac/Humac), pa opća riječ sitnicus, sitinicus pored setnicus, setinicus (glag. sьtьnikь – vokalizirano satnik). Grafija il, ir/ri za slogotvorne l, r javlja se i drugdje (uz ostale mogućnosti: ol, ul, er/re), npr. Cirgne (= Črńe), Cirnecha pored Cernecha (= Črneha), filius Girdei (= Grde), Gridosca (= Grdoša) pored Gerdo (= Grdo), Girgo (= Grgo), Tirpimir pored Terpimir (= Trpimir, kralj), pa toponim Tilsto Cossa (= Tlstokosa, tj. Tustokosaad uineam Tilsto Cosse u okolici Splita iz isprave Petra Crnoga iz 1080.) i dr."

Prepisivao sam iz pdf-a (jer se ne može iz njega kopirati), pa se ispričavam ako ima pogrešaka ili ako se neki znakovi ne prikazuju (oni znatiželjniji uvijek mogu pogledati isto na linku). Jedno pojašnjenje (jer se ne govori eksplicitno o tome u citiranom tekstu) - poluglas ima oblik "štapića", zato su ga prepisivači najlakše identificirali s latiničkim i.

Informacije su svuda oko nas... samo ih treba pronaći...

Башка плоча је фалсификат - показао сам раније на овој теми. Та је прĕтпоставка извĕснија него она да се ради о оригиналу. Не кажем да није постојао Звонимир и не кажем да се није тако звао, мада је људски сумњати. Јер - од ваших фонолошких примĕра нигде не видĕх да се вон пише као вин. Дакле, тропа. Оно што би било добро да подржи тезу о имену Звонимир било би исто или слично име, са корĕном звон, из тог или ранијег периода код Хрвата или другог словĕнског народа. Чини ми се да је такво име накнадни прĕвод латинског Antonius, али нисам се тиме бавио.

Иначе, назив Крешимир такође је упитан јер постоји италијански глагол cresmare, pa bi to moglo značiti "kršten" и могло би се радити о атрибуцији, а не имену - дакле, "крштени краљ", а не "краљ Крешимир". Наравно, могуће је да је нĕко у камену уклесао и Крешимир јер је опет у питању кривотворина.
 
Poslednja izmena:

Encyclopedia Britannica 1911

Ivan Gundulich

IVAN GUNDULICH (1588-1638), known also as Giovanni Gondola, Servian poet, was born at Ragusa on the 8th of January 1588. His father, Franco Gundulich, once the Ragusan envoy to Constantinople and councillor of the republic, gave him an excellent education. He studied the "humanities" with the Jesuit, Father Muzzi, and philosophy with Father Ricasoli. After that he studied Roman law and jurisprudence in general. He was member of the Lower Council and once served as the chief magistrate of the republic. He died on the 8th of December 1638.

A born poet, he admired much the Italian poets of his time, from whom he made many translations into Servian. It is believed that he so translated Tasso's Gerusalemme liberata. He is known to have written eighteen works, of which eleven were dramas, but of these only three have been fully preserved, others having perished during the great earthquake and fire in 1667. Most of those dramas were translations from the Italian, and were played, seemingly with great success, by the amateurs furnished by the noble families of Ragusa.

But his greatest and justly celebrated work is an epic, entitled Osman, in twenty cantos. It is the first political epic on the Eastern Question, glorifying the victory of the Poles over Turks and Tatars in the campaign of 1621, and encouraging a league of the Christian nations, under the guidance of Vladislaus, the king of Poland, for the purpose of driving away the Turks from Europe. The fourteenth and fifteenth cantos are lost. It is generally believed that the Ragusan government suppressed them from consideration for the Sultan, the protector of the republic, those two cantos having been violently anti-Turkish.

Osman was printed for the first time in Ragusa in 1826, the two missing cantos being replaced by songs written by Pietro Sorgo (or Sorkochevich). From this edition the learned Italian, Francesco Appendini, made an Italian translation published in 1827. Since that time several other editions have been made. The best are considered to be the edition of the South Slavonic Academy in Agram (1877) and the edition published in Semlin (1889) by Professor Yovan Boshkovich. In the edition of 1844 (Agram) the last cantos, fourteen and fifteen, were replaced by very fine compositions of the Serbo-Croatian poet, Mazhuranich (Mazuranic). The complete works of Gundulich have been published in Agram, 1847, by V. Babukich and by the South Slavonic Academy of Agram in 1889.
 
Encyclopedia Britannica 1911

Ivan Gundulich

IVAN GUNDULICH (1588-1638), known also as Giovanni Gondola, Servian poet, was born at Ragusa on the 8th of January 1588. His father, Franco Gundulich, once the Ragusan envoy to Constantinople and councillor of the republic, gave him an excellent education. He studied the "humanities" with the Jesuit, Father Muzzi, and philosophy with Father Ricasoli. After that he studied Roman law and jurisprudence in general. He was member of the Lower Council and once served as the chief magistrate of the republic. He died on the 8th of December 1638.

A born poet, he admired much the Italian poets of his time, from whom he made many translations into Servian. It is believed that he so translated Tasso's Gerusalemme liberata. He is known to have written eighteen works, of which eleven were dramas, but of these only three have been fully preserved, others having perished during the great earthquake and fire in 1667. Most of those dramas were translations from the Italian, and were played, seemingly with great success, by the amateurs furnished by the noble families of Ragusa.

But his greatest and justly celebrated work is an epic, entitled Osman, in twenty cantos. It is the first political epic on the Eastern Question, glorifying the victory of the Poles over Turks and Tatars in the campaign of 1621, and encouraging a league of the Christian nations, under the guidance of Vladislaus, the king of Poland, for the purpose of driving away the Turks from Europe. The fourteenth and fifteenth cantos are lost. It is generally believed that the Ragusan government suppressed them from consideration for the Sultan, the protector of the republic, those two cantos having been violently anti-Turkish.

Osman was printed for the first time in Ragusa in 1826, the two missing cantos being replaced by songs written by Pietro Sorgo (or Sorkochevich). From this edition the learned Italian, Francesco Appendini, made an Italian translation published in 1827. Since that time several other editions have been made. The best are considered to be the edition of the South Slavonic Academy in Agram (1877) and the edition published in Semlin (1889) by Professor Yovan Boshkovich. In the edition of 1844 (Agram) the last cantos, fourteen and fifteen, were replaced by very fine compositions of the Serbo-Croatian poet, Mazhuranich (Mazuranic). The complete works of Gundulich have been published in Agram, 1847, by V. Babukich and by the South Slavonic Academy of Agram in 1889.

Britanska starudija iz 1911., napisana pod utjecajem Šafarika i comp.
To je najbolje što imaš ? Ja satelit i neutronske bombe, ti minobacač i mitraljez Browning.

Evo što ti Jenglezi pišu sada:
http://www.amazon.com/Dubrovnik-History-Robin-Harris/dp/0863569595
http://www.sveznadar.com/knjiga.aspx?knjiga=73755
67751-l.jpg


Samo nastavi ...
 
Poslednja izmena:
Britanska starudija iz 1911., napisana pod utjecajem Šafarika i comp.
To je najbolje što imaš ? Ja satelit i neutronske bombe, ti minobacač i mitraljez Browning.

Evo što ti Jenglezi pišu sada:
http://www.amazon.com/Dubrovnik-History-Robin-Harris/dp/0863569595
http://www.sveznadar.com/knjiga.aspx?knjiga=73755
67751-l.jpg


Samo nastavi ...

Значи када ти одговара онда може, а кад не одговара онда не може.Бедно.
 

ех, кад би још и читао све оне текстове и књиге на које нас овде упућујеш, где би ти био крај :lol:

елем, Britannica историји Хрватске за ''народних владара'' посвећује 11,5 редова текста :lol: а историји Србије за ''народних владара'' 123,5 редова текста. не кажу они џаба- facts matter ;)
 
ех, кад би још и читао све оне текстове и књиге на које нас овде упућујеш, где би ти био крај :lol:

елем, Britannica историји Хрватске за ''народних владара'' посвећује 11,5 редова текста :lol: а историји Србије за ''народних владара'' 123,5 редова текста. не кажу они џаба- facts matter ;)

O tom bi se dalo raspravljati, nu:

* Britannica ne niječe opstojnost hrvatskih narodnih vladara

* također, jasno govori o hrvatskoj renesansnoj i baroknoj književnosti- što izrijekom pobija
opsesije ovdašnjih "lingvista" o tobožnjoj srpskoj ili dvojnoj pripadnosti
južnohrvatske književnosti

* nu, tekar je stara Bosna knockout. Hrvati su naselili središte, zapad i jug zemlje, a
Srbi područje uz Drinu i Hercegovinu. Krstjani su bili katolici, kao i vladarske kuće.
Zatim dolaze Vlasi s Turcima...Potop za srpsku historiografiju.

Neka vama Nemanjića i 20 puta više, nema veze ...
 
O tom bi se dalo raspravljati, nu:

* Britannica ne niječe opstojnost hrvatskih narodnih vladara

* također, jasno govori o hrvatskoj renesansnoj i baroknoj književnosti- što izrijekom pobija
opsesije ovdašnjih "lingvista" o tobožnjoj srpskoj ili dvojnoj pripadnosti
južnohrvatske književnosti

* nu, tekar je stara Bosna knockout. Hrvati su naselili središte, zapad i jug zemlje, a
Srbi područje uz Drinu i Hercegovinu. Krstjani su bili katolici, kao i vladarske kuće.
Zatim dolaze Vlasi s Turcima...Potop za srpsku historiografiju.


Neka vama Nemanjića i 20 puta više, nema veze ...

Ovo i da piše (a ne vjerujem) nije tačno...
 
Значи када ти одговара онда може, а кад не одговара онда не може.Бедно.

Може Britannica али из године која мени одговара!Тумачи к`о загорски Адвокат.:per:

O tom bi se dalo raspravljati, nu:

* Britannica ne niječe opstojnost hrvatskih narodnih vladara

* također, jasno govori o hrvatskoj renesansnoj i baroknoj književnosti- što izrijekom pobija
opsesije ovdašnjih "lingvista" o tobožnjoj srpskoj ili dvojnoj pripadnosti
južnohrvatske književnosti

* nu, tekar je stara Bosna knockout. Hrvati su naselili središte, zapad i jug zemlje, a
Srbi područje uz Drinu i Hercegovinu. Krstjani su bili katolici, kao i vladarske kuće.
Zatim dolaze Vlasi s Turcima...Potop za srpsku historiografiju.

Neka vama Nemanjića i 20 puta više, nema veze ...

Овај пост комотно може да се пребаци на тему “психологија” биће тамо какав стручњак вољан да помогне.

Умјетно гнојиво као знанствени пројектили.:hahaha:

Од свега што је натрескао особито ме дојмило “kroatistička raskrizja” :zcepanje:то ми је што би оно рекли вр`
 
Poslednja izmena:
O tom bi se dalo raspravljati, nu:* Britannica ne niječe opstojnost hrvatskih narodnih vladara

Navodi ih poimence na celih 5 onlajn strana >

Karadjordje , leader of the Serbian people in their struggle for independence from the Turks and founder of the Karadjordjević (Karađorđević) dynasty.
Alexander ,king of Serbia (1889–1903)
Alexander I , king of the Kingdom of Serbs, Croats, and Slovenes (1921–29) and of Yugoslavia (1929–34),
Prince Paul Karadjordjević , regent of Yugoslavia in the period leading into World War II.
Peter II , the last king of Yugoslavia.

György Martinuzzi , Hungarian statesman and later cardinal who worked to restore and maintain the national unity of Hungary.
Rudolf II , Maximilian’s successor as Holy Roman emperor and as archduke of Austria,(reigned 1576–1612),

http://www.britannica.com/search?query=croatian+kings

dok, pod odrednicom "croatian folk lieder" piše:
There are currently no results related to your search.
http://www.britannica.com/search?query=croatian+folk+lieder
 
O tom bi se dalo raspravljati, nu:
* također, jasno govori o hrvatskoj renesansnoj i baroknoj književnosti- .

Pod odrednicom "croatian renaissance literature" javljaju se, u Brittanica onlajn, dva dalmatinska imena.
Ivan Gundulić, iz čuvene dubrovačke srpske porodice Gundulića ( o njemu više u gornjem Mrkaljevom postu); i
Petar Hektorović,poet and collector of Dalmatian songs
 
Poslednja izmena:
Ovo i da piše (a ne vjerujem) nije tačno...

http://www.britannica.com/EBchecked/topic/700826/Bosnia-and-Herzegovina/277548/The-arts#toc223949

Bosnia and Herzegovina

.............
Ancient and medieval periods

Slavs began to settle in this territory during the 6th century. A second wave of Slavs in the 7th century included two powerful tribes, the Croats and the Serbs: Croats probably covered most of central, western, and northern Bosnia, while Serbs extended into the Drina River valley and modern Herzegovina. The terms “Serb” and “Croat” were in this period tribal labels; they were subsequently used to refer to the inhabitants of Serbian or Croatian political entities and only later acquired the connotations of ethnic or national identity in the modern sense.

During the late 8th and early 9th centuries, part of northwestern Bosnia was conquered by Charlemagne’s Franks. This area later became part of Croatia under King Tomislav. After Tomislav’s death in 928, much of Bosnia was taken over by a Serb princedom that acknowledged the sovereignty of the Byzantine Empire. The first written mention of Bosnia was recorded during this period by the Byzantine emperor Constantine VII Porphyrogenitus, who described “Bosona” as a district in “baptized Serbia.” The district he referred to was an area much smaller than modern Bosnia and centred on the Bosna River. Soon after Constantine wrote those words, most of the modern territory of Bosnia reverted to Croatian rule.

During the 11th and 12th centuries, Bosnia experienced rule by Byzantium through Croatian or Serbian intermediaries, incorporation into a Serbian kingdom that had expanded northward from the territory of modern Montenegro and Herzegovina, rule by Hungary, and a brief period of renewed Byzantine rule. After the death of the emperor Manuel I Comnenus in 1180, Byzantine rule fell away, and government by Croatia or Hungary was not restored: a Bosnian territory (excluding much of modern Bosnia and all of Herzegovina) thus became, for the first time, an independent entity.

A Bosnian state of some kind existed during most of the period from 1180 to 1463, despite periodic intrusions from the neighbouring kingdom of Hungary, which maintained a theoretical claim to sovereignty over Bosnia. Bosnia enjoyed periods of power and independence, especially under three prominent rulers: Ban Kulin (ruled c. 1180–1204), Ban Stjepan (Stephen) Kotromanić (ruled 1322–53) of the Kotromanić dynasty, and Stjepan’s successor, King Tvrtko I (ruled 1353–91). Under Stjepan Kotromanić, Bosnia expanded southward, incorporating the principality of Hum (modern Herzegovina). During the reign of Tvrtko I, Bosnia reached farther south and acquired a portion of the Dalmatian coast. For a brief period in the late 14th century, Bosnia was the most powerful state in the western Balkans. This Greater Bosnia of Tvrtko’s final decades was an exception, however: for most of the medieval period, Bosnia was mainly a landlocked state, isolated and protected by its impenetrable terrain.

One consequence of this isolation was the development of a distinctive Bosnian church. After the schism of 1054 divided Western (Latin, or Roman Catholic) and Eastern (Eastern Orthodox) Christianity, most of the Bosnian territory (excluding modern Herzegovina) was Latin, but during the long period of isolation from Rome the Bosnian church fell into its own de facto schism, electing its own leaders from among the heads of the monastic houses. A combination of poor theological training, lax observances, and Eastern Orthodox practices led to frequent complaints from neighbouring areas, beginning in the 1190s, that the Bosnian church was infected with heresy. In 1203 a papal legate was sent to investigate these charges, and Ban Kulin gathered a special council at Bolino Polje (near modern Zenica), where the church leaders signed a declaration promising to undertake a series of reforms. Most involved correcting lax religious practices; in addition, however, they promised not to shelter heretics in their monasteries. The extent to which these reforms were observed is very uncertain, since over the following century the church in Bosnia became increasingly isolated. Occasional complaints from the 1280s onward still referred to “heretics” in Bosnia, and, by the time the Roman Catholic Franciscans began to operate there in 1340, the official view from Rome was that the entire Bosnian church had fallen into heresy, from which its members needed to be converted.

Beginning in the mid-19th century, many historians argued that the Bosnian church had adopted the extreme dualist heresy of the Bulgarian Bogomils. Evidence for this view came from the papal denunciations of the Bosnians, which sometimes accused them of Manichaeism, the dualist theology on which Bogomil beliefs were based. In addition, Italian and Dalmatian sources referred to the Bosnians as “Patarins,” a term used in Italy for a range of heretics including the Cathari, whose beliefs were linked to Bogomilism. However, later scholarship suggested that the authors of those denunciations had little or no knowledge of the situation inside Bosnia and that confusion may have been caused by the existence of genuine dualist heretics on the Dalmatian coast. Furthermore, the surviving evidence of the religious practices of the Bosnian church shows that its members accepted many things that Bogomils fiercely rejected, such as the sign of the cross, the Old Testament, the mass, the use of church buildings, and the drinking of wine. The Bosnian church should thus be considered an essentially nonheretical branch of the Roman Catholic Church, based in monastic houses in which some Eastern Orthodox practices also were observed.

During the 14th century the Franciscans established a network of friaries in Bosnia and spent more than a century trying to convert members of the Bosnian church to mainstream Catholicism. In 1459 this campaign received the full support of the Bosnian king, Stjepan Tomaš Ostojić, who summoned the clergy of the Bosnian church and ordered them to convert to Roman Catholicism or leave the kingdom. When most of the clergy converted, the back of the Bosnian church was broken.

The final decades of the medieval Bosnian state were troubled by civil war, Hungarian interference, and the threat of invasion by the Turkish Ottoman Empire. Ottoman armies began raiding Serbia in the 1380s and crossed into Bosnian-ruled Hum (Herzegovina) in 1388. King Tvrtko I sent a large force to fight against them alongside the Serbian army at the Battle of Kosovo Polje in the following year. Tvrtko’s successor, Stjepan Ostoja, struggled for possession of the crown against his brother Tvrtko II, who was supported first by the Turks and then by the Hungarians after Ostoja’s death. The nobleman Stefan Vukčić also engaged in tactical alliances against the Bosnian rulers, establishing his own rule over the territory of Hum and giving himself the title herceg (duke), from which the name Herzegovina is derived. Ottoman forces captured an important part of central Bosnia in 1448, centred on the settlement of Vrhbosna, which they developed into the city of Sarajevo. In 1463 they conquered most of the rest of Bosnia proper, although parts of Herzegovina and some northern areas of Bosnia were taken over by Hungary and remained under Hungarian control until the 1520s. Vukčić and his son were gradually forced out of their domains, and the last fortress in Herzegovina fell to the Turks in 1482.

....
Tito nje priznavao buržoaski sud, a ti ne priznaješ modernu Britannicu. OK, I can live with that...
 
http://www.britannica.com/EBchecked/topic/700826/Bosnia-and-Herzegovina/277548/The-arts#toc223949
Tito nje priznavao buržoaski sud, a ti ne priznaješ modernu Britannicu. OK, I can live with that...


Бане Сурбане, виде ли ти да читаш текст Ноела Малколма, ну?
http://www.britannica.com/EBchecked...egovina/284920/Postwar-Bosnia-and-Herzegovina

Савремени утицајни шиптарофил, Ноел Малколм (Ka punuar gjatë për “British Helsinki Human Rights Group”, i njohur edhe në Shqipëri.) добитник је шћипетарске награде за допринос:
http://sq.wikipedia.org/wiki/Medalja_e_Artë_e_Lidhjes_së_Prizrenit

Прима плату, између осталих прихода, и као предавач (држач курсева) на Америчком универзитету за Шћиптаре.
http://www.aukonline.org/blog/?p=601

Ноел Малколм "пише" следствено сербској изријеци : "како му се плати, тако му се клати".

Ево једне небулозе из његовог "текста" о историји Босне:
The first written mention of Bosnia was recorded during this period by the Byzantine emperor Constantine VII Porphyrogenitus, who described “Bosona” as a district in “baptized Serbia.”

А Порфирогенитова Босна, поменута пред крај 32. поглавља ДАИ, налази се у Епиру, у склопу планинског венца од Томора према Островици.
За мање од хиљаду километара је погрешио плаћеник Малколм Ноел.
 
Poslednja izmena:
@Srebrena
Covek koji stoji prvi sa leve strane ima dosta neobicnu nosnju. Mislim na sare na pantalonama.
Jel to bilo uobicajno kod Srba? Ja sto sam video srpske nosnje nisu imale takve ukrase....

Овде су истакнуте јер су црном вуницом на белом сукну, иначе шаре су баш типичне за Србе, али су обично "беневреци" тамније боје, па се не виде толико. Кад сам ја први пут видела ову фотографију, исто ме је изненадила истоветност ношње са оном што су је преузели Шћипетари, посебно што је ово Србин са територије данашње Словеније. Међу тим Белокрајинским Србима. било је, у сеобама у ускочко време, и оних из околине Скадра (основали су село Бојанци по реци Бојани је назив), па је вероватно ту веза.
Иначе су Шћипетари преузели и влашку ношњу, где су "беневреци" увек од белог сукна, јер , као сточарска популација, везана за вајате и торове- ван дома, и нису имали времена да се баве бојењем вуне, па су носили једноставно избељено сукно.
Ти се украси праве од претходно направљене везене траке ("пантљика") , веће дужине, па се само нашије по одређеном шаблону и одсече вишак.
Тамо где се две траке у шари додирују, постоји практичан прорез за мушкарце ( са обе стране тела), јер је компликовано скидати тканицу око појаса кад затреба.

На твојој фотографији је комбинована, естрадна ношња: панталоне од памука и шаре без фукнције одн прореза, а јелеци су са имитацијом тока- што би била асоцијација на врличку и црногорску ношњу.
 
Poslednja izmena:
Овде су истакнуте јер су црном вуницом на белом сукну, иначе шаре су баш типичне за Србе, али су обично "беневреци" тамније боје, па се не виде толико. Кад сам ја први пут видела ову фотографију, исто ме је изненадила истоветност ношње са оном што су је преузели Шћипетари, посебно што је ово Србин са територије данашње Словеније. Међу тим Белокрајинским Србима. било је, у сеобама у ускочко време, и оних из околине Скадра (основали су село Бојанци по реци Бојани је назив), па је вероватно ту веза.
Иначе су Шћипетари преузели и влашку ношњу, где су "беневреци" увек од белог сукна, јер , као сточарска популација, везана за вајате и торове- ван дома, и нису имали времена да се баве бојењем вуне, па су носили једноставно избељено сукно.
Ти се украси праве од претходно направљене везене траке ("пантљика") , веће дужине, па се само нашије по одређеном шаблону и одсече вишак.
Тамо где се две траке у шари додирују, постоји практичан прорез за мушкарце ( са обе стране тела), јер је компликовано скидати тканицу око појаса кад затреба.

Te sare su tipicne za slovačku musku narodnu nosnju. Posebno u Slovackoj.
Nekada su sare iste boje kao pantalone, pa se ne vide, a nekada su razlicite boje pa se jasno vide.
Otuda je i slika koju sam stavio.

i ove slike:

bc66ad42c3_83899670_o2.jpg

i_1217224.jpg

naturalstyle-kroj-trencin-001.jpg

itd.
 
Poslednja izmena:
Te sare su tipicne za slovačku musku narodnu nosnju. Posebno u Slovackoj.
Nekada su sare iste boje kao pantalone, pa se ne vide, a nekada su razlicite boje pa se jasno vide.
Otuda je i slika koju sam stavio.
Сетићу се кад нађем још сличних, да ти пошаљем. Ово би нам требало за даља детаљисања:
http://www.limundo.com/kupovina/KNJIZICA-SRPSKE-NARODNE-SARE-IZ-1936-/6218670
http://razbibriga.net/showthread.php/3430-Српске-народне-шаре

Личани
http://www.srcekrajine.net/smf/images/lika03.jpg
 
Poslednja izmena:
Inače, ono po čemu se iz aviona vidi da je baška ploča falsifikat, najverovatnije devetnaestovekovni, jeste činjenica da se na baškoj ploči sedam puta javljaju dvostruki, odnosno drugačiji znakovi za iste glasove (A, E, O, T, U, V i poluglas). Josip Hamm se tom nevoljom bavio pa je u zaključku napisao da se ti znakovi verovatno različito izgovaraju, ali nije znao kako. Naravno da jedan pisar, u jednom jedinstvenom tekstu ne bi za iste glasove koristio različita slova. Uzrok ove pojave je pabirčenje gotovih glagoljičkih reči iz različitih izvora, odnosno naručiočevo nedovoljno poznavanje glagoljice koje je urodilo izostankom unifikacije sedam slova u nacrtu baške ploče. Otprilike, kao kada bismo klesaru dali da u reljefu iskleše sadržaj ovakvog ili sličnog papira:

t8rrwi.jpg
U zaključku, pomenuo bih značajno delo Tibora Živkovića http://independent.academia.edu/ZivkovicTibor/Papers/1733861/De_Conversione_Croatorum_et_Serborum u kojem se zaključuje kako je u dostupnom izdanju Porfirogenitovih spisa prema postojećoj povesti Hrvata konstruisana-sklepana povest Srba.

Moje je sledeće mišljenje. U doba kada je postojeće izdanje "Porfirogenitovog" spisa o narodima pisano (recimo15. vek) lažna povest Srba biće fabrikovana kao paralela na osnovu postojećeg hrvatskog predloška. Može biti da su delovi originalne povesti Srba ubačene u postojeću Hrvatsku povest, ali ono što je bio cilj izdanja kojim raspolažemo, i što se po svaku cenu htelo sakriti pa je potpuno izbačeno jeste autohtonost Srba na Slovenskom Jugu.

Teza je da je vek sloma Srpskog Carstva pred Osmanima drugi talas rimokatoličke afirmacije hrvatskog imena. Budući da jezički identitet nisu mogli da im stvore, neslovensko pleme Hrvata koje je ostavilo dubioznog traga na malom području Dalmacije poslužiće Rimu kao kapa narodnog identiteta postojećim i budućim Srbima katolicima.

PS. I još jedna "pripomemba". Za hrvatsku istoriografiju pravoslavci zapadno od Drine (manje više) su pravoslavni Vlasi dok su za srpsku istoriografiju Hrvati istočno od Kupe i Ilove (manje više), odnosno Hrvati štokavskog porekla, pokatoličeni Srbi. Dakle, i jedni i drugi se slažu se (manje-više) da je između Kupe i Drine u pitanju jedan narod.

Vitezović (Serbia illustrata libri octo) tvrdi da su Srbi 35 godina pre Hrista ratovali u Makedoniji sa Rimljanima i naseljavali Slavoniju.

Po Vitezoviću, Hrvati su se doselili na Balkan 640 godina posle Hrista.
 
http://www.britannica.com/EBchecked/topic/700826/Bosnia-and-Herzegovina/277548/The-arts#toc223949

Bosnia and Herzegovina

.............
Ancient and medieval periods

Slavs began to settle in this territory during the 6th century. A second wave of Slavs in the 7th century included two powerful tribes, the Croats and the Serbs: Croats probably covered most of central, western, and northern Bosnia, while Serbs extended into the Drina River valley and modern Herzegovina. .


Kako su, onda, Neretljani Krvati?
 
STAROHRVATSKA BAŠTINA
Lokalitet Rižinice trenutno na čekanju
Foto: Leo Nikolić/

Datum objave:
20.01.2012 08:00


Autor: L.N.


Jedan od najvažnijih predromaničkih nalaza koji je otkriven u posljednja dva desetljeća, crkva na lokalitetu Rižinice kraj Solina, u ovom trenutku je u statusu mirovanja. To smo ustanovili posjetivši lokalitet, a isto nam je potvrdio i voditelj istraživanja arheolog Mate Zekan.

On nam je potvrdio da je prva faza istraživanja završena i sve što je pronađeno trenutno se detaljno analizira. Tijekom istraživanja, otvorena su i dva antička sarkofaga iskopana na lokalitetu, pa su pronađeni materijal, ostaci tkanine i dijelovi dva kostura isto tako poslani na stručnu analizu koja će se obaviti u Splitu.

Arheolozi iz splitskog Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika (MHAS) sada čekaju da prođe period tranzicije nove vlasti, jer za nastavak arheoloških radova treba osigurati financijska sredstva, ne samo za samo istraživanje, već i za rješenje lokalne prometnice između Klisa i Solina koja prekriva lokalitet. Za tu prometnicu je zadužena tvrtka Županijske ceste Split i vrlo je važno da se osiguraju potrebne dozvole za nastavak istraživanja i gradnja nove trase. To će omogućiti nastavak istraživanja, a ne treba isključiti i nova iznenađenja. Na kraju, trebat će osigurati mogućnost kvalitetne prezentacije spomeničke cjeline od izuzetnog značenja za nacionalnu kulturu.

Podsjetimo, predromanička crkva je sačuvana gotovo u cijelosti, a zapadni dio još nije dostupan jer je ukopan ispod postojeće ceste koju nakon urušavanja treba rekonstruirati. Rižinice je otkrio otac hrvatske arheologije don Frane Bulić i tada je pronađen znameniti kameni ulomak s imenom kneza Trpimira. Lokalitet je bio zapušten i zatrpan još 1956. godine kada je gradnjom ceste presječen napola i prekriven.

Arheolozi su tokom iskapanja i istraživanja otkrili isklesani vijencu objekta s apsidom i ostacima bačvastog svoda, koji je sačuvan u visini do krova. Iz građevine su za sada izvađena tri metra nasipa, a do razine poda ima još oko dva metra. Crkva je široka je oko sedam metara, a istraženi dio dug je devet metara. Preko toga ide cesta i dalje se nije moglo. Riječ je o objektu sačuvanom u stanju koji je rijedak i u svjetskim okvirima, a značenje za nacionalnu kulturu je neosporno.

http://www.tportal.hr/kultura/kultu...izinice-trenutno-na-cekanju.html#.UNsfj6zXA7J


Objavljeno 16.12.2011. u 13:20
Arheolozi uz staru klišku cestu otkrili pravu dragocjenost iz antičkog doba, dva neotvorena kovčega s tri ljudska skeleta


SENZACIJA NA RIŽINICAMA U mauzoleju Trpimirovića pronađen sarkofag bogate Rimljanke Kornelije (FOTOGALERIJA)


Uzbudljivo je bilo u četvrtak ujutro na arheološkom lokalitetu Rižinice, mjestu na kojem je u IX. stoljeću hrvatski knez Trpimir nastanio prve benediktince: otvorena su dva antička sarkofaga i u njima pronađena tri ljudska kostura!

- Kolika je rijetkost pronaći neotvorene sarkofage, svjedoči i činjenica da je među stotinama takvih grobnica na području antičke Salone dosad pronađen samo jedan - kaže nam za uvod arheolog Ante Jurčević iz Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika, ustanove koja vodi istraživanja na Rižinicama.

Pozornost stručnjaka dodatno su podgrijali nedavni nalazi uz staru klišku cestu, još objekata koji su pripadali drevnom benediktinskom samostanu, te zagonetna građevina koju je otkrilo urušavanje ceste: od nasipa je oslobođen krovni vijenac, a pretpostavlja se da je sačuvana u izvornoj visini od pet metara.

Mogla bi biti starohrvatska crkva – mauzolej hrvatskih kraljeva, budući da su Trpimirovići, koji su stolovali na Klisu i Solinu, jedina hrvatska kraljevska loza, a arheolozi se bore da se izvanredan nalaz ne zatrpa, što bi cestarima bilo najjednostavnije rješenje.

Tijekom istraživanja pronađeno je i groblje s nekoliko sarkofaga, koji su otvoreni ručno, uz pomoć greda i drvenih poluga. U prvom kićenom sarkofagu od segetskog kamena, koji se datira u prvo ili drugo stoljeće, pronađen je kostur u prilično lošem stanju, utonuo u sloj humusa nastalog raspadanjem odjeće i tijela.

- Na natpisu je uklesano ime Kornelije, očito bogate rimske građanke kojoj je ukrašeni sarkofag pripadao. Prednja strana ukrašena je krilatim erotima, lozicama s grozdovima i ptičjim motivima, a na bočnoj je strani reljef Merkura, boga trgovine, do njega je djetlić, te ‘acia’, alatka koja zabranjuje oštećivanje groba.

Ipak, u ranom srednjem vijeku sarkofag je otvoren i prenamijenjen, i za sada ne možemo utvrditi kojeg je statusa osoba pokopana u njemu. Tek istraživanjem humusa vidjet ćemo ima li u njemu kakva nakita ili traga koji bi nas upućivao tko je u grobnici - objasnio nam je voditelj istraživanja, arheolog Mate Zekan, dodavši kako su ispod te grobnice uočeni ostaci pilastra s utorima za plutej koji će pobliže datirati vrijeme srednjovjekovnog premještanja pokojnika.

Otvoren je i drugi, veći sarkofag, bez natpisa i ukrasa, osim što je na poklopcu koji se raspao imao četiri akroterija.

- Riječ je o dvojnom ukopu, vjerojatno muškarca i žene, kosturi su puno bolje sačuvani nego u prvom sarkofagu. Ženski ukop je zadnji, a pri polaganju tijela ostaci muškarca su pomaknuti u stranu i djelomično oštećeni.

Na prvi pogled nismo uočili priloge, no nećemo ni znati čega ima dok ih potpuno ne istražimo. Ostaci tijela ići će na forenzičku obradu, koja će utvrditi spol, starost, bolesti, prehranu, a samim time i status pokopane osobe - navodi Zekan, kojeg nije začudilo što u sakrofazima nisu pronađeni oružje, nakit ili ostaci odjeće, jer iskustvo svjedoči kako je većina priloga pronađena u skromnijim grobnicama.

DAMIR ŠARAC, SNIMIO: DUJE KLARIĆ / CROPIX

http://www.slobodnadalmacija.com/Mo...ype/ArticleView/articleId/158450/Default.aspx

Evo jedna zanimljiva slika iz Rima.

kzvon.jpg


Btw, uopće ne razumijem zlonamjerne forumaše koji uporno nastoje negirati ono što se ne može osporiti. No na volju vam, istina se ne da promijeniti i ta istina će uvijek ostati takva kakva je, ma koliko to vama ne odgovara. :bye:
 
Činjenica je da nacionalistički Srbi uporno žele ostvariti prevlast nad zemljama koje nikada nisu bile njihove, pa budući da to ne mogu na legalan način, pokušavaju falsificirati povijest i sakriti hrvatsku prošlost. To je pokušala i Venecija, i Mađari, to je pokušala i Titova Jugoslavija, ali nikome to nije uspjelo za rukom. Istina se ne da sakriti, ma koliko to netko htio.
 
Činjenica je da nacionalistički Srbi uporno žele ostvariti prevlast nad zemljama koje nikada nisu bile njihove, pa budući da to ne mogu na legalan način, pokušavaju falsificirati povijest i sakriti hrvatsku prošlost. To je pokušala i Venecija, i Mađari, to je pokušala i Titova Jugoslavija, ali nikome to nije uspjelo za rukom. Istina se ne da sakriti, ma koliko to netko htio.

Potpuno se slažem.
 

Back
Top