Doseljavanje Slovena na Balkansko polustrvo izuzetno je dobro dokumetnovano i dosta solidno je istraženo, uključujući sa stanovišta multidisciplinarnog pristupa. Neke stvari su toliko proste da je potrebno samo spojiti 2 sa 2.
1) Pisani izvori VI i VII stoleća svedoče o velikom talasu provale Slovena sa one strane Dunava. O tome temeljno svedoči Prokopije (dva dela, Istorija ratova i Tajna istorija), kao i razni drugi izvori, kao npr. Menandar Protektor koji svedoči o velikim poharama Trakije. Jordanes govori o tome gde su Sloveni živeli pre njihovog širenja na Balkansko poluostrvo, severno od njega, dok kasnija svedočanstva govore o prisustvu Slovena i južno od njega. Tu je dragocen pre svega Strategikon koji se tradicionalno pripisuje caru Mavrikiju. Tu treba dodati i istoriju Teofilakta Simokate, Uskršnju (pashalnu) hroniku, dva dela Georgija Piside (O Irakliju i Avarski rat), kao i razna druga dela kao npr. Čuda Sv. Dimitrija, Agatija, Monemvasijska hronika, spise pseudo-Cezarija, Jovana Malalu, Jovana Efeskog, Teodora Sinkela, besedu o opsadi Carigrada, itd...Postoje i dosta udaljena svedočanstva, npr. Isidor Seviljski u dalekoj Španiji ja latinskom jeziku svedoči o najezdi Slovena kao o jednom od najznačajnijih događaja u njegovo doba, Jovan Efeski svedoči na sirijskom jeziku, jermenski istoričar Sebeos slično svedoči, kao i vizigotski hroničar Jovan Biklarenski iz današnjeg Portugala, ili pak Martin Bragijski. Najverovatnije je i da misiju opata Martina između 640. i 642. godine sa ciljem da se otkupe zarobljenici od Slovena i prenesu mošti svetaca iz Dalmacije u Italiju, treba tumačiti u kontekstu upravo činjenice da su strani zavojevači došli i uveli novi poredak u Dalmaciji. Osvajači koji, pritom, nisu bili hrišćani, jer su poneli pagansku religiju za sobom. Bez toga, na kraju krajeva, ne može se uopšte ni objasniti kasnija hristijanizacija Slovena od vremena cara Iraklija, preko misije Sv. Ćirila i Metodija, tj. nastanka glagoljičkog i ćirilskog pisma i uopšteno razvoja slovenske pismenosti.
Ni jedan od ovih izvora ne govori ni jednu riječ o "doseljavanju Slavena u 7. stoljeću".
Npr. Izidor Seviljski kaže: "Heraklije navršava šesnaestu godinu carevanja. Početkom čije vlasti su Slaveni oteli Heladu od Rimljana; Perzijanci su uzeli Siriju, Egipat mnoge pokrajine." Ako Heraklije u ovom citatu kaže da su Slaveni došli iz močvara Pripjata, onda su na istom mjestu po tvojoj logici živjeli i Perzijanci i Egipćani do 7. stoljeća. Ako je Heraklije po tebi doveo Hrvate i Srbe u Dalmaciju, kako mu oni otimaju Heladu? Jesu mu saveznici ili neprijatelji?
Prokopije piše: "Jer najveći dio sjeverne (lijeve) obale Dunava drže upravo oni." Ako Slaveni živi na sjevernoj strani Dunava, onda žive i u Borči i u Pančevu, a to nije "iza Karpata":
Jordanes piše da Slaveni žive na istom tom području: "Sklaveni prebivaju kod grada Novijetunena i jezera Mursa, sve do Danastra i na sjever sve do Viskle: za naselja imaju močvare i šume."
Mursianus lacus je zapravo bilo veliko blato ili močvara, od Osijeka (tada Mursa) do Slavonskog Broda (tada Marsonia). Prema tome, Jordanes kaže da Slaveni žive sve do Osijeka i Slavonskog Borda, sredinom 6. stoljeća, bez ikakve naznake da su se nedavno doselili.
Čuda Svetog Dimitrija eksplicitno navode da Slaveni u vrijeme potresa u Solunu iz 6. stoljeća žive u blizini i ne daju nikakve naznake da su se doselili. Jedino ako tebi više od 1400 km od Soluna do zamišljene pradomovine Slavena u Ukrajini nije "u blizini".
Misija opata Martina ne da ne potvrđuje doseljavanje Slavena u 7. stoljeću na Balkan, nego je pobija. Anastasius Bibliothecarius piše:
"On je u svoje vrijeme poslao po cijeloj Dalmaciji ili Istri po presvetom i veoma vjernom opatu Martinu mnogo novca za otkup zarobljenika, koji su bili zarobljeni od pogana. U isto vrijeme podigao je crkvu blaženim mučenicima Venanciju, Anastaziju, Mauru i mnogim drugim mučenicima, čije je relikvije naložio dovesti iz Dalmacije i Istre te ih pohranio u spomenutoj crkvi pored Lateranske krstionice, uz oratorij blaženog Ivana Evanđelista."
Gdje je ovdje spomenuto doseljavanje Slavena iz Zakarpatja? Upravo je pontifikat pape Ivana iz Dalmacije bila prilika da se Anastazije osvrne na strašan genocid koji je u vrijeme tog pape Dalmatinca navodno doživio njegov narod. Ali o tome nema ni riječi. Anastazije kaže da je papa Ivan preko opata Martina otkupio neke katolike koje su oteli neki nekatolici u Dalmaciji. To što je neko otet u Dalmaciji nije nikakav dokaz doseljavanja.
U vrijeme pontifikata Pape Ivana IV. Dalmatinca, Dalmacija nije katolička. Te nekatolike koji su oteli katolike Anastazije u tekstu naziva pogani, odnosno "ad genitibus". To mogu biti pripadnici arijanske verzije kršćanstva kojih je na Balkanu bilo od kraja 3. stoljeća, pa do dolaska Turaka. Mogu biti i zagovornici monotelitizam, učenja po kojem je Isus imao samo božansku, a ne i ljudsku narav. Papa Ivan Dalmatinac bio je najžešći borac protiv monotelitista. Mogu biti i staroslavenski pagani koji su na Balkanu preživjeli sa organiziranim svećenstvom sve do 1. svjetskog rata (u Sloveniji u Goriški, dolini Soče i slovenskom djelu Istre).
Kako papa u 7. stoljeću može naložiti vraćanje relikvija i mošti svetaca iz Dalmacije kad njome navodno tada vladaju Hrvati i Srbi? Oni su se navodno tek doselili u Dalmaciju, pobili domicilno stanovništvo i još stoljećima nisu prihvatili katoličku vjeru? Taj nam podatak zapravo govori o tome da je u Dalmaciji postojao normalan život u 7. stoljeću i da je među stanovnicima bilo katolika. Neki od njih su živjeli u gradovima gdje su iz svojih crkava na nalog pape poslali dijelove mošti u Rim.
Mogao bih tako sa svakim izvorom koji si naveo, ali vjerujem da je ovo dovoljno.