Црногорци - Срби или посебан народ

Sto su crnogorci

  • Zaseban narod

    glasova: 1 20,0%
  • Srpska regija

    glasova: 2 40,0%
  • Crvena Hrvatska

    glasova: 2 40,0%
  • Ostalo

    glasova: 0 0,0%

  • Ukupno glasova
    5
To je čini mi se iz druge knjige kada su srbovanje i prosveta već dosta uzeli maha. Upravo taj musliman je dokaz za to. Zar ti misliš da je on srpsko osećanje pokupio od kuće ili ipak ima veze sa crnogorskom prosvetom i zvaničnom unutrašnjom politikom?


Očigledno da ne i to dovoljno govori.
То је веома занимљиво. Држава активно ради на томе преко школства, цркве и нијесу успјели да како кажеш посрбе народ? Колико је година уопште требало да се тако нешто догоди? 100? Дакле, Бугаре је било релативно лако убиједити да су они заправо Македонци, није просвјети требало нешто пуно времена, а Црногорце не да су Срби? Знамо колики су фанатици били македонски Бугари, ни налик овима из Бугарске. Бугарске војсковође против којих се подигао Топлички устанак су биле баш из Македоније.
 
Ne može voljom vaseljenske patrijaršije nijedna pomesna Crkva prestati da postoji.
Pa ako ćemo da tjeramo mak na konac onda i nije prestala da postoji voljom Vaseljenske patrijaršije već svojom voljom :roll: Suštinski naravno da je tadašnji carigradski patrijarh Samuilo Hanceris sve učinio kod osmanskih vlasti da se ukinu Pećka patrijaršija i Ohridska arhiepiskopija. Ali sam postupak je išao tako da je tadašnji pećki patrijarh Kalinik II (inače Bugarin iz Trnova) zajedno sa episkopima: samokovskim Neofitom, ćustendilskim Gavrilom, skopskim Konstantinom i niškim Gavrilom uz punomoćja još tri episkopa, beogradskog Jeremije, užičko-valjevskog Mitrofana i dabrobosankog Serafima otišao u Carigrad i tamo su podnjeli molbu za ukidanjem sopstvene Pećke patrijaršije zbog dugova koje je trebala preuzeti Carigradska patrijaršija pred osmanskim vlastima. U tome nisu učestvovali samo episkopi cetinjski (Sava Petrović), zahumsko-hercegovački (Stefan Mrkonjić) i raški (Gavrilo).
 
Да ли је по твом мишљењу владика Данило желио да се Цетињска митрополија одвоји од Пећке патријаршије, или је то више стицај историјских околности? Два пећка патријарха су постојала тада. Један који је био турски поданик, а други који је отишао на просторе Хабзбуршке монархије. Владика Данило је изабрао да га хиротонише овај други.
U pitanju je sticaj istorijskih okolnosti.
Што се тиче црквеног уједињења из 1920. године. Та одлука није имала упоришта у важећем Уставу светог Синода. Али, не може се рећи да је одлука била нелегитимна, с обзиром да се нико није бунио, чак ни избјегличка влада. Наравно, изузетак је Никодим Јањушевић. И он је касније дошао да служи у СПЦ.
Pa nije baš bio u pitanju samo Nikodim Janjušević što se tiče sveštenika dotadašnje Crnogorske crkve, tako sam i ja nekada mislio. Spisak je ipak bio malo duži (jedno 15-20 za koje ja znam), ali ipak se većina ranijih sveštenika nije bunila već je prihvatila novo stanje.
 
@Casino Royal ti na umu imaš situaciju posle Drugog svetskog rata, u vreme Tita, kada je bilo važno zaokružiti autonomnu pokrajinu Vojvodinu i uskladiti stvari sadašnjim sistemom. I to je došlo do toga da imamo sasvim zasebnu sremsku eparhiju, a da se mitropolija beogradsko-karlovačka od 1947. godine pa evo sve do danas prostire na teritoriji Grada Beograda, koji se nalazio u centralnoj Srbiji, je li, južno od Vojvodine.

Ali to je sasvim nebitno; granice eparhija se menjaju kroz epohe, ali valjda je potpuno nesporno da je mitropolija beogradsko-karlovačka ista ona koja je bila uspostavljena 1920. godine, ujedinjenjem te dveju ogranaka Crkve? :D Zar si ti stvarno mislio da patrijarsi SPC nose tek tako tu titulu, počasno? Ne; vrlo se pažljivo mislilo o svemu tome, posebno kad je bila uređivana SPC; čak je Beograd tj. Srbija bila tretirana kao nešto ne preterano bitno, sekundarno, u odnosu na karlovački deo, iz valjda potpuno očiglednih razloga.
 
U pitanju je sticaj istorijskih okolnosti.

Pa nije baš bio u pitanju samo Nikodim Janjušević što se tiče sveštenika dotadašnje Crnogorske crkve, tako sam i ja nekada mislio. Spisak je ipak bio malo duži (jedno 15-20 za koje ja znam), ali ipak se većina ranijih sveštenika nije bunila već je prihvatila novo stanje.
Добро, можда сам ја погријешио када сам навео само њега. Ал сигурно да су и ти свештеници касније прихватили да буду у СПЦ, која је настала уједињењем више аутокефалних цркава. Влада ЦГ је преко "Гласа Црногораца" исказала свој став. Бунили су се због присаједињења Црне Горе Србији, али не и против црквеног уједињења. Све и да је дошло до равноправног уједињења 1918., не би било потребе да постоји више аутокефалних цркава.
 
До уједињења постојало је седам самосталних или од страних цркава зависних српских црквених области:
Карловачка митрополија (са седам епархија) и Црногорска митрополија су биле потпуно аутономне, самослане у периоду 1766-1920.године. Црногорска митрополија није имала "де јуре" канонско признање (томос) о аутокефалности, статус Карловачка митрополија у периоду 1766-1920. већ је објаснио форумаш Persida Kolofon Gemischt, она је у том периоду баштинила насљеђе и одржала континуитет Пећке патријаршије.
U odnosu na koga su autonomne Crnogorska i Karlovačka mitropolija? Ako su autonomne onda su bile pod nečijom jurisdikcijom, čijom?
Црква у Босни и Херцеговини (са четири епархије) и Београдска архиепископија (са пет епархија) су након 1766.године потпале под јурисдикцију и зулум цариградских фанариота - Грка. Београдска архиепископија се отргла 1830. године из руку фанариота, 1831-е признаје јој се аутономија, а канонско признање, потврду о аутокефалности од стране Цариградске патријаршије је добила 1879.године. Након проглашења потпуне независности од Турака, и то бјеше у неком комотном тумачењу прихватање нове реалности на терену.
Znači ovdje se slažemo, Pravoslavna crkva u Srbiji je nastala 1879. godine tako što joj je Carigradska patrijaršija darovala autokefalnost. Dok je crkva u BiH i dalje bila dio Carigradske patrijaršije.
E sada kako možemo govoriti o kanonskom kontinuitetu SPC sa Pećkom patrijaršijom kada znamo sve ovo?
 
Zbog čega kažeš da ta odluka nije imala uporišta u važećem Ustavu Sv. Sinoda Crnogorske crkve?
Због тога што Устав није предвиђао да о оваквој одлуци може да се расправља. И због тога што није било кворума. Кирил Митровић као секретар Синода није имао право гласа, а Гаврило Дожић није уопште није члан Синода Црногорске цркве.
 
Због тога што Устав није предвиђао да о оваквој одлуци може да се расправља. И због тога што није било кворума. Кирил Митровић као секретар Синода није имао право гласа, а Гаврило Дожић није уопште није члан Синода Црногорске цркве.

Ma kako? Bili su prisutni svi episkopi tj. skoro svi koji imaju pravo odlučujućeg glasa. Kiril Mitrović nije bio sekretar, već episkop nikšićki, a Gavrilo Dožić kao episkop pećki и naravno da je takođe kao mitropolit i jedan od eparha Crnogorske crkve prirodno bio član sinoda.
 
Poslednja izmena:
Ma kako? Bili su prisutni svi episkopi tj. svi koji imaju pravo odlučujućeg glasa. Kiril Mitrović nije bio sekretar, već episkop nikšićki, a Gavrilo Dožić kao episkop pećki и naravno da je takođe kao mitropolit i jedan od eparha Crnogorske crkve prirodno bio član sinoda.
Погријешио сам. Иво Калуђеровић је био секретар, без права гласа. Михаило Дожић је био члан Светог Синода.
 
Погријешио сам. Иво Калуђеровић је био секретар, без права гласа. Михаило Дожић је био члан Светог Синода.

A gde piše da je uopšte sekretar glasao?

rstanje2.jpg


Sekretar je taj koji vodi zapisnik i tehničke poslove; valjda je jasno da će on dokument potpisati; u dnu, ispod svega.

Sad ispade da je dokument sinoda sporan zato što ga je potpisao sinodski sekretar? :dontunderstand:
 
Због тога што Устав није предвиђао да о оваквој одлуци може да се расправља.

Ustav Sv. sinoda Crnogorske crkve u čl. 3 kaže da je to najviša crkvena vlast u smislu svetih kanona, u čijoj su nadležnosti sva pitanja vere, bogosluženja i hrišćanskog morala. Dakle, potpuna vlast. Upravo to i znači da je ovakva odluka kakvu je doneo bila u njegovoj nadležnosti.

Ustav crnogorskog crkvenog sinoda bio je ispoštovan; jedina stvar koja bi se mogla eventualno iskopati jeste da su svi članovi polagali po čl. 13 zakletvu na vernost knjazu Nikoli. No, iako bi ih to u teoriji činilo potencijalnim izdajnicima, knjaz Nikola i njegovi predstavnici u egzilu nikada nisu objavili nijedan službeni dokument optužujući ih za izdaju; štaviše, kako je neko već i isticao, za njega nije samo crkveno ujedinjenje bilo nešto ni toliko baš sporno (ni ovu samu odluku, Nikola iz inostranstva nikada nije osudio ili odbacio).

Tako da su u suštini svi prigovori tu koje neki crnogorski suvernisti ističu, poprilično besmisleni.
 
Pa ako nije bitno što si se uhvatio te moje konstatacije? Ona je od početka bila, a i dalje stoji - da se obični Crnogorci nisu identifikovali kroz srpsko narodno ime, da su srpsko ime najčešće koristi za veru. Najčešće su se identifikovali kroz crnogorsko i plemensko ime.
I u priručniku o poznavanju zakona iz 1914. (drugi pasus) autori objašnjavaju razliku između etničkog i političkog naroda, jer je očigledno dolazilo do ''štetnih i opasnih nesporazuma''. Samo što nije izbio Prvi svetski rat, a učeni Crnogorci i dalje pokušavaju da objasne neobrazovanim Crnogorcima ša znači biti Srbin, a šta Crnogorac.
Srbija je svojim delovanjem od 1918. zaustavila taj proces ''posrbljavanja'' Crnogoraca. Da je ostavila Crnu Goru i Crnogorce na miru verovatno bi prosveta vremenom učinila svoje i danas bi odnos stanovništva bio mnogo više u srpsku korist.

Pogledajte prilog 1102603
Врло могуће, али ништа није тако једноставно.
 
U odnosu na koga su autonomne Crnogorska i Karlovačka mitropolija? Ako su autonomne onda su bile pod nečijom jurisdikcijom, čijom?
Побогу, зашто аутономност мора значити да су под нечијом јурисдикцијом.
Znači ovdje se slažemo, Pravoslavna crkva u Srbiji je nastala 1879. godine tako što joj je Carigradska patrijaršija darovala autokefalnost.
Овако је глупо водити комуникацију, изврћеш моје ријечи. Не слажемо се, Цариградска патријаршија није ником ништа "даровала" нити је на она та да нешто укида или дарује, каош то је 1766-е прихватила тадашњу реалност, и 1879-е само је прихватила нову реалност на терену.
У посту нисам написао то што ти тврдиш да сам написао, него да је Београдска архиепископија након 1766.године потпале под јурисдикцију и зулум цариградских фанариота. Отргла се из те јурисдикције 1830. године, аутономију добила 1831-е а канонско признање, потврду о аутокефалности (од стране Цариградске патријаршије) 1879.године.
E sada kako možemo govoriti o kanonskom kontinuitetu SPC sa Pećkom patrijaršijom kada znamo sve ovo?
Наравно да можемо говорити о континуитету Српске цркве. Након погрома и великог егзодуса Срба 1690-е године имамо нову реалност и у самој Српској цркви. Један део је остао под турским јармом, други део се нашао у тадашњој Хабзгуршкој монархији а трећи на "слободној територији" у Црној Гори.
Овај део који је остао под османским а богами и фанариотским јармом, гдје бјеше и сједиште Српске патријаршије, услијед нагомиланих дугова прихватио је нову реалност и Српска патријаршија на том дјелу привремено "замрзава" своје битисање, до бољих времена.
Други дијелови Српске цркве, који су остали у Угарској, Аустрији и слободној Црној Гори нису прихватили то укидање. Док код Српска црква наставља своје дјеловање, па било то и кроз једну једину епархију, док год постоји у било ком облику, континуитет постоји, он може и не мора имати канонску потврду, црквени акт (томос) неке патријаршије којим се признаје, Карловачка митрополија је кроз свој рад наставила баштинити насљеђе Пећке патријаршије и тај континуитет постоји.
 
Побогу, зашто аутономност мора значити да су под нечијом јурисдикцијом.

Овако је глупо водити комуникацију, изврћеш моје ријечи. Не слажемо се, Цариградска патријаршија није ником ништа "даровала" нити је на она та да нешто укида или дарује, каош то је 1766-е прихватила тадашњу реалност, и 1879-е само је прихватила нову реалност на терену.
У посту нисам написао то што ти тврдиш да сам написао, него да је Београдска архиепископија након 1766.године потпале под јурисдикцију и зулум цариградских фанариота. Отргла се из те јурисдикције 1830. године, аутономију добила 1831-е а канонско признање, потврду о аутокефалности (од стране Цариградске патријаршије) 1879.године.

Наравно да можемо говорити о континуитету Српске цркве. Након погрома и великог егзодуса Срба 1690-е године имамо нову реалност и у самој Српској цркви. Један део је остао под турским јармом, други део се нашао у тадашњој Хабзгуршкој монархији а трећи на "слободној територији" у Црној Гори.
Овај део који је остао под османским а богами и фанариотским јармом, гдје бјеше и сједиште Српске патријаршије, услијед нагомиланих дугова прихватио је нову реалност и Српска патријаршија на том дјелу привремено "замрзава" своје битисање, до бољих времена.
Други дијелови Српске цркве, који су остали у Угарској, Аустрији и слободној Црној Гори нису прихватили то укидање. Док код Српска црква наставља своје дјеловање, па било то и кроз једну једину епархију, док год постоји у било ком облику, континуитет постоји, он може и не мора имати канонску потврду, црквени акт (томос) неке патријаршије којим се признаје, Карловачка митрополија је кроз свој рад наставила баштинити насљеђе Пећке патријаршије и тај континуитет постоји.
Аутономија правно сигурно не значи и правну јурисдикцију, питање је комплексно у духу превасходно географско-правних простирања.

То је све па и правну јурисдикцију довело у позицију управног поступања, дакле дошли смо до новог Устава СХС, српска Војводина и сви њени српски манастири су правно де-факто и де јуре потпали под управу и Суд СПЦ, а Руварац је могао тада само да се преврће у свом сопственом гробу.
 
Аутономија правно сигурно не значи и правну јурисдикцију, питање је комплексно у духу превасходно географско-правних простирања.

То је све па и правну јурисдикцију довело у позицију управног поступања, дакле дошли смо до новог Устава СХС, српска Војводина и сви њени српски манастири су правно де-факто и де јуре потпали под управу и Суд СПЦ, а Руварац је могао тада само да се преврће у свом сопственом гробу.
Због тога је СПЦ ПОСТАЛА АУТОИМУНА, у смислу да је од 1914. па до краја рата жртвовала своју сопствену паству од две трећине готово мушког рода, мало ли је!?
 
Gdje ti uočavaš kanonski kontinuitet Karlovačke mitropolije sa Pećkom patrijaršijom?

Organizacija Karlovačke mitropolije je bila takva da je to bila posle 1710. godine (gramote 1710, 1711 i 1713) autonomna Crkva koja je temporalno bila autonomna celina; sama sebi birala mitropolite, ostajući duhovno u zajedništvu sa ostatkom ogranka srpske Crkve unutar Osmanskog carstva.

Ono što se zbilo 1766. godine, karlovačka mitropolija je osudila; odbacila, za vreme mitropolita Pavla Nenadovića. Nikada nije priznala nadležnost carigradske arhiepiskopije; ni do 1848. ni 1913. niti 1918. ili 1920. godine. To se nikad nije dogodilo i bilo je jasno u svim dokumentima crkveno-narodnih sabora (kao npr. u Temišvarskom saboru 1790. godine). Srpska crkvena jerarhija u Ugarskoj, čije je temelje postavio krajem XVII odnosno početkom XVIII stoleća patrijarh Arsenije III Crnojević, nije u nekom trenutku razvila neku ideju, već u potpunom kontinuitetu baštinila nasleđe od stare srpske patrijaršije. I na taj način je, kroz nju, reujedinjenjem 1920. godine to bilo i ostvareno.

Tomos carigradske patrijaršije iz 1922. godine verovatno nije nastao sasvim slučajno takvim izborom reči; vođeni idejama Nikodima Milaša i dr...možda su Srbi upravo i tražili (?) da u tomosu vaseljenske patrijaršije stoji da je ta mitropolija autokefalna, kako bi novouspostavljena SPC mogla biti njen direktni sukcesor, te samim time biti ostvarena direktna veza sa stanjem pre 1766. godine. Iako iz vrlo jasnih razloga sekundarno u odnosu na karlovačku, moguće je da su tražili to i za cetinjsku mitropoliju; jerbo je preko obe ostvarena direkna veza sa starom pomesnom Pravoslavnom crkvom, ujedinjenjem sa te dve Crkve. Ovamo, u Karlovcima, jedno vreme i patrijarsi, a onamo, pojedini egzarsi trona pećkog i mala oaza koja se uspela odupreti i Turcima i fanariotima.
 
Ma kako? Bili su prisutni svi episkopi tj. skoro svi koji imaju pravo odlučujućeg glasa. Kiril Mitrović nije bio sekretar, već episkop nikšićki, a Gavrilo Dožić kao episkop pećki и naravno da je takođe kao mitropolit i jedan od eparha Crnogorske crkve prirodno bio član sinoda.
Sveti sinod Knjaževine Crne Gore po njegovom Ustavu sastavljaju 8 članova (član 10):

1. Arhiepiskop cetinski i mitropolit Crne Gore,
2. Episkop zahumsko-rasijski,
3. Arhimandrit cetinski,
4. Arhimandrit ostroški,
5. Tri protoprezvitera, i
6. Sinodski sekretar.

Iako ne piše u Ustavu Svetog sinoda prirodno je da se za njegovog člana poslije 1912. godine smatra i episkop pećki. Znači Sinod je 1918. godine brojao 9 članova, zapravo 8 članova i sekretara.
Od toga 5 članova "po pravu" (Arhiepiskop cetinjski, episkop zahumsko-rasijski, episkop pećki, arhimandrit Cetinsjkog manastira i arhimandrit Ostroškog manastira) i 3 člana po postavljenju (3 protoprezvitera sa mandatom na tri godine).

Da vidimo sada kako stojimo sa pitanjem kvoruma, u članu 25 piše:

"Sveti sinod može donositi punovažne odluke kad su prisutni u sjednici predsjednik (čl. 12) i bar još tri člana, od kojih dva člana po pravu i jedan po izboru."

S obzirom na novog osmog člana Svetog sinoda (isključujući sekretara) od 1912. godine, pretpostavljamo da bi i kvorum trebao biti najmanje 5 prisutnih umjesto do tada 4. Ali neka bude da je za kvorum potrebno onako kako piše u ustavu Sv. sinoda iz 1904. godine, znači Arhiepiskop cetinjski, i još 2 člana po pravu i 1 po izboru.

Teško je sada tačno utvrditi ko su bili članovi Svetog sinoda 1918. godine, ali znamo da su 1910. godine članovi Svetog sinoda bili:

mitropolit Mitrofan,
episkop Kiril,
arhimandrit Mihailo Dožić,
iguman Prokopije Vračar,
protođakon Filip Radičević,
protojerej Aksentije Bojović,
protojerej Pavle Petrović,
sekretar đakon Ivo Kaluđerović

Najvjerovatnije su ovo bili članovi Svetog sinoda i 1918. godine, s tim što bi ovoj listi trebalo dodati i ime episkopa pećkog - Gavrila Dožića.

Kako se odlučuje u Sinodu, ko ima pravo glasa? U članu 26. propisano je:

"Između članova Svetoga sinoda, članovi po izboru (čl. 13) imaju savjetujući glas. Episkop zahumsko-rasijski i arhimandriti cetinski i ostroški imaju glas odlučujući, a mitropolit ima, uz odlučujući, još i potvrđujući glas."

Pa da vidimo da li je ova odluka bila pravno valjana?

Da li je bilo kvoruma? U samoj odluci piše da su prisutni: miropolit Mitrofan Ban, mitropolit pećki Gavrilo Dožić, episkop nikšićki (zahumsko-rasijski) Kiril Mitrović i skretar Ivo Kaluđerović. Dakle prisutni su 3 od 5 članova po pravu (dovoljna 2) i nijedan po izboru (neophodan je bar 1). Dakle na sjednici nije bilo kvoruma za odlučivanje. Da je eventualno bilo kvoruma da li bi odluka bila izglasana? Po svemu sudeći bi, ako bi uvažili glas Gavrila Dožića kao 5 člana sa odlučujućim glasom, za odluku bi glasalo njih 3 od 5. Ukoliko se glas episkopa pećkog ne bi računao kada bi striktno postupali kako piše u ustavu Sv. sinoda onda odluka ne bi bila izglasana jer bi za nju glasalo 2 od 4. Ali po logici stvari ne bi bilo razloga za ovako kruto tumačenje jer nije sporno da je episkop pećki od 1912. jedan od episkopa Crnogorske crkve bez obzira na to što Carigradska patrijaršija to područje smatrala i dalje svojim.

I da navedemo i član 22, stav 2 Svetog sinoda:

"Odluke Svetog sinoda o spoljašnjim poslovima (čl. 21), da postanu izvršne i za svakog obavezne, potrebito im je vrhovno knjaževsko odobrenje."

Ustav crnogorskog crkvenog sinoda bio je ispoštovan; jedina stvar koja bi se mogla eventualno iskopati jeste da su svi članovi polagali po čl. 13 zakletvu na vernost knjazu Nikoli. No, iako bi ih to u teoriji činilo potencijalnim izdajnicima, knjaz Nikola i njegovi predstavnici u egzilu nikada nisu objavili nijedan službeni dokument optužujući ih za izdaju; štaviše, kako je neko već i isticao, za njega nije samo crkveno ujedinjenje bilo nešto ni toliko baš sporno (ni ovu samu odluku, Nikola iz inostranstva nikada nije osudio ili odbacio).
Da navedemo i taj član 13, stav 4:

Izabrani i knjaževskim ukazom potvrđeni sinodski članovi, prije nego što će stupiti na službu, polažu pred Svetim sinodom ovu zakletvu:

„Ja N.N. zaklinjem se Bogu svemogućemu, da ću vladajućem knjazu gospodaru N.N. svagda vjeran biti, dužnost moju u Svetom sinodu tačno i savjesno izvršavati, pri svakom sinodskom savjetovanju svoje mišljenje savjesno i po najboljem svom znanju iskazivati i zvaničnu tajnu strogo čuvati“
 
možda su Srbi upravo i tražili (?) da u tomosu vaseljenske patrijaršije stoji da je ta mitropolija autokefalna, kako bi novouspostavljena SPC mogla biti njen direktni sukcesor, te samim time biti ostvarena direktna veza sa stanjem pre 1766. godine.
Ово је и мени пало напамет.
 
Sveti sinod Knjaževine Crne Gore po njegovom Ustavu sastavljaju 8 članova (član 10):

1. Arhiepiskop cetinski i mitropolit Crne Gore,
2. Episkop zahumsko-rasijski,
3. Arhimandrit cetinski,
4. Arhimandrit ostroški,
5. Tri protoprezvitera, i
6. Sinodski sekretar.

Iako ne piše u Ustavu Svetog sinoda prirodno je da se za njegovog člana poslije 1912. godine smatra i episkop pećki. Znači Sinod je 1918. godine brojao 9 članova, zapravo 8 članova i sekretara.
Od toga 5 članova "po pravu" (Arhiepiskop cetinjski, episkop zahumsko-rasijski, episkop pećki, arhimandrit Cetinsjkog manastira i arhimandrit Ostroškog manastira) i 3 člana po postavljenju (3 protoprezvitera sa mandatom na tri godine).

Da vidimo sada kako stojimo sa pitanjem kvoruma, u članu 25 piše:

"Sveti sinod može donositi punovažne odluke kad su prisutni u sjednici predsjednik (čl. 12) i bar još tri člana, od kojih dva člana po pravu i jedan po izboru."

S obzirom na novog osmog člana Svetog sinoda (isključujući sekretara) od 1912. godine, pretpostavljamo da bi i kvorum trebao biti najmanje 5 prisutnih umjesto do tada 4. Ali neka bude da je za kvorum potrebno onako kako piše u ustavu Sv. sinoda iz 1904. godine, znači Arhiepiskop cetinjski, i još 2 člana po pravu i 1 po izboru.

Teško je sada tačno utvrditi ko su bili članovi Svetog sinoda 1918. godine, ali znamo da su 1910. godine članovi Svetog sinoda bili:

mitropolit Mitrofan,
episkop Kiril,
arhimandrit Mihailo Dožić,
iguman Prokopije Vračar,
protođakon Filip Radičević,
protojerej Aksentije Bojović,
protojerej Pavle Petrović,
sekretar đakon Ivo Kaluđerović

Najvjerovatnije su ovo bili članovi Svetog sinoda i 1918. godine, s tim što bi ovoj listi trebalo dodati i ime episkopa pećkog - Gavrila Dožića.

Kako se odlučuje u Sinodu, ko ima pravo glasa? U članu 26. propisano je:

"Između članova Svetoga sinoda, članovi po izboru (čl. 13) imaju savjetujući glas. Episkop zahumsko-rasijski i arhimandriti cetinski i ostroški imaju glas odlučujući, a mitropolit ima, uz odlučujući, još i potvrđujući glas."

Pa da vidimo da li je ova odluka bila pravno valjana?

Da li je bilo kvoruma? U samoj odluci piše da su prisutni: miropolit Mitrofan Ban, mitropolit pećki Gavrilo Dožić, episkop nikšićki (zahumsko-rasijski) Kiril Mitrović i skretar Ivo Kaluđerović. Dakle prisutni su 3 od 5 članova po pravu (dovoljna 2) i nijedan po izboru (neophodan je bar 1). Dakle na sjednici nije bilo kvoruma za odlučivanje. Da je eventualno bilo kvoruma da li bi odluka bila izglasana? Po svemu sudeći bi, ako bi uvažili glas Gavrila Dožića kao 5 člana sa odlučujućim glasom, za odluku bi glasalo njih 3 od 5. Ukoliko se glas episkopa pećkog ne bi računao kada bi striktno postupali kako piše u ustavu Sv. sinoda onda odluka ne bi bila izglasana jer bi za nju glasalo 2 od 4. Ali po logici stvari ne bi bilo razloga za ovako kruto tumačenje jer nije sporno da je episkop pećki od 1912. jedan od episkopa Crnogorske crkve bez obzira na to što Carigradska patrijaršija to područje smatrala i dalje svojim.

I da navedemo i član 22, stav 2 Svetog sinoda:

"Odluke Svetog sinoda o spoljašnjim poslovima (čl. 21), da postanu izvršne i za svakog obavezne, potrebito im je vrhovno knjaževsko odobrenje."


Da navedemo i taj član 13, stav 4:

Izabrani i knjaževskim ukazom potvrđeni sinodski članovi, prije nego što će stupiti na službu, polažu pred Svetim sinodom ovu zakletvu:

„Ja N.N. zaklinjem se Bogu svemogućemu, da ću vladajućem knjazu gospodaru N.N. svagda vjeran biti, dužnost moju u Svetom sinodu tačno i savjesno izvršavati, pri svakom sinodskom savjetovanju svoje mišljenje savjesno i po najboljem svom znanju iskazivati i zvaničnu tajnu strogo čuvati“

Da, u pravu si. Prevideo sam čl. 25. :ok:

Po njemu, istina, nije bilo kvoruma za donošenje one odluke. Odluci nije prisustvovao nijedan prezviter.

Dakle, kvoruma nije bilo iz navedeno razloga, ali je svakako neistina ono što se ponavlja da je samo 4/8 glasalo. Glasali su svi oni koji su imali pravo glasa; da je kvoruma bilo, odluka bi bila potpuno zakonita.
 
Pa ako nije bitno što si se uhvatio te moje konstatacije? Ona je od početka bila, a i dalje stoji - da se obični Crnogorci nisu identifikovali kroz srpsko narodno ime, da su srpsko ime najčešće koristi za veru. Najčešće su se identifikovali kroz crnogorsko i plemensko ime.
I u priručniku o poznavanju zakona iz 1914. (drugi pasus) autori objašnjavaju razliku između etničkog i političkog naroda, jer je očigledno dolazilo do ''štetnih i opasnih nesporazuma''. Samo što nije izbio Prvi svetski rat, a učeni Crnogorci i dalje pokušavaju da objasne neobrazovanim Crnogorcima ša znači biti Srbin, a šta Crnogorac.
Srbija je svojim delovanjem od 1918. zaustavila taj proces ''posrbljavanja'' Crnogoraca. Da je ostavila Crnu Goru i Crnogorce na miru verovatno bi prosveta vremenom učinila svoje i danas bi odnos stanovništva bio mnogo više u srpsku korist.

Pogledajte prilog 1102603
Тако ван контекста постављено нема никавог смисла говори се о некој бесловенсој маси Црногораца који немају појма шта им се дешава.
Прво се мора погледати првобитно стање из 1904. и 1905. да би се схватило шта се овде десило.

Mome_dragome_narodu%21.jpg


  • Устав Светог синода у Књажевини Црној Гори (1904)
  • 1905 - donet Ustav Crne Gore

    1910 - Crna Gora proglašena za Kraljevinu
  • 1914 је баш то ушло у књиге Црне Горе! пре тога не.
  • Мотиви су јасни нема прочлашавања краљевине без аутокефалне цркве.
  • Уставом је подредио првобитни утсав светог синода из 1904.
  • 1905 сва црквена и световна власт је подређена књазу.
  • Још су се иконоборци изборили за независност цркве од световне власти
  • у уставу из 1905 сви црквени закони и спорови су подређени књазу.
  • Тако да ни говора о аутокефалној већ аутоНиколиној цркви.
  • Мило ништа није измислио само је покушао поновити то исто.
(1903 мајски преврат)
 
Poslednja izmena:
Ово је и мени пало напамет.
Или је било због тога што су неке области које су припадале тада Цариградском патријарху постале део СПЦ, што не искључује и овај разлог.
 
Da, u pravu si. Prevideo sam čl. 25. :ok:

Po njemu, istina, nije bilo kvoruma za donošenje one odluke. Odluci nije prisustvovao nijedan prezviter.
Tačno. Ali ja vjerujem da se htjelo, prisustvovali bi svi i glasali za odluku. Ovo je samo pravničko viđenje stvari. Jer se vjerovatno razmišljalo da je dovoljno da glasaju za odluku sva tri episkopa sa područja Crnogorske crkve. Po logici stvari zapravo bi samo oni i trebali da imaju "odlučujući glas". Ali uslijed postojanja samo dvije episkopije do 1912. godine radi legitimnosti odluka Svetog sinoda u pravo sa odlučujućim glasom su uključeni i arhimandriti Cetinjskog i Ostroškog manastira. E sada ja nisam kanoničar pa da znam ima li ovakvih primjera da se u Sveti sinod neke crkve uključe i arhimandriti nekog ili nekih važnih manastira?
 

Back
Top