Ma kako? Bili su prisutni svi episkopi tj. skoro svi koji imaju pravo odlučujućeg glasa. Kiril Mitrović nije bio sekretar, već episkop nikšićki, a Gavrilo Dožić kao episkop pećki и naravno da je takođe kao mitropolit i jedan od eparha Crnogorske crkve prirodno bio član sinoda.
Sveti sinod Knjaževine Crne Gore po njegovom Ustavu sastavljaju 8 članova (član 10):
1. Arhiepiskop cetinski i mitropolit Crne Gore,
2. Episkop zahumsko-rasijski,
3. Arhimandrit cetinski,
4. Arhimandrit ostroški,
5. Tri protoprezvitera, i
6. Sinodski sekretar.
Iako ne piše u Ustavu Svetog sinoda prirodno je da se za njegovog člana poslije 1912. godine smatra i episkop pećki. Znači Sinod je 1918. godine brojao 9 članova, zapravo 8 članova i sekretara.
Od toga 5 članova "po pravu" (Arhiepiskop cetinjski, episkop zahumsko-rasijski, episkop pećki, arhimandrit Cetinsjkog manastira i arhimandrit Ostroškog manastira) i 3 člana po postavljenju (3 protoprezvitera sa mandatom na tri godine).
Da vidimo sada kako stojimo sa pitanjem kvoruma, u članu 25 piše:
"Sveti sinod može donositi punovažne odluke kad su prisutni u sjednici predsjednik (čl. 12) i bar još tri člana, od kojih dva člana po pravu i jedan po izboru."
S obzirom na novog osmog člana Svetog sinoda (isključujući sekretara) od 1912. godine, pretpostavljamo da bi i kvorum trebao biti najmanje 5 prisutnih umjesto do tada 4. Ali neka bude da je za kvorum potrebno onako kako piše u ustavu Sv. sinoda iz 1904. godine, znači Arhiepiskop cetinjski, i još 2 člana po pravu i 1 po izboru.
Teško je sada tačno utvrditi ko su bili članovi Svetog sinoda 1918. godine, ali znamo da su 1910. godine članovi Svetog sinoda bili:
mitropolit Mitrofan,
episkop Kiril,
arhimandrit Mihailo Dožić,
iguman Prokopije Vračar,
protođakon Filip Radičević,
protojerej Aksentije Bojović,
protojerej Pavle Petrović,
sekretar đakon Ivo Kaluđerović
Najvjerovatnije su ovo bili članovi Svetog sinoda i 1918. godine, s tim što bi ovoj listi trebalo dodati i ime episkopa pećkog - Gavrila Dožića.
Kako se odlučuje u Sinodu, ko ima pravo glasa? U članu 26. propisano je:
"Između članova Svetoga sinoda, članovi po izboru (čl. 13) imaju savjetujući glas. Episkop zahumsko-rasijski i arhimandriti cetinski i ostroški imaju glas odlučujući, a mitropolit ima, uz odlučujući, još i potvrđujući glas."
Pa da vidimo da li je ova odluka bila pravno valjana?
Da li je bilo kvoruma? U samoj odluci piše da su prisutni: miropolit Mitrofan Ban, mitropolit pećki Gavrilo Dožić, episkop nikšićki (zahumsko-rasijski) Kiril Mitrović i skretar Ivo Kaluđerović. Dakle prisutni su 3 od 5 članova po pravu (dovoljna 2) i nijedan po izboru (neophodan je bar 1).
Dakle na sjednici nije bilo kvoruma za odlučivanje. Da je eventualno bilo kvoruma da li bi odluka bila izglasana? Po svemu sudeći bi, ako bi uvažili glas Gavrila Dožića kao 5 člana sa odlučujućim glasom, za odluku bi glasalo njih 3 od 5. Ukoliko se glas episkopa pećkog ne bi računao kada bi striktno postupali kako piše u ustavu Sv. sinoda onda odluka ne bi bila izglasana jer bi za nju glasalo 2 od 4. Ali po logici stvari ne bi bilo razloga za ovako kruto tumačenje jer nije sporno da je episkop pećki od 1912. jedan od episkopa Crnogorske crkve bez obzira na to što Carigradska patrijaršija to područje smatrala i dalje svojim.
I da navedemo i član 22, stav 2 Svetog sinoda:
"Odluke Svetog sinoda o spoljašnjim poslovima (čl. 21), da postanu izvršne i za svakog obavezne, potrebito im je vrhovno knjaževsko odobrenje."
Ustav crnogorskog crkvenog sinoda bio je ispoštovan; jedina stvar koja bi se mogla eventualno iskopati jeste da su svi članovi polagali po čl. 13 zakletvu na vernost knjazu Nikoli. No, iako bi ih to u teoriji činilo potencijalnim izdajnicima, knjaz Nikola i njegovi predstavnici u egzilu nikada nisu objavili nijedan službeni dokument optužujući ih za izdaju; štaviše, kako je neko već i isticao, za njega nije samo crkveno ujedinjenje bilo nešto ni toliko baš sporno (ni ovu samu odluku, Nikola iz inostranstva nikada nije osudio ili odbacio).
Da navedemo i taj član 13, stav 4:
Izabrani i knjaževskim ukazom potvrđeni sinodski članovi, prije nego što će stupiti na službu, polažu pred Svetim sinodom ovu zakletvu:
„Ja N.N. zaklinjem se Bogu svemogućemu, da ću vladajućem knjazu gospodaru N.N. svagda vjeran biti, dužnost moju u Svetom sinodu tačno i savjesno izvršavati, pri svakom sinodskom savjetovanju svoje mišljenje savjesno i po najboljem svom znanju iskazivati i zvaničnu tajnu strogo čuvati“
Suštinski naravno da je tadašnji carigradski patrijarh Samuilo Hanceris sve učinio kod osmanskih vlasti da se ukinu Pećka patrijaršija i Ohridska arhiepiskopija. Ali sam postupak je išao tako da je tadašnji pećki patrijarh Kalinik II (inače Bugarin iz Trnova) zajedno sa episkopima: samokovskim Neofitom, ćustendilskim Gavrilom, skopskim Konstantinom i niškim Gavrilom uz punomoćja još tri episkopa, beogradskog Jeremije, užičko-valjevskog Mitrofana i dabrobosankog Serafima otišao u Carigrad i tamo su podnjeli molbu za ukidanjem sopstvene Pećke patrijaršije zbog dugova koje je trebala preuzeti Carigradska patrijaršija pred osmanskim vlastima. U tome nisu učestvovali samo episkopi cetinjski (Sava Petrović), zahumsko-hercegovački (Stefan Mrkonjić) i raški (Gavrilo).
Zar si ti stvarno mislio da patrijarsi SPC nose tek tako tu titulu, počasno? Ne; vrlo se pažljivo mislilo o svemu tome, posebno kad je bila uređivana SPC; čak je Beograd tj. Srbija bila tretirana kao nešto ne preterano bitno, sekundarno, u odnosu na karlovački deo, iz valjda potpuno očiglednih razloga.
