Dok je deda bio živ, njegova rođena bratanica je nekoliko puta godišnje prelazila 400 km da ga vidi, u svom malom autu, sama ili sa porodicom. Sa kim god došla, poštovao se svojevrsni ritual – naime, ako je lepo vreme sednu njih dvoje na hoklice ispod duda (ako je zima pored starog smederevca), baba im prinese rakije, slatka, kafe i vode, puše njih dvoje, deda je gleda onako, ispod oka, nakrivljene glave, ćute, onda on otpočne: ” ‘arambašo moja, piješ, a?”Otpija tetka rakiju i pruža čašicu. Deda doliva njoj i sebi.
“Pijem, čiča. A vidim, ni ti mi nešto ne zaostaješ.”
“Ja sam, Smiljo, drugo. Ti si žensko, sramota je… Ni duvan batalila nisi.”
“Ajde, čiča, Boga ti, pa šta ako sam žensko! Niko moj posao ne radi, šta ima koga da bude briga...