Jednom davno, živjela je princeza koja je tvrdila da će se, kad odraste, boriti protiv zmajeva. Svi su joj govorili da se samo prinčevi upuštaju u borbe sa zmajevima, no nisu je uspele razuveriti. Bila je drugačija od ostalih princeza, bučna i ratoborna poput dečaka. Vitlajući štapom neretko se upuštala u bitke s neprijateljima, što je zapravo samo zamišljala, ili se u parku verala po granama hrastova zamišljajući da osvaja tvrđavu.
....Stojeći na litici iznad zapenjenog jezera, zamišljeno je zurila u maglovite obrise Samuilove tvrđave, najpoznatiji spomenik grada, srednjovekovno utvrđenje, smešteno na dva brda, čiji su se vrhovi uzdizali iznad jezera koje ga okružuje i pruža mu prirodnu odbranu.
Ona nije imala tu privilegiju, morala se sama boriti, sama zidati zidove oko sebe, ne bi li se zaštitila.
Vjetar joj je mrsio kosu, šal lepetao na vetru poput galebovih krila, kapljice valova razbijenih o stenu zapljuskivale su joj lice.
Nije mnogo odrasla, ostala je sitnog tela ali ogromne duše, krhke građe ali nesalomljivog duha.
Žena koja je morala i mogla sve sama, žena sanjalica, sa očima deteta.
Dovoljno svoja, da ne bude ničija obaveza.
Dovoljno luda, da voli daljinom.
Dovoljno jaka, da istim rukama grli svoje sinove i bolan spomen na nikad zagrljenu kćer.
Ona je jaka taman koliko je potrebno da ne bi zaplakala, i kad joj je potop u duši, ako je to potrebno,
Da isplaće omanje jezero pa stavi osmeh na lice,
Da ponosno zamahne kosom kad dete u njoj cvili,
Da te gleda ravno u oči kad se ruši sve pred njom,
Da bude pored tebe i onda kad je sebe napustila,
Da ti zapeva i kad glas u njoj zamre,
Da se probudi i kad ne vidi smisao u novom danu,
Da diše i kad oseća da je srce napušta.
Ona je jaka taman koliko je potrebno da bude
I Majka i kći
I Žena i devojčica
I Manjak i višak
I Čovek i zver
I Otrov i lek
I Kamen i pamuk
Ona je jaka taman koliko je potrebno da bude sve,
Da bude žena.
....Stojeći na litici iznad zapenjenog jezera, zamišljeno je zurila u maglovite obrise Samuilove tvrđave, najpoznatiji spomenik grada, srednjovekovno utvrđenje, smešteno na dva brda, čiji su se vrhovi uzdizali iznad jezera koje ga okružuje i pruža mu prirodnu odbranu.
Ona nije imala tu privilegiju, morala se sama boriti, sama zidati zidove oko sebe, ne bi li se zaštitila.
Vjetar joj je mrsio kosu, šal lepetao na vetru poput galebovih krila, kapljice valova razbijenih o stenu zapljuskivale su joj lice.
Nije mnogo odrasla, ostala je sitnog tela ali ogromne duše, krhke građe ali nesalomljivog duha.
Žena koja je morala i mogla sve sama, žena sanjalica, sa očima deteta.
Dovoljno svoja, da ne bude ničija obaveza.
Dovoljno luda, da voli daljinom.
Dovoljno jaka, da istim rukama grli svoje sinove i bolan spomen na nikad zagrljenu kćer.
Ona je jaka taman koliko je potrebno da ne bi zaplakala, i kad joj je potop u duši, ako je to potrebno,
Da isplaće omanje jezero pa stavi osmeh na lice,
Da ponosno zamahne kosom kad dete u njoj cvili,
Da te gleda ravno u oči kad se ruši sve pred njom,
Da bude pored tebe i onda kad je sebe napustila,
Da ti zapeva i kad glas u njoj zamre,
Da se probudi i kad ne vidi smisao u novom danu,
Da diše i kad oseća da je srce napušta.
Ona je jaka taman koliko je potrebno da bude
I Majka i kći
I Žena i devojčica
I Manjak i višak
I Čovek i zver
I Otrov i lek
I Kamen i pamuk
Ona je jaka taman koliko je potrebno da bude sve,
Da bude žena.
Poslednja izmena: