Vuk Branković – izdajica ili...

  • Začetnik teme Začetnik teme -
  • Datum pokretanja Datum pokretanja

Izdajnik ili ne?

  • DA

  • NE


Rezultati ankete su vidlјivi nakon glasanja.
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Даље је тобоже познато. Ипак ме интересује зашто су сви даљи потомци остали Бранковићи, и ако се син Вуков потписивао Вуковић. Ово сам већ једном поставио али ми нико није одговорио.
 
Poslednja izmena:
Pretpostavljam da su zadržali prezime Branković jer su počevši od Vuka oni i stvarno bili u vrhu srpskog plemstva pa je prema tome i neophodno jedinstveno prezime koje će se prenositi sa koljena na koljeno. To je uostalom slučaj i sa drugim vladarskim porodicama : Nemanjićima, Balšićima, Kosačama utd A o Vukovom porijeklu jednom smo raspravljali. Postoji terojia da je on direktini potomak Nemanjinog sina Vukana po muškoj liniji. To sam čitao u "Istoriji Srba" Konstantina Jiričeka.
 
У сваком случају, Бранковићи су потомци Немањића по супрузи Вука Бранковића, која је кћер кнегиње Милице, а Милица је потомак Стефана Немање по Вукановој линији.
 
Vukanovi sinovi David i Dimitrije su rođena braća, njihovi sinovi Đurđe i Vratislav prvi rođaci, Mladen i Vratko drugi rođaci, Branko i Milica treći rođaci, Vuk i Mara četvrti rođaci.
Nisam siguran, ali mislim da pravoslavna crkva nedozvoljava sklapanje brakova do trećeg koljena. Uostalom kada se u pitanju dinastički interesi crkvu niko i nepita. Sila nikada nije molila Boga.
 
Zato sam i naveo izvor svojih informacija pa prosudite sami o vjerodostojnosti.
Ali zašto pitaš kako dolazim do četvrtog koljena? Ako su naši očevi rođena braća, mi smo onda rođaci u prvom koljenu, dakle naša djeca su rođaci u drugom koljenu itd. Tako se barem ovdje u Bosni tumače stepeni srodstva. U Srbiji je malo drugačije pa je valjda to uzrok našeg nesporazuma.
 
Није мало него много и он и Љ. Стојановић, а и сви други који су се служили њима.

Да познато је да је шта је рекао краљу Александру .
он је био римокатолик , па када се надовеже све то испадне бућкуриш од књиге
 
Они, као што се то код нас рече, не да наглас мисле, него писмено размишљају, и никад не доносе закључке, него писана мишљења, питања, и упитнике, на које сам мораш дати одговор, ако можеш.
 
Vujadine,gde si,brate? Sada sam se vratio iz C.Gore...bio tamo malo da ronim,i slucajno sednem sa jednim starcem "podno Lovcena",pa uz lozu,dodjosmo do price oko Vuka Brankovica.Veruj mi na rec,starina skoci kada mu rekoh za sumnje da je Vuk izdao na Kosovu.Grdne muke imadoh da mu objasnim da to ja ne mislim. A on mi,uz lozu.kako bi rekli Crnogorci "jednako" tvrdi da je Vuk od njih. Mislim,samo da ti ispricam sta mi se desilo,i sta "jednako" misle neki stari u C.Gori. Ni ja to do sada nisam znao.A,nije ni loza u pitanju,ja sam je vise pio. Tebi pozdrav. :D:
 
Здрав да си, а кад то Црногорци кажу онда је сигурно издајник, јер знаш ону партизанску, питали се Далматинац и Црногорац, зашто се који борио у партизанима, тек ће Црногорац, да се он борио за част и поштење, а Далматинац му одврати, јест Госпе ти свако се борио за оно што му фали. Они су као и Латини, старе варалице и како би рекли Хрвати, по новом језику, неговорници истине. Него шала на страну, има један други податак, али не потврђен, нашао сам од Енгела да су Вукови оклопници били Немци и Сакси и да су га напустили кад је и Тврткова војска напустила, тако да се Вук једва спасио у некакву шуму и да га Бајазит није хтео ни тражити, сматрајући да нема потребе. Ипак га то не оправдава.
 
Чињеница је да је Вук Лазаров зет, и да му није притекао у помоћ у најтежем моменту. Да је дошао на Косово, са најјачом тешком коњицом, оклопницима. Сва српска војска и великани су изгинули или су побијени, после предаје. Вук са својом војском и коњицом остао жив и нестао из борбе. Има ипак нешто што смо сви превидели, његова коњица и оклопници су били немачки плаћеници, као и Вукашинови на Марици. И они се извукли и ови. Да ли су за ово потребни и докази?
 
Јесте, и то је чињеница, али га то не може ослободити од онога што је учинио на Косову. Мене више занима зашто је он издао него да ли је издао. Да ли га је његова војска издала и није хтела да се бори против јачег непријатеља, или је било нешто друго у питању. Да није имао добре односе са Милицом после боја, и то може нешто значити, а ни његови синови са Стеваном. Све у свему има много непознаница и није добро бити сигуран у било шта, па ни у издају. Али оно што нам се сервира већ вековима говори о издајству због љубоморе двеју Лазаревих кћери, које су завадиле Вука и Милоша, а Лазар им одредио да то реше у двобоју који је Милош добио. Да ли га је због тога Мара наговорили да не иде на Косово или да се не бори за Лазара, или Немци нису хтели ићи против Турака, или нешто сасвим непознато, али шта? Добро је размишљати, али није добро доносити закључке по већинском мишљењу.
 
Чињеница је да је Вук Лазаров зет, и да му није притекао у помоћ у најтежем моменту. Да је дошао на Косово, са најјачом тешком коњицом, оклопницима. Сва српска војска и великани су изгинули или су побијени, после предаје. Вук са својом војском и коњицом остао жив и нестао из борбе. Има ипак нешто што смо сви превидели, његова коњица и оклопници су били немачки плаћеници, као и Вукашинови на Марици. И они се извукли и ови. Да ли су за ово потребни и докази?
Izvori, Vujadine – IZVORI!!!

Sve ovo što navodiš najobičnije su spekulacije iz udžbenika za poznavanje prirode i društva...

Ajde, daj nešto ozbiljnije od tvojih razmišljanja...
 
То нису моја мишљења него ЕНГЕЛ-ова у његовој историји Срба, ко је тај Енгел не знам нити сам читао ту историју него га и други историчари цитирају, па и сам Хаммер, то о Вуку и Милошу је од њега а о босанцима и Вратку је Орбин. Ја те изворе не сматрам веродостојним, али има логике у тим причама, а и онај комад што сам поставио има везу са том причом. Е сада ти мени покажи неки извор где пише да Вук и Вратко нису напустили Бој на Косову.
 
»Bog ubio Vuka Brankovica...«

Sa ekrana i iz novinskih stubaca podvig Milosa Obilica (nedavno mu je podignut i spomenik na Kosovu) i dalje deluje podsticajno, a Vuk Brankovic (ne) kao metafora seta, u skladu s potrebama dnevne politike, od licnosti do licnosti, ne zaobilazeci ni strance (Van den Bruce Brankovicu Vuce!).

Da li je Vuk Brankovic izdajnik?

Proslavu kosovske petstogodisnjice (1889) obelezio je jedan znacajan dogadjaj u srpskoj istoriografiji. Pred samu proslavu, Ilarion Ruvarac napisao je raspravu »O knezu Lazaru«, a Ljubomir Kovacevic o Vuku Brankovicu. Obojica su znalackom analizom izvora i primenom kriticnih nacela tadasnje istoriografije, nemilosrdno odbacili sve ono sto nije zajamceno dobro obavestenim izvorima bliskim proucavanom dogadjaju. Tako je predstava o Kosovskoj bici bila lisena mnogobrojnih zivopisnih pojedinosti, medju kojima je najznacajnija ona o izdaji Vuka Brankovica. Do uverenja da Vuk nije izdao na Kosovu obojica naucnika dosla su nezavisno jedan od drugog. Njihovi radovi ostali su, po misljenju Sime Cirkovica, najvredniji rezultat ovog jubileja, dok su kod savremenika, bucnih rodoljubaca i romanticara, medju istoricarima i ljubiteljima istorije nailazili na otpor i odbijanje. Jer, bilo je ljudi, vrlo glasnih i ubedjenih, koji su smatrali da se sumnjom u narodne tradicije podriva i slabi nacionalni duh. Jasa Tomic je, tako, smatrao narodnu poeziju verodostojnim istorijskim izvorom, pa je na sve strucne kritike odgovarao: »ubijte nekome njegovu proslost, pa ste mu ugrozili buducnost«.

U jubilarnoj 1989. godini Kosovska bitka - odnosno kosovska tematika najsire shvacena - ponovo je u zizi javnog interesovanja. Motiv izdaje, jedan od dva kljucna motiva kosovske legende, tu je ponovo aktualizovan. Knjizevno-istorijske analize - pre svih Jelke Redzep i Nenada Ljubinkovica - potvrdile su istrazivanja Ljubomira Kovacevica i Ilariona Ruvarca o Kosovskom boju i drzanju Vuka Brankovica. Objasnjavajuci logiku razvoja epskih legendi, Ljubinkovic iznosi i nove smele postavke o trajanju motiva izdaje: »Njegovo trajanje pothranjivali su odredjeni politicki i verski interesi. Povremeno se na njemu insistiralo vise i upornije - u vreme propagandae fide (propagande katolicke vere), potom kada je na politicku scenu stupio nesudjeni srpski despot i grof Djuradj II - Djordje Brankovic, ili nakon doseljavanja ogromnog broja Srba u austrijske pogranicne oblasti. Taj se greh mora uvek okajavati, ali se nikad ne moze okajati i dokajati. Prica o Vukovoj izdaji jednaka je onoj o Judinom izdajstvu Hrista« (Kosovska bitka u svome vremenu i u vidjenju potomaka ili logika razvoja epskih legendi o Kosovskom boju, Kosovo u pamcenju i stvaralastvu, Raskovnik, Beograd 1989, 152).

I svakako najzasluzniji savremeni istrazivac Kosovskog boja, Rade Mihaljcic, istice da je Vukova izdaja na Kosovu vremenom dobila vrednost »vanvremenskog pojma«, odnosno da je Vuk postao personifikacija ne samo kosovske nevere, vec i svih izdajnika sa naseg tla, tip izdajnika uopste. Doduse, autor dopusta mogucnost da je i cinjenica sto je Vuk Brankovic najistaknutija licnost koja je prezivela kosovsku pogibiju - nije se, znaci, opredelio za carstvo nebesko - mogla da bude izvor podozrenja.

Za razliku od njega, Momcilo Spremic kao da ponovo izvodi Vuka Brankovica na sud. »Uzimajuci u obzir« - kaze on - »celokupnu delatnost Vuka, ne bi se moglo reci da je bio bez predispozicije za izdaju. Konacno, sve sto je ovde izneto, ne na osnovu emotivnog narodnog predanja, vec iskljucivo na osnovu pouzdanih dokumenata, pokazuje da njegova izdaja na Kosovu nije bila nemoguca« (Kosovska bitka - problem izdaje, Kosovska bitka 1389. godine i njene posledice, Medjunarodni simpozijum, Himelstir 1989, Beograd 1991, 47).

U epskim narodnim pesmama Kosovskog ciklusa Vuk je izdao svog tasta, srpskog cara Lazara, i grobar je stare srpske drzave: »Bog ubio Vuka Brankovica,/on izdade tasta na Kosovu/I odvede dvanaest hiljada,/Pobratime, ljuta oklopnika«. »Zna« se jos da je bilo dvadeset pet hiljada pesaka, pa cak i to da je Vuk pomogao Turcima »da savlada srpskog car Lazara« (Vuk Brankovic i Kosovska bitka, Glas SANU CCCLXXVIII, Odeljenje istorijskih nauka 9, Beograd 1996, 85-106).

Zanemarujuci, ako ne i odbacujuci istrazivacke rezultate, i govori zvanicnika prilikom obelezavanja sest vekova Kosovskog boja polazili su, istice Mihaljcic, s retkim izuzecima, od izdaje Vuka Brankovica, kao stvarnog dogadjaja, a ne kao knjizevnog motiva. Ako je aktuelna politicka stvarnost nalagala isticanje takvih poucnih primera, a motiv izdaje bio je, nedvojbeno, najbolji negativni primer - hrabrio je narod tokom dugih vekova tudjinske vlasti da istraje i da borba nije beznadezna - na takve primere moglo se lako ukazati buduci da ih je bilo i oko Kosova.

Iduce godine, u oktobru, navrsice se seststo godina od smrti Vuka Brankovica. Zivot je okoncao - treba li to isticati? - kao suzanj u turskoj tamnici. Vuk je pao u sultanove ruke tek posto je skrsen njegov otpor; izgubio je, ubrzo, svu zemlju (koju je sultan dao Lazarevicima) i nikad nije ucestvovao kao vazal u turskim bitkama (za razliku od Stefana Lazarevica, brace Dejanovica i Marka Kraljevica).

Posle smrti telo mu je preneto na Svetu goru.

Olga Zirojevic, http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/96/153/153-45.html
 
A vidi kako je spekulisao vladika Nikolaj... baš vešto, vladičanski...

U istoriji srpskoj zabeležena su imena tri izdajnika, sva trojica sa imenom – Vuk. Kada je Sveti Sava urezivao vlast u srpskom narodu, Vukan se javlja kao izdajnik. Kad se Lazar borio na Kosovu, Vuk se javlja kao izdajnik. Kad je Karađorđe vodio ustaničku borbu, Vujica se javlja kao izdajnik. U odsudnim časovima svi ovi vukovi su se pokazali kao lisice.

No, svi presudni događaji u istoriji sveta imali su svoje izdajnike. Prototip svima njima jeste onaj Juda koji je Boga izdao. Ne može ni biti neko izdajnik svoga naroda i pravih narodnih vođa, ko najpre nije postao izdajnik Boga. Vuk Branković je pretrpeo poraz na Kosovu a ne knez Lazar. I tela izdajnika su izgubljena posle Kosova kao što su duše njihove izgubljene na Kosovu. Ne zna se za grob Vukov. Da li je veliki gospodin Vuk na Kosovu izdao svesno ili nesvesno, to je bezrazlično. Bez svake sumnje, pre nego što je izdao svetu vojsku kosovsku, on je morao izdati narodne ideale u duši svojoj. Morao je izbaciti iz svoje duše narodne ideale, i na mesto tih, svetih i nebeskih ideala, ispuniti dušu svoju zemljom.

Dakle, "svi presudni događaji u istoriji sveta imali su svoje izdajnike", pa je prema tome, i Vuk Branković izdajnik.

Ili: "Da li je veliki gospodin Vuk na Kosovu izdao svesno ili nesvesno, to je bezrazlično."
I ovo je argument, sačuvaj Bože...

A tek ovaj: "Ne zna se za grob Vukov."

(ZAMIŠLJENI INTERVJU SA VLADIKOM NIKOLAJEM (2), http://pogled.50megs.com/Index/Nauka/Istorija/Vl_Nikolaj_2_1.htm

Samo su mu gusle nedostajale... Eto, to ti je ta romantičarska opsednutost izdajom i izdajnicima. Da bi se osnažio kult kneza Lazara, da mu ne bi istorija presudila kao suludom vojskovodji koji je srpsko plemstvo i mladost srpskog naroda poveo pod prejaku tursku sablju, morao je da mu se nadje izdajnik.

Vladika to veoma suptilno sugeriše.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top