Direkt
Elita
- Poruka
- 17.569
Pa oni su nastojali da sruše sve standarde, tačnije da se izvuku iz okova i ograničenja koje nude pravila
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
ja prosto moram da se javim u odbranu Balaševića, iako nemam nekih argumenata, iako sam ga (kao što sam već rekla) "prerasla", jer prosto i dalje volim skoro sve njegove pesme i neke romane.
I stalno ga nešto branim, tj. svoj afinitet prema njegovom stvaralaštvu i jedno od omiljenih objašnjenja mi je bilo da treba biti posebnog senzibiliteta da bi se razumele, ili bolje reći osetile i volele njegove pesme.
Jednostavno: volim tamburaše, ne volim trubače.
Sad možete da kažete da ne pričamo o njegovim pesmama nego o romanima, ali meni su romani samo produžene pesme i idu mi jedno s drugim.
I baš me briga za umetnost, ako je meni lepo dok to čitam ili slušam.
Pa makar bile i varijacije na istu temu. Da ne ispadne sad da pobijam samu sebe, tj. ono što sam napisala pre neki dan.
To je priča koja pomalo podsjeća na onu o tzv. slobodnom stihu. Ako je stih slobodan od svega, slobodan je i od poezije.
Džejn Ostin - Gordost i predrasuda
...
Šest godina kasnije u meni se probudila strast za romanima koje smo izučavali na studijama. Danas o ovom romanu mogu reći sledeće: simpatična knjiga! Roman sa srećnim krajem. Ljudi samo hodaju po balovima, provode se kao Zemunski klan, žene samo gledaju ko će ih uzeti itd. Maltene svi likovi su mi simpatični. Samo, čudno mi je njihovo ponašanje! Tadić i Nikolić bi se odmah povukli iz predsjedničke trke da su čuli kako pričaju seoske djevojke od nekih 20-ak godina, pod uslovom da je neka ta djevojka bila nihov protiv-kandidat. To su dubokoumni intelektualni razgovori na nivou akademika SANU. Niko ne zna ništa jednostavno da kaže. Da ne pominjem da samo piju čaj i dive se jedni drugima, a istovremeno svi svima zavide.! Pa, bem mu miša, raspalite neki roštilj, dajte 2-3 gajbe piva! Život u Engleskoj u to vrijeme je bio vrlo dosadan.
Gde dosadan, uz onoliku klasnu borbu, ratovanje između polova, poniženja i muke! Ja Gordost i predrasudu čitam vrlo često, i dosadni su samo neki likovi: Džejn, zato što je tako dobra, Bingli, isti razlog, i mlađe sestre (izuzev Lidije) koje baš nisu dobile mnogo prostora. Ćale je odličan, i mnogo duhovit. Nije to bilo vreme da se stvari govore jednostavno, i baš je to najlepše u knjizi - kako se međusobno vređaju, povređuju, muvaju, ogovaraju, klevetaju, a da ni u jednom trenutku ne padne ni jedna teška reč. A pritom jedni drugima govore 'ne mogu da te ženim, siromašan sam' ili 'nemaš šanse, sirotinjo' ili 'naravno da ćeš me prihvatiti, jadnice od lošeg oca i još gore majke', 'vaša ćerka je k.urva', 'sin starog gospodina me je iz'ebo', 'kako se usuđuješ, manipulativa svinjo' i slične užase. Pa zamisli na šta bi to ličilo, kada bi još skinuli rukavice : )
![]()
Pa dobro!
Meni tata djeluje kao da je non-stop pijan.
To, da u umetnosti postoje pravila, ne bi rekla ni moja šezdesetpetogodišnja nastavnica likovnog iz osnovne škole.
Pročitala sam List na korici hleba. Valjarević je to pisao kad je imao 22 godine, pa je roman otprilike za taj uzrast. Naime, on u vidu minijatura, da ne kažem retrospektivnog dnevnika, opisuje život prosečnog adolescenta, tj. sebe, koji svaku svoju devojku zove Lidija. Simpatičan način da se potroši vreme, ali je daleko od mojih interesovanja.
Znam da ga mnogi vole, ali, po meni, Valjarević je primjer pisca skromnog talenta čija popularnost je izgurana pomoću medijskog aparata koji stoje iza jedne izdavačke kuće.
Još jedan slab pisac promovisan od strane istog izdavača je Marko Vidojković.
Znam da ga mnogi vole, ali, po meni, Valjarević je primjer pisca skromnog talenta čija popularnost je izgurana pomoću medijskog aparata koji stoje iza jedne izdavačke kuće.
Još jedan slab pisac promovisan od strane istog izdavača je Marko Vidojković.
To se međusobno ne isključuje, bar kod mene. Mogu da volim 'pisca skromnog talenta' ako mi je simpatično to što piše, a Valjarevićeve stvari mi mahom jesu simpatične, jer piše o gradu koji znam i volim. To radi i Vidojković, a recimo njega ne volim (iako mi je bio zabavan, do neke mere).
Da me neko krivo ne shvati - ne mislim da su Valjarević i Vidojković slični pisci. Po mnogo čemu su čak i radikalno različiti, pa nije čudno da se ljudima jedan sviđa, a drugi im je nečitak. Sličan je jedino tretman koji su imali od izdavača, ali to je, zapravo, normalno. Za domaće pisce uvijek postoji tržište i tu kvalitet knjige i talenat pisca nisu presudni. Ljudi uglavnom više vole da pročitaju nekog nevještog entuzijastu koji piše o gradu i ulicama kojima oni hodaju, nego vrhunsku literaturu iz Australije ili sa dalekog istoka Rusije. I sam sam neke knjige čitao gotovo isključivo iz sličnih lokal-patriotskih razloga.
Ubiti pticu rugalicu
Odlična knjiga, i Atikus koga moraš voljeti jer je predstavnik pravog pozitivca, mudrog i staloženog čovjeka.
Takođe se lijepo vidi dječja perspektiva i posmatranje problema odraslih, kao i neminovnost gubitka dječje naivnosti i nevinosti odrastanjem.