I dalje joj ne pričam za paučinu. Čudno je što ima nešto što je moje-nije-mamino. Sve ostalo je zajedničko za oboje. Valjda je moje telo moje misli koje mi dolaze u glavu. Ali moje ćelije su stvorene od njenih ćelija tako da sam ja nekako njen. Takođe, kada joj kažem šta mislim, i kada mi ona kaže šta ona misli, naše misli skaču jedno drugom u glavu, kao plava bojica preko žute pa onda bude zeleno.
Ljudi u knjigama i na televiziji uvek su žedni, piju pivo, sok,šampanjac, espreso i svakakve tečnosti, ponekad kuckaju jedni drugim ačaše kad su srećni ali ih ne razbijaju.