čvrsnica
Domaćin
- Poruka
- 4.321
poradi misljenja koji prevladava u sbiji,kao zadnjom barijerom koju su turci morali proci da bi pokorili evropu,najbolje bi bilo da priblizimo i docaramo srpske zasluge u cijeloj toj prici,braniteljima krscanstva.
dakle krenut cemo kronoloski.
ZENIDBENE VEZE OSMANLIJA I SRBA
Među mnogim tajnama, koje su Srbi skrivali kao zmija noge, bila je i ona o Kosovskoj bici i rodbinskom prijateljstvu između njihovog i osmanskog dvora. Bili su veliki prijatelji s Osmanlijama, s kojima su se pripadnici dinastija Hrabrenovića i Brankovića orodili. Ovo je kratka priča o rodbinskim vezama tih dviju dinastija sa Osmanlijama.
"Godine 1355 poce Dusan kupiti vojsku u namjeri da pokori tadasnji Bizant i da se u Konstantinopolu i sam proglasi carem. Vise ga je vukla zelja da postane carem Makedonaca i Grka nsego li Srba, pa u tu svrhu zatrazi pomoc tadasnje isto tako mocne a ktome jos i lukave Venecije a kada mu Venecija uskrati tu pomoc ,on je zatrazi od sultana Orhana koji je i sam cekao zgodnu priliku da za sebe uzme Konstantinopol.
A da bi osigurao sultanovu pomoc, srpski car Dusan ponudi svoju kcerku za zenu sultanovom sinu Muratu. Sultan posalje poslanstvo Dusanu da primi ponudcjeni dar ali bizantijska izvidnica ih doceka i pobije. Ni Orhan ni Dusan nisu nikad vise pokusavali pregovore, a kako su imali isti cilj osvajanje Konstantinopola svaki za sebe, nisu vise ni nalazili zajednicke interese.
Srpski car Dusan pokusa ipak osvojiti Konstantinopol sam na svoju ruku s oko 8.000 ljudi ali ga pokosi smrt drugog dana pohoda a silno njegovo carstvo zavrsi s njime. Potom zavlada pusto bezvlasce i svadje oko prevlasti a srpski knezovi pocese surovati sa Osmanlijama na ustrb svoje krscanske brace".
Šest mjeseci nakon Kosovske bitke, Lazareva udova kneginja Milica (u legendama unaprijeđena u caricu), po savetu patrijarha i celoga sabora sveštenih lica i celoga sveštenstva, dala je pristanak da se njena kćerka Olivera uda za sultana Bajazida I. Tako su sultan Murad I i despot Lazar Hrabrenović pod zemljom postali prijatelji, a na zemlji je kneginja Milica postala punica sina čovjeka koji je izdao naredbu o smaknuću njenog muža, a Oliverin brat, novi despot Stefan Lazarević, šura sultana Bajazida.
U prvoj bici koju je, sedam godina nakon Kosovske novi sultan Bajazid I vodio kod Nikopolja protiv zapadnih križarskih vojni, pod zapovjedništvom ugarskog/mađarskog kralja Sigismunda (poznatog kao Žigmund), osmanska vojska je bila pred velikim porazom. Tada je s desnog boka sultanu u pomoć pritekla srpska vojska, pod zapovjedništvom njegovog šure despota Stefana Lazarevića. U odlučnoj bici, koja se odigrala 28. rujna/septembra 1396. godine, Osmanlije su poraz pretvorili u pobjedu i hametice porazili križarsku vojsku. Tako je šura spasio svoga zeta.
Sultan Bajazid I još se jednom našao u velikoj nevolji, jer je bio napadnut od silne tatarske vojske, kojom je zapovijedao čuveni han Timurtari /Timur. U odlučnoj bici, koja se odigrala na ravnici Čabikabad/bos. Trstikovac kod Anagore ili Angore/današnja Ankara 27. travnja/aprila 1402. godine, opet je u pomoć zetu sultanu Bajazidu I pristigao njegov šura despot Stefan Lazarević, s deset hiljada srpskih vojnika. Ovoga puta, sreća je zetu i šuri okrenula leđa: pobijedio je Timur, glavnina osmanske i srpske vojske izginula, a ostatak zarobljen ili se spasio bijegom. Među zarobljenicima našao se i sultan Bajazid I. Da bi ga ponizio, Timur je naredio da se stavi u željezni kafez i tako na kolima voda po Anadoliji, da narod gleda svoga sultana. Olivera je morala naga posluživati pijane tatarske vojnike. Kad su doveli okovanog sultana da vidi u kakvom mu je položaju supruga, on je zbog poniženja, od tuge i prevelike boli udario glavom od jedan željezni demir kafeza, razbio glavu i sa prustim mozgom ubrzo izdahnuo (14o3). Nakon toga događaja, Timur je oslobodio Oliveru i ona se s djecom sklonila na sigurno mjesto.
Sultan Murad II oženio se 1435. godine Đurđevom kćerkom, Marom, nazvanom Amarisa i tako postala maćeha princu Mehmedu, budućem sultanu Mehmedu II Osvajaču /tur. El Fatih. Mehmed je 1451. godine zbacio oca s prijestolja, a svoju maćehu Maru, uz bogate darove, uptio bratu u Srbiju. Ona se u Srbiji nije dugo zadržala, pa se 1457. godine vratila u Tursku. Naselila se je u malom selu Ježevo u Sv. Gori, južno od Strumičkog jezera. Bila je okružena srpskom vlastelom i monasima. Tu je, između ostalih, razvila i živu političku djelatnost. Često je pozivana kao posrednik kod zaključivanja raznih ugovora o miru ili o nekim drugim pitanjima. Izdavane povelje pečatila je pečatom svoga pokojnog oca despota Đurđa Brankovića. Održavala je redovnu prepisku s Dubrovčanima, koje je nazivali svojim dobrim i starim prijateljima. Za nju je poznati češki historičar Konstantin Jireček rekao da je hrišćanima služila svom snagom. Patrijarsi Carigradske patrijaršije (u čijem sastavu je od 1459. do 1557. godine bila i Pećka patrijaršija), postavljani su i smjenjivani njenim utjecajem.
Uz ime sultanije Mare vezan je i jedan dugo vođeni spor s Dubrovčanima oko zaostavštine njenog pokojnog oca despota Đurđa Brankovića, koja je kao poklad bila pohranjena kod dubrovačkog vlastelina Marka Đoreva Gučetića. Mara se 1459. godine obratila Dubrovčanima sa zahtjevom da joj predaju očevu zaostavštinu, koja pripada njoj i njenom slijepom bratu Grguru. U ovaj spor umiješao se i sin Mehmeda II novi sultan Bajazid II (1481-1512), pa je Mari i Grguru vraćen samo mnaji dio očeve zaostavštine. Mara je se kasnije zamonašila i umrla je u dubokoj starosti 14. septembra 1487. godine. Sahranjena je u manastiru Sv. Bogorodice u Kosinici kod Drame, na području starog Pangaja.
I, na kraju, napomena da ni Olivera ni Mara nisu mijenjale svoja imena, da su zadržale pravoslavnu vjeru i da su na dvoru držali pravoslavne monahe, kao svoje isposnike.
Nicolas Vatin, francuski historicar
Najvjerniji Srbi I janjicari
Carstvo se organizovalo. Institucija janičara, stvorena u vreme Murata I, pretrpela je, čini se, velike promene za vreme Bajazita I. U svakom slučaju, od perioda njegove vladavine susreću se prvi pomeni sistema devširme (devşirme), redovnog "odabira" (u našoj tradiciji poznatog kao danak u krvi, prim. prev.), mladih hrišćana koji su primali islam, bivali poturčeni, vaspitavani i obrazovani u anadolskim porodicama i u samoj Palati, po veoma strogim pravilima, da bi zatim činili vojsku koja je bila pod neposrednom komandom sultana, dok su neki od njih vršili službu u državnom administrativnom aparatu. Oni su činili onu instituciju koja se zvala kapi kulari (kapl kullarl), "robovi", мada bi bilo bolje reći "sluge" Porte. Cilj takve prakse nije bio da se "unište" mladi hrišćani, kao ni to da se odvoje od svoje rodne sredine (to i nije uvek bio slučaj), već da se vladaru obezbede verne sluge, čija je karijera zavisila od vlastitih sposobnosti. Ta institucija će imati veliki značaj u istoriji Carstva. S druge strane, nastavila se politika naseljavanja stanovništva na osvojenim teritorijama. Begovi su se učvrstili na Dunavu i Jadranskom moru, i skoro svuda je bila uvedena fiskalna i sudska administracija, zahvaljujući nastojanjima uleme. Osnovani su novi sandžaci u Nikopolju i Ohridu (1393), Ćustendilu (1394) i Vidinu (1396). Veliki vezir Džandarli Ali-paša im je 1393. godine, da bi obezbedio nepristrasnost kadija, precizno odredio način rada i plate. Carstvo se učvršćivalo.
dakle krenut cemo kronoloski.
ZENIDBENE VEZE OSMANLIJA I SRBA
Među mnogim tajnama, koje su Srbi skrivali kao zmija noge, bila je i ona o Kosovskoj bici i rodbinskom prijateljstvu između njihovog i osmanskog dvora. Bili su veliki prijatelji s Osmanlijama, s kojima su se pripadnici dinastija Hrabrenovića i Brankovića orodili. Ovo je kratka priča o rodbinskim vezama tih dviju dinastija sa Osmanlijama.
"Godine 1355 poce Dusan kupiti vojsku u namjeri da pokori tadasnji Bizant i da se u Konstantinopolu i sam proglasi carem. Vise ga je vukla zelja da postane carem Makedonaca i Grka nsego li Srba, pa u tu svrhu zatrazi pomoc tadasnje isto tako mocne a ktome jos i lukave Venecije a kada mu Venecija uskrati tu pomoc ,on je zatrazi od sultana Orhana koji je i sam cekao zgodnu priliku da za sebe uzme Konstantinopol.
A da bi osigurao sultanovu pomoc, srpski car Dusan ponudi svoju kcerku za zenu sultanovom sinu Muratu. Sultan posalje poslanstvo Dusanu da primi ponudcjeni dar ali bizantijska izvidnica ih doceka i pobije. Ni Orhan ni Dusan nisu nikad vise pokusavali pregovore, a kako su imali isti cilj osvajanje Konstantinopola svaki za sebe, nisu vise ni nalazili zajednicke interese.
Srpski car Dusan pokusa ipak osvojiti Konstantinopol sam na svoju ruku s oko 8.000 ljudi ali ga pokosi smrt drugog dana pohoda a silno njegovo carstvo zavrsi s njime. Potom zavlada pusto bezvlasce i svadje oko prevlasti a srpski knezovi pocese surovati sa Osmanlijama na ustrb svoje krscanske brace".
Šest mjeseci nakon Kosovske bitke, Lazareva udova kneginja Milica (u legendama unaprijeđena u caricu), po savetu patrijarha i celoga sabora sveštenih lica i celoga sveštenstva, dala je pristanak da se njena kćerka Olivera uda za sultana Bajazida I. Tako su sultan Murad I i despot Lazar Hrabrenović pod zemljom postali prijatelji, a na zemlji je kneginja Milica postala punica sina čovjeka koji je izdao naredbu o smaknuću njenog muža, a Oliverin brat, novi despot Stefan Lazarević, šura sultana Bajazida.
U prvoj bici koju je, sedam godina nakon Kosovske novi sultan Bajazid I vodio kod Nikopolja protiv zapadnih križarskih vojni, pod zapovjedništvom ugarskog/mađarskog kralja Sigismunda (poznatog kao Žigmund), osmanska vojska je bila pred velikim porazom. Tada je s desnog boka sultanu u pomoć pritekla srpska vojska, pod zapovjedništvom njegovog šure despota Stefana Lazarevića. U odlučnoj bici, koja se odigrala 28. rujna/septembra 1396. godine, Osmanlije su poraz pretvorili u pobjedu i hametice porazili križarsku vojsku. Tako je šura spasio svoga zeta.
Sultan Bajazid I još se jednom našao u velikoj nevolji, jer je bio napadnut od silne tatarske vojske, kojom je zapovijedao čuveni han Timurtari /Timur. U odlučnoj bici, koja se odigrala na ravnici Čabikabad/bos. Trstikovac kod Anagore ili Angore/današnja Ankara 27. travnja/aprila 1402. godine, opet je u pomoć zetu sultanu Bajazidu I pristigao njegov šura despot Stefan Lazarević, s deset hiljada srpskih vojnika. Ovoga puta, sreća je zetu i šuri okrenula leđa: pobijedio je Timur, glavnina osmanske i srpske vojske izginula, a ostatak zarobljen ili se spasio bijegom. Među zarobljenicima našao se i sultan Bajazid I. Da bi ga ponizio, Timur je naredio da se stavi u željezni kafez i tako na kolima voda po Anadoliji, da narod gleda svoga sultana. Olivera je morala naga posluživati pijane tatarske vojnike. Kad su doveli okovanog sultana da vidi u kakvom mu je položaju supruga, on je zbog poniženja, od tuge i prevelike boli udario glavom od jedan željezni demir kafeza, razbio glavu i sa prustim mozgom ubrzo izdahnuo (14o3). Nakon toga događaja, Timur je oslobodio Oliveru i ona se s djecom sklonila na sigurno mjesto.
Sultan Murad II oženio se 1435. godine Đurđevom kćerkom, Marom, nazvanom Amarisa i tako postala maćeha princu Mehmedu, budućem sultanu Mehmedu II Osvajaču /tur. El Fatih. Mehmed je 1451. godine zbacio oca s prijestolja, a svoju maćehu Maru, uz bogate darove, uptio bratu u Srbiju. Ona se u Srbiji nije dugo zadržala, pa se 1457. godine vratila u Tursku. Naselila se je u malom selu Ježevo u Sv. Gori, južno od Strumičkog jezera. Bila je okružena srpskom vlastelom i monasima. Tu je, između ostalih, razvila i živu političku djelatnost. Često je pozivana kao posrednik kod zaključivanja raznih ugovora o miru ili o nekim drugim pitanjima. Izdavane povelje pečatila je pečatom svoga pokojnog oca despota Đurđa Brankovića. Održavala je redovnu prepisku s Dubrovčanima, koje je nazivali svojim dobrim i starim prijateljima. Za nju je poznati češki historičar Konstantin Jireček rekao da je hrišćanima služila svom snagom. Patrijarsi Carigradske patrijaršije (u čijem sastavu je od 1459. do 1557. godine bila i Pećka patrijaršija), postavljani su i smjenjivani njenim utjecajem.
Uz ime sultanije Mare vezan je i jedan dugo vođeni spor s Dubrovčanima oko zaostavštine njenog pokojnog oca despota Đurđa Brankovića, koja je kao poklad bila pohranjena kod dubrovačkog vlastelina Marka Đoreva Gučetića. Mara se 1459. godine obratila Dubrovčanima sa zahtjevom da joj predaju očevu zaostavštinu, koja pripada njoj i njenom slijepom bratu Grguru. U ovaj spor umiješao se i sin Mehmeda II novi sultan Bajazid II (1481-1512), pa je Mari i Grguru vraćen samo mnaji dio očeve zaostavštine. Mara je se kasnije zamonašila i umrla je u dubokoj starosti 14. septembra 1487. godine. Sahranjena je u manastiru Sv. Bogorodice u Kosinici kod Drame, na području starog Pangaja.
I, na kraju, napomena da ni Olivera ni Mara nisu mijenjale svoja imena, da su zadržale pravoslavnu vjeru i da su na dvoru držali pravoslavne monahe, kao svoje isposnike.
Nicolas Vatin, francuski historicar
Najvjerniji Srbi I janjicari
Carstvo se organizovalo. Institucija janičara, stvorena u vreme Murata I, pretrpela je, čini se, velike promene za vreme Bajazita I. U svakom slučaju, od perioda njegove vladavine susreću se prvi pomeni sistema devširme (devşirme), redovnog "odabira" (u našoj tradiciji poznatog kao danak u krvi, prim. prev.), mladih hrišćana koji su primali islam, bivali poturčeni, vaspitavani i obrazovani u anadolskim porodicama i u samoj Palati, po veoma strogim pravilima, da bi zatim činili vojsku koja je bila pod neposrednom komandom sultana, dok su neki od njih vršili službu u državnom administrativnom aparatu. Oni su činili onu instituciju koja se zvala kapi kulari (kapl kullarl), "robovi", мada bi bilo bolje reći "sluge" Porte. Cilj takve prakse nije bio da se "unište" mladi hrišćani, kao ni to da se odvoje od svoje rodne sredine (to i nije uvek bio slučaj), već da se vladaru obezbede verne sluge, čija je karijera zavisila od vlastitih sposobnosti. Ta institucija će imati veliki značaj u istoriji Carstva. S druge strane, nastavila se politika naseljavanja stanovništva na osvojenim teritorijama. Begovi su se učvrstili na Dunavu i Jadranskom moru, i skoro svuda je bila uvedena fiskalna i sudska administracija, zahvaljujući nastojanjima uleme. Osnovani su novi sandžaci u Nikopolju i Ohridu (1393), Ćustendilu (1394) i Vidinu (1396). Veliki vezir Džandarli Ali-paša im je 1393. godine, da bi obezbedio nepristrasnost kadija, precizno odredio način rada i plate. Carstvo se učvršćivalo.
Poslednja izmena: