Da li je Srbija 1918. osvojila ili oslobodila Hrvatsku i Sloveniju?

Meliot:
Pa sve imam neki osećaj da na Jugoslaviju Hrvati i Bošnjaci pre svega gledaju kao na period istorije kada su bili pod srpskom vlašću.
Kliknite za proširenje...

Pa ako se i kaže da je postojala srpska dominacija, a do izvesne mere je nesumnjivo da jeste, opet to ne znači da je to bila isključivo srpska država,
 
Meliot:
Ali baš me zanima da li Bošnjaci, Hrvati i Slovenci gledaju na taj period. Da li smatraju da su 1918. osvojeni ili oslobođeni od srpske kraljevske vojske?
Kliknite za proširenje...

Jugoslavija je još uvek na neki način živa, tako da ima dosta nijansi u istoriografskim gledištima. Nema čak ni nijansi samo između nacionalnih istoriografija, iako one jesu najizraženije, već i unutar samih.

Uobičajeno gledište jeste, ne samo kod bošnjačke ili hrvatske istoriografije, već kod svih koje nisu srpska istoriografija (uključujući i dobar deo crnogorske) da je Jugoslavija bila jedna srpska dominacija u kojoj su drugi narodu većoj ili manjoj meri bili podređeni srpskoj dominaciji. U principu se nigde to ne doživljava van Republike Srpske kao nekakvo oslobođenje.

Hrvati imaju ubedljivo najnegativnije gledište od svih bivših Jugoslovena. Kod njih postoji dosta jako viđenje da je to bila u suštini agresija i nelegitimna okupacija. Dosta se zanemaruje kontekst pretnji od Italije, šira slika, itd...i insistira na tome koliko je Jugoslavija bila kobna greška.

Tako da, mada je to veliko pojednostavljivanje jerbo ne postoje kao što rekoh ni unutar samih danas nezavisnih država jedinstvena gledišta na taj period, može se reći da je za njih to bilo više osvajanje. Pre svega kada govorimo o Hrvatima.
 
Kako se gleda kada je nasa Vojska usla tamo to je bila drzava u raspadu zbog raznoraznih okolnosti izgubljen rat i dr..implodirala je u sebe..sastavni delovi su vec na ovaj ili onaj nacin poceli da se odvajaju..drzavni aparat se rusio i nestajao svakog dana..maltene sata..u toj Austro-Ugarskoj mislim da je Srpska osnovna greska i dvora i inteligencije i drugoga ulazak na tu teritoriju i trazenje tamo nekakve brace i sestara..naravno trebalo je uci tamo kao na okupiranu teritoriju i tamo se tako ponasati..vojna uprava sa svim sto uz to ide..a ne glumiti sentimentalne budale..razgranicenja bi bilo na mirovnoj konferenciji verovatno na nekoj osnovi Londonskog sporazuma iz 1915 god..nesto bi tu dobili nesto izgubili..Boze moj..ali bi imali sigurno drzavu Srbiju a ne dve Jugoslovenske propasti kroz Istoriju..
 
Q. in perpetuum hibernum:
Hrvati imaju ubedljivo najnegativnije gledište od svih bivših Jugoslovena. Kod njih postoji dosta jako viđenje da je to bila u suštini agresija i nelegitimna okupacija. Dosta se zanemaruje kontekst pretnji od Italije, šira slika, itd...i insistira na tome koliko je Jugoslavija bila kobna greška.
Kliknite za proširenje...
Kakvo pravo glasa su Hrvati imali pravo glasa u Austrougarskoj? Niko ih za ništa tamo nije pitao, a u Jugoslaviji su postali jedan on konstitutivnih naroda. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Tako se ta država u početku zvala.
 
Poslednja izmena:
Meliot:
Kakvo pravo glasa su Hrvati imali pravo glasa u Austrougarskoj? Niko ih za ništa tamo nije pitao, a u Jugoslaviji su postali jedan on konstitutivnih naroda. Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Tako se ta država u početku zvala.
Kliknite za proširenje...

Pa postojali su izbori i pre 1918. godine. Glasalo se, za gradonačelnike, lokalne većnike, za pokrajinske tj. zemaljske sabore u Zagrebu i u Zadru, kao i za zajedničke predstavnike u Pešti ili Beču.

To kako se država zove u naslovu je kozmetičko pitanje, a ne statusno. Mogla je promeniti naziv i nazvati se Austrougarsko-Hrvatska ili Kraljevina Bavarsko-arbanaško-rusinska ili kako god,...kako se država naziva nije toliko bitno po pitanju kako je sama unutrašnje uređena. Po stvaranju, ona je bila uređena po konceptu troplemenog; jedinstvenog naroda, naroda za koji postoje tri različita imena. Nije se priznala nacionalna posebnost Srba, Hrvata ili Slovenaca. Naziv države nije predstavljao ujedinjenje tri različita naroda, već priznavanje 3 varijacije u imenu za 1 narod (sve jedna nacija, ali sa tri imena...dakle, slobodno govoriš o Skopljacima kao o Hrvatima, Beograđanima kao Slovencima ili Mariborcima kao Srbima). Službeni jezik te države bio je srpsko-hrvatsko-slovenački jezik koji je bio smatran za jedinstveni jezik tog jednog naroda (ni jezik Slovenaca se nije doživljavao kao zaseban, već samo kao jedan od dijalekata SHS jezika). S druge strane jeste Austrougarska priznavala nacionalnu posebnost Hrvatima, tako da se može čak reći suprotno; ne da je ona stvaranjem Jugoslavije priznata ili uzdignuta, već izgubljena, jer se doslovno uopšte nije priznavala, pa tako ni Hrvati kao nacija.

U Jugoslaviji su, takođe, bile ukinute sve zemlje. Sve autonomne celine i zamenjene unitarističkim pristupom. Ukinuta je i Hrvatska i Slavonija, a Hrvatski sabor raspušten. Sva autonomija koja je počivala na temelju Ugarsko-hrvatske nagodbe iz 1868. godine i propratne zakonske mere do 1872. godine, koje su precizirale prava i nadležnosti Kraljevstva Hrvatske i Slavonije, ukinute su i prenete na centralnu vlast, a entitet koji je u svom imenu imao naziv Hrvatska kao politička celina ukinut.
 
Poslednja izmena:
@Meliot jedan primer udžbenika iz tih vremena.

Istotrija.jpg
 
Meliot:
Da li je Srbija 1918. osvojila ili oslobodila Hrvatsku i Sloveniju? Da li Jugoslavija bila srpska država ili je bila država Srba, Hrvata i Slovenaca? Kako istorija gleda na ovo pitanje?
Kliknite za proširenje...
Ovo je ključno pitanje, kako su Srbi gledali na Hrvatsku i Sloveniju, kao na porobljenu braću ili neprijatelje koju su ih napali? Koliko ja vidim na neki način, i jedno i drugo, ta srpska dualnodt stalno prisutna ..
 
Q. in perpetuum hibernum:
Pa postojali su izbori i pre 1918. godine. Glasalo se, za gradonačelnike, lokalne većnike, za pokrajinske tj. zemaljske sabore u Zagrebu i u Zadru, kao i za zajedničke predstavnike u Pešti ili Beču.

To kako se država zove u naslovu je kozmetičko pitanje, a ne statusno. Mogla je promeniti naziv i nazvati se Austrougarsko-Hrvatska ili Kraljevina Bavarsko-arbanaško-rusinska ili kako god,...kako se država naziva nije toliko bitno po pitanju kako je sama unutrašnje uređena. Po stvaranju, ona je bila uređena po konceptu troplemenog; jedinstvenog naroda, naroda za koji postoje tri različita imena. Nije se priznala nacionalna posebnost Srba, Hrvata ili Slovenaca. Naziv države nije predstavljao ujedinjenje tri različita naroda, već priznavanje 3 varijacije u imenu za 1 narod (sve jedna nacija, ali sa tri imena...dakle, slobodno govoriš o Skopljacima kao o Hrvatima, Beograđanima kao Slovencima ili Mariborcima kao Srbima). Službeni jezik te države bio je srpsko-hrvatsko-slovenački jezik koji je bio smatran za jedinstveni jezik tog jednog naroda (ni jezik Slovenaca se nije doživljavao kao zaseban, već samo kao jedan od dijalekata SHS jezika). S druge strane jeste Austrougarska priznavala nacionalnu posebnost Hrvatima, tako da se može čak reći suprotno; ne da je ona stvaranjem Jugoslavije priznata ili uzdignuta, već izgubljena, jer se doslovno uopšte nije priznavala, pa tako ni Hrvati kao nacija.

U Jugoslaviji su, takođe, bile ukinute sve zemlje. Sve autonomne celine i zamenjene unitarističkim pristupom. Ukinuta je i Hrvatska i Slavonija, a Hrvatski sabor raspušten. Sva autonomija koja je počivala na temelju Ugarsko-hrvatske nagodbe iz 1868. godine i propratne zakonske mere do 1872. godine, koje su precizirale prava i nadležnosti Kraljevstva Hrvatske i Slavonije, ukinute su i prenete na centralnu vlast, a entitet koji je u svom imenu imao naziv Hrvatska kao politička celina ukinut.
Kliknite za proširenje...
Kako se sećam Država SHS je glasala da se spoji sa Kraljevinom Srbijom.

https://sr.m.wikipedia.org/wiki/Држава_Словенаца,_Хрвата_и_Срба
 
Neki općeprihvaćeni stav o Jugoslavijama među razumnijim Hrvatima bi bio onaj Bilandžića:

Bivša Jugoslavija je u času raspada 1991. imala 23.472.000stanovnika. Bila je sastavljena od šest republika,ustavno definiranih kao države. U sastavu Republike Srbije bile su dvije autonomne pokrajine, ustavno definirane kao federalne jedinice, kao i republike.Kao multinacionalnu državu činilo ju je šest nacija:Crnogorci (600.000 - 2,6%), Hrvati (4.650.000- 19,6%), Makedonci (1.420.000 - 6%), Muslimani(2.200.000 - 8,9%), Slovenci (1.820.000 - 7,8%),Srbi (8.460.000 - 36,3%). Iako tretirani kao narodnost,Albanci (2.150.000 8%) su bili brojniji od triju južnoslavenskih nacija: Crnogoraca, Slovenacai Makedonaca. Slijede Mađari koji su s 426.000činili 2%.

Goleme razlike u brojnosti, najveća nacija bila je 14 puta veća od najmanje, bitno su utjecale na politički život zemlje.

Velike razlike u pogledu broja stanovnika po republikama pokazuju brojke u nastavku:


Područje Br. stanovnika

BiH 4.366.000

CrnaGora 616.000

Hrvatska 4.760.000

Makedonija 2.034.000

Slovenija 1.974.000

Srbijauži dio 5.754.000

Kosovo(u Srbiji) 1.955.000

Vojvodina(u Srbiji) 2.013.000



Na području Jugoslavije govorila su se četiri službena jezika. Jugoslavija je bila i multireligijska zemlja: Srbi, Crnogorci i Makedonci su pravoslavci(45,4%); Hrvati, Slovenci, zatim Mađari, Slovaci,Česi, Talijani su katolici (30,8%), a Bošnjaci i Turci su (sunitski) muslimani (17%).

Jugoslavija je dakle bila konglomerat nacija, jezika, kulturai religija. Uz to, iz prošlosti su naslijeđeni elementi iz četiri različita kulturno-civilizacijska kruga: bizantskog, mediteranskog, srednjoeuropskogi islamskog, koji su ostavili pečate u društvenom životu južnoslavenskih naroda. Razlike u stupnju moderniteta bile su veće nego između najrazvijenijei najzaostalije europske zemlje. Tako, npr., nacionalni dohodak per capita u Sloveniji je bio sedam puta veći od onoga na Kosovu.

U Europi, a možda i u svijetu, ne postoji tako maleni geografski prostor na kojemu su se stekle tako velike razlike kao sto je to bio slučaj s Jugoslavijom.Može se reći da su se u njoj isprepleli svi glavni problemi suvremene svjetske civilizacije. Uz spomenute razlike, valja znati da su do osnivanja Jugoslavije1918. njezini narodi milenij i pol živjeli odvojeno.

Jugoslavija je za 70 godina testirala sve moguće drustvene sustave 20. stoljeća, što je jedinstven slučaj u Europi. Od 1918. do 1941. osam je godina živjela u sustavu kraljevom voljom ograničene parlamentarne demokracije (1921-1929), zatim šest godina u sustavu vojno-monarhističke diktature s elementima fašizma(1929-1935), a nakon toga šest godina u obnovljenom pseudoparlamentarizmu (1935-1941). U II. svjetskomratu (1941-1945) doživjela je, osim oslobodilačkog,i surov međunacionalni građanski rat u kojemuje poginulo oko milijun ljudi, od toga vise u međusobnim sukobima nego u borbi protiv okupatora.Za 46 godina nakon II. svjetskog rata (1945-1991)Jugoslavija je od 1945. do 1952/53. imala staljinistički sustav; zatim ga je mijenjala i tijekom 26 godina(1965-1991) od izrazito centralističke postala konfederalna zajednica s razvijenijim tržišnim mehanizmom od bilo koje socijalističke zemlje Europe.

Dakle,Jugoslavija je imala i kapitalizam i komunizam- oba i u "mekšem" i u "tvrđem" obliku - ali i fašizam, okupaciju i građanski rat 1941-1945.

U stvaranju, održavanju, životu i smrti Jugoslavije sudjelovale su i velesile, možda i više nego njezini narodi. Sile pobjednice u I. svjetskom ratu -Velika Britanija, Francuska, SAD i Italija - podržale su 1918. stvaranje Jugoslavije, i to priključenjem južnoslavenskih naroda poražene Austro-Ugarske,tj. Hrvata, Slovenaca i Srba, odnosno Hrvatske,Slovenije, BiH i Vojvodine, imajući na umu dva osnovna cilja: stvoriti od nove države snažnu barijeru protiv mogućeg obnavljanja novoga njemačkog imperijalizma (Drang nach Osten) i uključiti ju u cordon sanitaire protiv širenja boljševizma iz Rusije. Time je Jugoslavija postala važan element europskoga versailleskoga poretka između dva svjetska rata.
Jugoslaviju,instrumentaliziranu od strane Antante između dva svjetska rata, sile Osovine - Hitlerova Njemačkai Musolinijeva Italija - razbile su 1941. što na drugi, tragičan način potvrđuje tezu da njezina sudbina nije bila u rukama njezinih naroda.


Sile pobjednice u II. svjetskom ratu - Velika Britanija,SAD i SSSR - podržale su obnovu Jugoslavije jer im je ratni cilj bio obnoviti sve zemlje kojeje Hitler bio razbio.

Po svršetku II. svjetskog rata Titova je komunistička Jugoslavija od 1945. do 1948. bila najvjerniji,najdosljedniji i najekstremniji saveznik SSSR-a.Nakon sukoba Tito-Staljin 1948, Jugoslavija je izborila status izvanblokovske države ali je na specifičan način bila uključena u takozvani hladni rat. Naime, ona se 1948. istrgnula iz sovjetskoga satelitskog režima. Budući da je to bilo prije stvaranja NATO pakta 1949. i prije stvaranja Varšavskogugovora 1955, oba su ta pakta tolerirala izvanblokovsku poziciju Jugoslavije sve do raspada sovjetskog imperija.

Suština međunacionalnih sukoba i trajne sedamdesetgodišnje krize i raspada Jugoslavije u ideologijama je stvaranja nacionalnih država. U tom se pogledu južnoslavenske nacije ne razlikuju od procesa i stvaranja nacionalnih država u Europi i svijetu.Svi europski narodi - veliki i mali, razvijeni i zaostali - oblikovali su nacionalne ideologije koje su većinom željele stvoriti velike nacionalne države, a koje su obuhvaćale i najudaljenije ogranke svoje nacije i najudaljenija područja koja su bilo kada bila u okviru "stare, ranije" države. Presudna je bila povijesna činjenica da su južnoslavenske nacije nastale prije stvaranja Jugoslavije 1918.i u nju ušle sa svojim ideologijama stvaranja samostalnih država. I tada je nastala konfliktna situacija.Pobjednička Srbija doživjela je stvaranje Jugoslavije kao ostvarenje svoje nacionalne ideologije, s nadom da ce se ostale nacije stopiti u jugoslavensku,a s vremenom u srpsku naciju. Hrvati i Slovenci su se pak, zbog višestoljetne opasnosti od njemačkoga,talijanskog i mađarskog imperijalizma htjeli spasiti ulaskom u "veliku" jugoslavensku državu. Makedonce nitko nije ništa pitao - njih su podijelili Srbi,Bugari i Grci. Albance i muslimane također nitko ništa nije pitao. Srbija je 1918. anektirala CrnuGoru.


Budući,dakle, da su sve nacije bile formirane već prije,u novoj su državi nastavile borbu za svoju državnosti time došle u sukob sa Srbijom, koja je Jugoslaviju doživjela kao svoju jedinu, užu i širu domovinu,tim više što je oko 40% Srba živjelo u svim jugoslavenskim zemljama, osim u Sloveniji.
 
Poslednja izmena:
Urvan Hroboatos:
U sastavu RepublikeSrbije bile su dvije autonomne pokrajine, ustavnodefinirane kao federalne jedinice, kao i republike.Kao multinacionalnu državu činilo ju je šest nacija:
Kliknite za proširenje...
Ovo je greška koju je Tito naoravio 1974. godine i koja je kasnije ispravljena. Ali nikada Kosovo i Metohija i Vojvodima nisu imali status republika u SFRJ. Nikada nisu bile republike već samo autonomne pokrajine.
 
Meliot:
Kako se sećam Država SHS je glasala da se spoji sa Kraljevinom Srbijom.

https://sr.m.wikipedia.org/wiki/Држава_Словенаца,_Хрвата_и_Срба
Kliknite za proširenje...

Načela koja su bila deklarativno proklamovana mirovnim sporazumima sa poraženim Centralnim silama u velikoj meri su bili kompatibilna sa onima koja je u poznatih 14 tačaka bio proklamovao američki predsednik Vudrou Vilson. To je podrazumevalo i održavanje plebiscita u predratnim celinama na kojima bi se upisani birači izjašnjavali o svojoj političkoj budućnosti. Na području buduće jugoslovenske države odnosno na teritoriji Austrougarske, nigde nisu bili održani plebisciti, sem isključivo u Koruškoj, koji se završio 1920. godine porazom ideje da se ta teritorija priključi jugoslovenskoj zajednici.

Odluka da ne dođe do izjašnjavanja stanovništva bila je doneta upravo iz straha od neizvesnosti kakvi bi bili rezultati toga. I u principu, ona nije bila u praski sprovedena samo u onim teritorijama u kojima se smatralo da postoje ozbiljne šanse za nepovoljan ishod. Tako su, primera radi, na području teritorija Nemačke u principu održani brojni plebisciti, ali nisu u Alzas-Loreni, mada se mora naglasiti da je odbijanje održavanja plebiscita tamo Pariz zvanično branio insistiranjem da je reč o matičnoj teritoriji koja je bila oteta u prethodnom ratu i da stoga tamošnje stanovništvo ni nema pravo da se izjašnjava hoće li se ujediniti sa Francuskom, ili ostati u Nemačkoj.

Stvar koja se ovde mora naglasiti jeste da se odgovornost za dotično nikako ne može svaliti isključivo na vlasti u Beogradu (srbijanske, kako se tada pisalo). Protiv državanja plebiscita u Hrvata bili su i mnogi politički predstavnici unutar same bivše KuK. I Frano Supilo je bio protiv izjašnjavanja naroda; on je o tome više puta pisao Nikoli Pašiću i ponavljao da Srbijanci nikako ne bi trebalo da dopuste plebiscite koje su zapadnjački Saveznici iz Antante govorili da bi ih trebalo održati. Razlog za to je što je, kako su Supilo i još neki ponavljali, bilo opravdano straha da će Hrvati ili dobar deo Hrvata glasati protiv i odbitiu ujedinjenje sa Srbijom, a posebno da će drugi faktori, npr. Italija, biti u sposobnosti da finansiraju dobru kampanju ili utiču na stanovništvo koje je ionako dobrim delom nepismeno i podložno uticajima, tj. povodljivo. To je nešto o čemu se u hrvatskoj istoriografiji ne priča skoro nikada dok se uglavnom izostanak narodnog izjašnjavanja svaljuje na Srbe i to predstavlja kao još jedan od argumenata vekovne velikosrpske agresije. A treba podvlačiti i to da bi se razumeo bolje kontekst.

Tu treba dodati da su hrvatski političari strahovali od cepanja hrvatskih zemalja. Mnogima se žurilo, pre svega zbog Italija, ali ne samo zbog toga nego i pitanja kako će plebiscit biti primenjen. Šta ako se neki izjasne za ujedinjenje sa Srbijom, a neki protiv. Njihova nacionalna težnja bila je ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom i ostvarenje tzv. Trojednice kojoj je ban Josip Jelačić još bio postavio temelje. U njihovoj viziji, od strateških interesa za Hrvate je bilo tj. mnogo bolje imati posla sa Srbima i boriti se protiv Srba za nacionalno ostvarenje ako bi jedinstveni hrvatski nacionalni prostor (tj. što je veći moguće) ušao u zajednicu sa Srbima, nego da se hrvatski prostor podeli na nekoliko suverenih država i onda posle raditi na tome da se to nekako ujedini, boreći se u isto vreme protiv Beograda, Rima i Budimpešte. Tako da, to su razlozi zašto je dobar deo hrvatske političke (pa i šire, intelektualne) elite tada kako se naknadno govorio srljao u brak sa Srbima i zbog čega su bili izričito protiv održavanja plebiscita po hrvatskim krajevima, uprkos tome što su godinama kasnije koristili to kao argument o srpskoj agresiji (naravno, redovno prećutkujući ako su i sami bili protiv plebiscita u tim haotičnim vremenima).

Činjenica jeste da bi Jugoslavija nastala na mnogo zdravijim osnovama i da bi i Hrvati i dr. gledali drugačije na nju da jeste bilo sprovedeno nacionalno izjašnjavanje pre njenog formiranja, ali to, naravno, postavlja pitanje kako to tehnički sprovesti i koje bi bile o jedinice u kojima bi se glasalo. Primera radi, za Srbe u Sremu ujedinjenje sa Srbijom je bilo potpuno neupitno. Sremski Srbi apsolutno nikada ne bi prihvatili plebiscit na nivou celog Kraljevstva Hrvatske i Slavonije (tj. da oni glasaju za ujedinjenje, ali da ono bude sprečeno zbog toga što na nivou cele zemlje opcija za ujedinjenje sa Srbijom bude poražena).

Tu je možda najlicemernija bila pozicija pojedinih Hrvata koji su bili protiv izjašnjavanja sopstvenog naroda, podržavali ujedinjenje sa Srbima, ali samo iz razloga očuvanja hrvatskih zemalja i to zato što su smatrali Srbe daleo manje opasnim od Beča ili Pešte, a onda posle kukali na velikosrpsku politiku čiji su i sami bili kreatori.
 
Poslednja izmena:
Q. in perpetuum hibernum:
Načela koja su bila deklarativno proklamovana mirovnim sporazumima sa poraženim Centralnim silama u velikoj meri su bili kompatibilna sa onima koja je u poznatih 14 tačaka bio proklamovao američki predsednik Vudrou Vilson. To je podrazumevalo i održavanje plebiscita u predratnim celinama na kojima bi se upisani birači izjašnjavali o svojoj političkoj budućnosti. Na području buduće jugoslovenske države odnosno na teritoriji Austrougarske, nigde nisu bili održani plebisciti, sem isključivo u Koruškoj, koji se završio 1920. godine porazom ideje da se ta teritorija priključi jugoslovenskoj zajednici.

Odluka da ne dođe do izjašnjavanja stanovništva bila je doneta upravo iz straha od neizvesnosti kakvi bi bili rezultati toga. I u principu, ona nije bila u praski sprovedena samo u onim teritorijama u kojima se smatralo da postoje ozbiljne šanse za nepovoljan ishod. Tako su, primera radi, na području teritorija Nemačke u principu održani brojni plebisciti, ali nisu u Alzas-Loreni, mada se mora naglasiti da je odbijanje održavanja plebiscita tamo Pariz zvanično branio insistiranjem da je reč o matičnoj teritoriji koja je bila oteta u prethodnom ratu i da stoga tamošnje stanovništvo ni nema pravo da se izjašnjava hoće li se ujediniti sa Francuskom, ili ostati u Nemačkoj.

Stvar koja se ovde mora naglasiti jeste da se odgovornost za dotično nikako ne može svaliti isključivo na vlasti u Beogradu (srbijanske, kako se tada pisalo). Protiv državanja plebiscita u Hrvata bili su i mnogi politički predstavnici unutar same bivše KuK. I Frano Supilo je bio protiv izjašnjavanja naroda; on je o tome više puta pisao Nikoli Pašiću i ponavljao da Srbijanci nikako ne bi trebalo da dopuste plebiscite koje su zapadnjački Saveznici iz Antante govorili da bi ih trebalo održati. Razlog za to je što je, kako su Supilo i još neki ponavljali, bilo opravdano straha da će Hrvati ili dobar deo Hrvata glasati protiv i odbitiu ujedinjenje sa Srbijom, a posebno da će drugi faktori, npr. Italija, biti u sposobnosti da finansiraju dobru kampanju ili utiču na stanovništvo koje je ionako dobrim delom nepismeno i podložno uticajima, tj. povodljivo. To je nešto o čemu se u hrvatskoj istoriografiji ne priča skoro nikada dok se uglavnom izostanak narodnog izjašnjavanja svaljuje na Srbe i to predstavlja kao još jedan od argumenata vekovne velikosrpske agresije. A treba podvlačiti i to da bi se razumeo bolje kontekst.

Tu treba dodati da su hrvatski političari strahovali od cepanja hrvatskih zemalja. Mnogima se žurilo, pre svega zbog Italija, ali ne samo zbog toga nego i pitanja kako će plebiscit biti primenjen. Šta ako se neki izjasne za ujedinjenje sa Srbijom, a neki protiv. Njihova nacionalna težnja bila je ujedinjenje Dalmacije sa Hrvatskom i Slavonijom i ostvarenje tzv. Trojednice kojoj je ban Josip Jelačić još bio postavio temelje. U njihovoj viziji, od strateških interesa za Hrvate je bilo tj. mnogo bolje imati posla sa Srbima i boriti se protiv Srba za nacionalno ostvarenje ako bi jedinstveni hrvatski nacionalni prostor (tj. što je veći moguće) ušao u zajednicu sa Srbima, nego da se hrvatski prostor podeli na nekoliko suverenih država i onda posle raditi na tome da se to nekako ujedini, boreći se u isto vreme protiv Beograda, Rima i Budimpešte.
Kliknite za proširenje...
Ma tamo neki parlament tamo neke države koja se zvala Država SHS je izglasala ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom i to je jedino merodano.
 
Meliot:
Pa to je jedino merodavno, a neka navodna neizjašnjavanja na referendumima su samo razmišljanja nekih istoričara. Država SHS se svojom voljom i voljom svojih predstavnika priključila Kraljevini Srbiji i Kraljevini Crnoj Gori.
Kliknite za proširenje...
Ruku na srce, nije bila ni država, a upitna je i volja jer nije bilo referenduma. Takodje ni vodstvo( samoproglaseno)nije bilo jedinstveno.
 
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Slične teme

M
Da li je Tito izvršio genocid nad Srbima?
17 18 19
Odgovora
465
Pregleda
4.929
Meliot
M
Nikita Kulganov
Veliki covek Edvart Kardelj, za koga revizija danas kaze da je zabranio saveznicima da bombarduju Ljubljanu i gradove u Sloveniji....
2
Odgovora
48
Pregleda
1.763
Crnugović
Crnugović
LazaB
  • Anketa
Da li je Tito glavni krivac za gubitak Kosova?
11 12 13
Odgovora
311
Pregleda
4.197
Casual Observer
Casual Observer

Back
Top