KPCTAHK
Poznat
- Poruka
- 8.821
Nisam kao, ali jesam ono pravo - dugogodišnji univerzitetski profesor antičke filozofije …kao filozof
Donji video pokazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Nisam kao, ali jesam ono pravo - dugogodišnji univerzitetski profesor antičke filozofije …kao filozof
Nisam kao, ali jesam ono pravo - dugogodišnji univerzitetski profesor antičke filozofije …
Znaš li ti, rode plemeniti, šta znače filozofski pojmovi ἐπαγωγή i ἐκλέγειν ?Stoga, nema razloga da pretpostavim da bi se baš oko mog individualiteta, osim moje predstave, vrteo ceo svet, odnosno da podjednaku egzistenciju nema i za druge, iz čega oni deriviraju svoje predstave.
u kauzalnom svetu svako istinito polazište je centar. a akauzalnog sveta nema.A šta ako ima više univerzuma ?Centar Univerzuma se nalazi svugde.
Ja imam samo jedno pitanje za tebe, kada ćeš naučiti da pre znaka interpunkcije ne ide razmak?Zar se pitanjima nešto dokazuje ? Dokaži !
Sad pusti zezanje, ali stvarno ružno izgleda sa ovim razmacima.
Da, istina, pišem kako umem, a koliko je to moje umeće može se videti na ovom mestu :Pusti ga nek piše kako ume, ne zameraj se i ti adminu.
u kauzalnom svetu svako istinito polazište je centar. a akauzalnog sveta nema.
nema više univerzuma jer bi to značilo da izmedju njih nema nikakve veze. niti da je bilo. niti da će biti.
pod "istinitim polazištem" misli se na stvarni uzrok budući da mi, osim u slučaju naše volje, od ostatka sveta "vidimo" samo posledice.u kauzalnom svetu svako istinito polazište je centar. a akauzalnog sveta nema.
nema više univerzuma jer bi to značilo da izmedju njih nema nikakve veze. niti da je bilo. niti da će biti.
Svako Ja Jastva je centar i medium svog univerzuma. U ovom univerzumu samo je njegov univerzalni Um njegov centar. Um je prisutan u svemu.
Svako Ja Jastva kroz sebe projektuje jedan univerzum. Ono postaje njegov Um dok ostatku kloniranog sadržaja Svijesti služi kao medium i kao kolijevka.
Nije to hrvatski pravopis, u svakom pravopisu je tako, nemoj se blamirati.Ono što je tebi ružno, biće tužno ako preferiraš u svom izražavanju samo nekakav kvazi hrvatski pravopis, meni izgleda lepo, kaligrafija mi je u krvi, zato nemam nameru da odustajem od onoga što je meni lepo i što se ne kosi sa bilo kojim normativom i(li) standardom Srpskog književnog jezika ...
Neka prijavi, ovo nije vređanje.Prijaviće te za vređanje a onda ćeš proći kao i ja.
Dokaži, jer za mene "časna komunistička" ništa više ne važi - to su bile i ostale laži …Nije to hrvatski pravopis, u svakom pravopisu je tako, nemoj se blamirati.
Čekaj malo, pa ti to već i ovako radiš, tako da samo nastavi.
όρισμός ?Sopenhauer izgradio svoju misao
Lako je tebi, ti si mod...Neka prijavi, ovo nije vređanje.
U stvari, svaki organ treba smatrati izrazom univerzalnog, znači jednom za svagda načinjenim ispoljavanjem volje, fiksirane čežnje, voljnog čina, ne individue, nego vrste.
Šopenhauer из дела "O volji u prirodi"
"On se zato odriče te suštine, koja se u njemu manifestuje i koja je izražena samim njegovim telom, pa sada njegovo delovanje demantuje njegovu pojavu, otvoreno joj protivreči".
Šta su oni... senke?Сваки орган тела јесте фиксирана воља, цело тело јесте фиксирана воља али не воља индивидуе, него врсте.
Значи воља врсте је та која се објективисала у ономе што зовете својим телом и са чиме се идентификујте.
Међутим, не идентификују се сви са својим телом. Нису сви његове слуге, то јест слуге врсти, нису сви мрави.
Неки се издижу изван жеља свог тела, изнад воље врсте. При чему наилазимо на ситуацију да имамо тело као објективацију воље врсте и још једну вољу која се првој супроставља. Како каже Шопенхауер:
Каква је то воља која противуречи вољи врсте која се обективише у телу?
То је очито воља која превазилази врсту, превазилази човека. У том смислу људи који теже негацији воље, аскете, нису људи. Они су више од људи.
Imam ja jedno cudno pitanje za ozimana...
Ljudi , ili neki ljudi veruju da je Sopenhauerova teorija validna na prosecnog coveka jer svaki covek poseduje svest i volju.
Medjutim, psihologija kaze , a realnost potvrdjuje da je moguce kod osoba imati unutrasnji sukob , koji nije premisljanje, nego je diskontinuitet svesti, tj hajde da uprostim, ista osoba svojim verovanjima dovodi sebe do rezultata koji je suprotan od onog u sta veruje pri svojoj vizuelizaciji svoje stvarnosti...
Npr veruje da je ziv a da mu je supruga koja je noseca poginula u saobracajnoj nesreci...
Tu je pitanje toka radnji i stanje stvarnosti ...
Ali imamo mnogo veci problem kod obicnih ljudi, jer imaju mali milion sukobljenosti u sebi tj, ubedjeni su da su hrabri, a ono potekne neka smedja smesa izmedju nogu kad zamisle situaciju koja ih uplasi...Tada osoba mora u sekundi i vrlo je moguce to , vidjao sam to u realu, da isprojektuje svoju stvarnost.....
Tako da se postavlja pitanje kod Sopenhauera sta je stvarnost kod osoba koje su prepune nedoslednosti i diskontinuiteta u smislu svesti...
Ali imamo mnogo veci problem kod obicnih ljudi, jer imaju mali milion sukobljenosti u sebi tj, ubedjeni su da su hrabri,
И оно што смо тако открили је непромењиво. Наша реакција на мотиве увек ће бити таква каква је, ма колико неко "креативно визуализирао".
Али то је друга тема.
Погледај ову расправу:
https://forum.krstarica.com/threads/kant-empirijski-i-inteligibilni-karakter.394578/post-39901411
Karakter je promenljiv.
Menja se u skladu sa promenama na mozgu.
Kao što je i argumentovano na upućenoj temi.
Ја сам дакле, треба усвојити језик разума, јер разум једини има језик, многоструко јединство и једноставна многострукост; али, јединство и многострукост су само погледи мога разума на моју личност, разума који је уперио своје категорије на мене. Али, ја не улазим ни у једну ни у другу, ни у обе у исти мах, мада обе удружене могу дати једну приближну имитацију овог узајамног прожимања и ове непрекидности коју ја налазим у основи себе. Такав је унутарњи живот, такав је такође живот уопште.
Бергсон
Капираш. То што се тело особе кроз живот мења не мења интелигибилни карактер већ га демонстрира.
Под овим условима, под овим антеценденсима, под оваквим "пластицитетом" желим ово. Под другим желео сам нешто друго. Под трећим желећу нешто треће. И то је то! То је мој интелигибилни карактер. Њега могу да констатујем, да га откривам кроз живот, не и да га мењам.
Emprijski karaкter je слика интелигибилног карактера у појави. Као такав, оно што важи за интелигибилни, важи и за његову слику.
Какав је нечији интелигибилни карактер можемо једино сазнати из емпиријског.
Ако не разумеш речено, врати се на претходни пост и поново читај онај сликовит пример слово по слово... и ослободи тему.