Ево преписки са папом Иваном али још увек нема говора о хрватском народу он је у зачећу.
"Pismo je papa Ivan VIII. napisao nakon dolaska ninskoga biskupa Teodozija u Rima oko 880., a vjerojatno 881. ili 882. godine, u doba kneza Branimira.
Preuzvišenom gospodinu Branimiru, slavnome knezu i ljubljenom sinu našem, zatim svim pobožnim svećenicima i poštovanim županima, kao i čitavom narodu,
mir i milost u ime Kristovo!
Čuvši od Teodozija, vašega časnog biskupa, o vjeri i pobožnosti koju imate prema Stolici sv. Petra i našem biskupstvu, zahvaljujemo Bogu, koji vas je sada dostojao dovesti k tolikoj milosti i među svoje ovce ubrojio, koje je Gospodin apostolskom prvaku povjerio rekavši: „Ako me ljubiš, Šimune Petre, pasi ovce moje.“ Zato vašu vjernost i najkršćanskiju pobožnost ovim našim apostolskim pismom opominjemo i hrabrimo, da ne propustite do kraja izvršavati i obdržavati ono što ste Božjim nadahnućem počeli činiti i kako ste se pobrinuli, da se poput ljubljene djece svom snagom podvrgnete pod okrilje, upravu i obranu svetog Petra apostola i Našu, i u njegovoj službi ustrajete, tako da što jasnije i očitujete i usavršite, kao što Gospodin u evanđelju govori: „Neka svijetli svjetlo vaše pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima“, i tako neka se (svjetlo) vaše raznese po cijelome svijetu, tako da pomoću Božjom i zaslugom svetih apostola, ono što je na spas i korist svih vas, odmah na čast i uznošenje Svete Stolice možemo obaviti, kao što se u vaše ime Nama povjerili pisma (scripta), tako neka ta pisma ostanu u njizi nebeskoj.
Stoga naređujemo da, kada se k vama vrati vaš ljubljeni biskup, ne propustite odmah k Nama osobno poslati prikladne svoje izaslanike, koji se od svih vas Nama i apostolskoj Stolici zasvjedočiti o onome što ste nam povjerili, ta di i mi pošaljemo s njima k vama svog izaslanika, kojemu će po običaju naše Crkve sav vaš puk obećati vjernost. Međutim vas opominjemo da ostanete ustrajni, jer je pisano: „Bolje je ne zavjetovati se, nego nakon zavjeta obećano ne izvršiti.“
Duh Božji, koji je napunio zemlju, neka napuni i vaše srce svakim mirom i veseljem u Isusu Kristu, Gospodinu našemu"
"
Pismo je papa Ivan VIII. napisao 7. lipnja 879. godine u doba kneza Branimira i konačnog povratka Hrvatske u jurisdikciju rimske Crkve.
Svim časnim svećenicima i čitavom narodu.
Pročitavši poslanicu Vešega kneza Branimira, koju nam poslaste po časnom svećeniku Ivanu, vidjesmo ne samo njegovu, već i vašu vjeru i iskrenu ljubav prema sv. Petru i nama.
I budući da se kao premili sinci želite vratiti svetoj Crkvi rimskoj, te tražiti našu apostolsku milost i blagoslov, to smo se stoga uvelike uzradovali. Primamo vas raskriljenih ruku i očinskom ljubavlju, i bit ćemo vam u svemu skloni, ako u toj namjeri i ugovoru (sponsio) svome sve do kraja iskreno ustrajete. Jer Gospodin kaže: „Samo onaj koji ustraje do kraja, taj će se spasiti“...
Zato budite vjerni sv. Petru do smrti kako obećaste, te ćete dobiti vijenac života, što ga Bog daje onima koji ga ljube."
Pismo je papa Ivan VIII. napisao 7. lipnja 879. godine imenovanom, ali još ne posvećenom ninskome biskupu Teodoziju u doba kneza Branimira.
."..da se ne utječeš drugoj strani i protiv svetih odredaba časnih otaca i ne tražiš u drugoga milost biskupstva,... nego se svim srcem i dušom vratiš u krilo Svete Stolice... te biskupsko posvećenje polaganjem naših ruku primiš"
"Pismo je papa Ivan VIII. napisao 7. lipnja 879. godine knezu Branimiru, koji zbacio probizantski raspoloženoga Zdeslava. Ovo papino pismo odgovor je na pismo što ga je prethodno primio od Branimira, a njime se priznaje Branimir kao zakoniti vladar, a Hrvatska kao zakonita država.
Ljubljenom sinu Branimiru.
Čitajući pismo Tvoje plemenitosti, koje si nam poslao po časnom svećeniku, zajedničkome vjerniku, Ivanu, sjajnije od svjetla smo upoznali, kolika je Tvoja vjera i iskrena pobožnost prema crkvi sv. Petra i Pavla i Nama. A jer Božjom pomoći kao vjerni sin sv. Petra i Nas, koji ga Božjom pomoći zamjenjujemo, ponizno ispovijedaš i želiš biti poslušan, ovim pismom Našega apostolstva dostojno zahvaljujemo Tvojoj plemenitosti i očinskom ljubavi kao predragoga sina, koji se vraća u krilo sv. Apostolske Stolice, majke Tvoje, s čijeg su prečistog vrela Tvoji oci pili medonosne rijeke svetog propovijedanja, primamo i duhovnim rukama grlimo te, apostolskom dobrotom njegujemo, da posjedujući milost i blagoslov Božji svetih apostola Petra i Pavla, apostolskih prvaka, uvijek budeš čio i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji nikada ne prestaju zasijedati na ljudsko spasenje, te željnu pobjedu nad neprijateljima lakše izvojuješ, jer kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima.
I zato opominjemo revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: „Blažen čovjek, koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi njegove; jako će biti sjeme na njegovo na zemlji“; a on sam veli u evanđelju: „Tko mene ljubi, držat ce riječ moju, i moj će otac ljubiti njega, i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.“ Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaje, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava, jer on preko Mojsija sam svjedoči, da tako čini, govoreći: „Proslavit cu one koji mene slave.“
I budući da si nas preko svećenika Ivana zamolio, da bi te za veći Tvoj spas blagoslovili svojim blagoslovom, učinili smo to rado. Kad smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega čitali misu pred žrtvenikom sv. Petra, da uzmogneš ovdje sretno vladati, a po smrti da se na nebesima raduješ za sve vijeke.
Ujedno Ti javljamo, da smo ovoga vjernoga svećenika Ivana odredili za poslanika bugarskome kralju, pa te molimo, da za ljubav Božju dozvoliš, da to poslanstvo obavi bez krzmanja, te stoga Tvojoj ljubavi mnogo puta zahvaljujemo"
Pismo je papa Ivan VIII. napisao 7. lipnja 879. godine imenovanom, ali još ne posvećenom ninskome biskupu Teodoziju u doba kneza Branimira.
...da se ne utječeš drugoj strani i protiv svetih odredaba časnih otaca i ne tražiš u drugoga milost biskupstva,... nego se svim srcem i dušom vratiš u krilo Svete Stolice... te biskupsko posvećenje polaganjem naših ruku primiš.
Pismo je papa Ivan VIII. napisao 10. lipnja 879. godine u doba kneza Branimira, a upućeno je biskupima u dalmatinskim gradovima koji su bili pod vlašću Bizanta. Od njih papa strogo zahtijeva povratak u zajedništvo s rimskom Crkvom i u tom im slučaju nudi svoju podršku.
Dalmatinskim biskupima, arhiđakonu svete salonitanske nadbiskupije, te svim svećenicima i narodnim starješinama.
...Uostalom, ako se bojite Grka i Slavena, jer želite da se k nama povratite i da primite posvećenje i palij, znajte kao sigurno da ćemo vas prema odredbama svetih otaca i naših prethodnika papa odlučno podupirati.
Дакле ово су преписке са папом Иваном дакле наслов и садржина ненмају везе једно са другим , Хрвата још нема нити помена о њима чак као што видимо да сппмиње да се не боје Словена и Грка и шаљу у његово име посланство Бугарима.
Дакле сам Бранимир убија Здеслава византијског човека непознатог порекла негде из Паноније у овим тренуцима вероватно им прилази племе Мађара или Авара са којима образују хрватску државу.
За време Југославије због некакве политичке коректности њима је дозвољено да убаце уџбенике исамусвоју историју "Приморску Хрватску" и "Панонску" које непостоје под тим именом само захваљући Порфирогенитовом сведочењу да је приликом насељавања једно племе се одвојило и отишло у Панонију тако да су Људовита аутоматски кроатизовали који се звао кнезом горње Лапоније.
Дакле део Далмације се одцепио од византијске и бугарске цркве или превласти и под протекцијом папе створио протекторат који ће се касније звати Хрватима јер је испрва Бранимир владао Словенима као и Здеслав , дакле неки Хрвати посредством папе долазе Бранимиру да му помогну да одржи власт и оцепи бискупије идиректно потчини Риму што јесте било стање на терену пре Пипина и Карла Великог који оснивају и оцепљују Ватикан од Византије оснивају свето римско царство увозе визиготски ифраначки приложак о дуалности светог духа што резултира тоталном шизмом и цепањем у 11. веку.
Са овом доктрином се нису сложиле стара католичка црква ,православна , протестантска ,коптска а модерне папе се боре да укину ову визиготску јерес потеклу можда из аријанства или је просто визиготска измишљотина коју су увели у шпанску државу и анатемисали све народе и цркве који ово не признају.
Ту доктрину од Визигота су увезли Франци и за време своје доминације над папом и католичком црквом увезли у римокатоличанство.