Donqihote, ja se u ratovanje razumem kao i u fudbal, nemam blage, ali mi nije jasno kako tako iskusan ratnik (s iskustvom iz 3 izgubljena rata) može da izjavi sledeće:
Pošto čak ni JNA nije bila sila koja se mogla duže vreme na otvorenim frontovima nositi sa vojnim savezima tipa NATO, u vojnoj doktrini odbrane nikada nije napušten gerilski vid ratovanja. "Razrađivana je uporedo sa frontalnim i dovedena je do savršenstva. Ne dao Bog da je ikada budemo morali primeniti, ali neprijateljeva tehnika tu gubi prednost. Naša vojska je obučena da vodi organizovani vid gerilskog rata koji bi neprijatelju nanosio tolike gubitke da na duže staze ne bi izdržali da drže zemlju u okupaciji."
Vaša mašta može svašta, samo što vas stvarnost demantuje.
Ne razumeš se ti ni u fudbal i ne znam zašto uzimaš učešće na ovim temama.
Ni jedan rat u kome sam učestvovao nije izgubljen na bojnom polju, i da se pitalo nas sa puškom u ruci svaki bi veoma kratko trajao. Ali yebeš ga, kad u tri dana tri puta zauzimaš jedan grad, a uveče ti stiže naredba da se povučeš...
Evo za sve jedna ekskluziva.
Prisustvovao sam sceni 1993. na Igmanu, kada je Mladić hteo da ubije Karadžića, u čemu su ga sprečili, gen. Galić i puk. Milošević.
Mnogi će se setiti da je tad bila pokrenuta ofanziva na Igman, jer je mesecima predstavljao područje preko koga su muslimanske jedinice iz Sarajeva vršile napade.
Plan je bio da se preuzme kontrola nad Igmanom da bi se to prekinulo.
Krenuli smo u zoru. Do nešto iza podne smo se već spuštali sa druge strane prema Sarajevu.
Naši obaveštajci iz Sarajeva su javljali da je u gradu neviđena panika, haos i rasulo u muslimanskoj vojsci. Muslimani su sakrivali oružje i uniforme kako bi se predstavljali da nisu učestvovali u ratu, kad mi zauzmemo grad.
Jedini otpor koji se očekivao je bilo u jednom prigradskom naselju naseljenom pre rata sandžaklijama, a u ratu i mudžahedinima. Procena je bila da bi se slomio taj zadnji otpor da je potrebno oko 4 sata.
Ne mogu vam opisati to uzbuđenje. Svi smo bili svesni da taj dan završava rat, jer kad bi palo Sarajevo ostali delovi Bosne bi se munjevito smirili.
Tad počinje najprljavija scena kojoj sam prisustvovao.
Sleće helikopter sa Karadžićem, koji se malo pre toga vratio sa pregovora u Ženevi.
Karadžić izdaje naredbu da se obustavi ofanziva i vojska povuče sa Igmana, jer je on dogovorio da će Igman kontrolisati UNPROFOR i da više neće biti muslimanskih upada.
Mladić ga gleda u neverici i govori mu: "Radovane, kakav Igman? Ja za 4 sata zauzimam Sarajevo i završavam rat".
Karadžić je počeo da sere da to ne sme da se uradi jer je on dao reč da će se ofanziva obustaviti.
Mladić nije hteo ni da čuje, na šta je Karadžić počeo da histeriše da je on vrhovni komandant srpske vojske i da mu preti hapšenjem i sudom za veleizdaju.
Mladić, crven ko paprika od besa, potegne škorpion na Karadžića. Odmah su na njega skočila ova dva gore pomenuta oficira i razoružali ga. Karadžić je seo u svoj helikopter i otišao, a Mladića su strpali u drugi. Gen. Galić je izdao naredbu za povlačenje.
Bilo je strašno teško gledati kako ljudi bacaju puške i plačući se vraćaju niz Igman.
Nije mi nikada bilo jasno kako je Mladić posle tog incidenta ostao na čelu vojske.
Eto tako smo mi gubili ratove.