Ovde nigde nema Časlava, Višeslava, Vojislava, Vojnomira, Vladimira, Vlastimira, Ljudevita, Braslava, Ratimira, Radoslava, Vladislava, Mislava, Ljudemisla, Prosigoja, Mutimira, Pribislava, Trpimira, Zdeslava, Tomislava, Branimira, Domagoja, Držislava, Krešimira, Miroslava, Dobroslava...
Inače, posebno između ostalog za Momčila koji vidim da se uključio; znam da će ga ovo interesovati

...sačuvana imena upravo su dobar indikator procesa romanizacije (Alfoldi,
Norik, str. 136):
Broj starosedelačkih imena u ovoj pokrajini smanjio od sredine I do kraja III stoleća sa 33,8% na svega 8,85%. I naravno da su seoski krajevi bili po prirodi stvari konzervativniji i samim time podložniji sporijim promenama. To se ogleda i na natpisima, kao što se može videti iznad. U Keleji (današnje Celje) imamo svega 21,5% autohtonog, dok je u dalekim zabačenim i slabo razvijenim centralnog Norika taj procenat iznosio čak 44%. Do kraja III stoleća, suštinske razlike između urbanih i seoskih mesta više nema i procenti latinskih imena su svuda između 85% i 90%.
Да тачно, у градовима, али гро становништва је живело ван њих.
Ti ovde nisi razumeo baš dobro razumeo na šta je Mrkalj mislio...ali nema veze, da se osvrnem i na ovo pošto je ovo, otprilike, prva stvar koju ljudi vole da ističu, predstavljajući kao da je Rim imao tobože sistem filurija kojim je ostavljao kulturnu, jezičku i prosvetnu autonomiju nalik Turcima Osmanlijama...selo, čast i uzuzecima, nije živelo izolovano od šire zajednice kojoj je pripadalo. Bez elemenata lokalne kulture, koji su u ovom periodu nestali jer je došlo do njihove romanizacije, naravno da je to ostavilo velikog uticaja i na seoske sredine. Ovde sam već citirao i jedan pisani izvor koji na primeru romanizacije Britanije opisuje kako je to izgledalo (Takit;
Agrikola XXI
):
Takit:
Slećeda zima je bila posvećena vrlo profitabilnim poduhvatima. Jerbo, da bi ljude koji su raštrkani i necivilizovani, i upravo zbog tog razloga skloni ratovanju, privoleo na mir i tišinu zadovoljstvima, ohrabrivao je pojedince i potpomagao zajednice da podižu hramove, forume i domove, hvaleći one koji su napredovali i šikanirajući one koji su ostajali na starom. Tako je takmičenje za čast zauzelo ulogu prisile. Nadalje, obrazovao je sinove poglavica slobodnim veštinama i hvalio da su talentovani Briti uspešniji od naučenih Gala, što je dovelo do toga da oni koji su nedavno odbacivali latinski jezik prihvate rečitost sa zadovoljstvom. Onda je i moda postala elegantnija; u široku upotrebu ušla je toga. I postepeno su se predali privlačnostima poroka, portika i kupaonica, i elegantnim gozbama. I oni koji nisu znali bolje, zvali su ovo civilizacijom, iako se radilo o delomičnom ropstvu.
Šta misliš kako je taj proces izgledao u Italiji vrlo bliskim provincijama, ako je ovako izgledalo u slučaju vrlo udaljenog ostrva? Rimski uticaji, arhitektonski i šire, osetili su se u provinciji i dosta daleko od urbanih centara. Arheologija nam to svakodnevno otkriva. U seocu na području današnjeg Glajsdorfa nalazio se amfiteatar u kojem se moglo prisustvovati romanohelenistčkim igrama...razlika između natpisa u urbanim i seoskim sredinama, osim pomenutog jaza u doba ranog Carstva koje oslikava drastičnu razliku u stepenu romanizacije, jeste i u jeziku: u gradovima to je bio učeni, klasični latinski, ne preterano mnogo drugačiji od onog koji se govorio u Italiji. U selima, to je bio jedan drugačiji; iskvareni jezik.
Vulgarni latinski, koji će u svojim različitim formatima i oblicima poslužiti kao osnov za jezike ogromne većine romanofonih stanovnika današnjeg sveta.
Ali što se tiče nekog nalaza koji bi mogao, barem delomice (dakle ne puno) jakom vezom mogao potvrditi da se ovde radi o zajednici koja je skoro pa identična drevnim pra-Slovenima...to još iskopao niko nije. Da se razumemo, ovde mi ne pričamo o tome da je možda bilo nešto stanovništva na područjima pod rimskom upravom koje je bilo etnički i jezički srodno Starim Slovenima. To je izuzetno moguće; svi smo navodili različite argumente; uključiv i mene...od komentara Milana Budimira u vezi
Veselije na Braču do mojih omentara u vezi
sabaje. Veze Ilira i predaka Slovena su stvarno interesantne i problem ovde nije uopšte u tome. Problem je što ti i mnogi, zapravo, proglašavate
ogromnu većinu stanovništva ovih krajeva etnički i to ne srodnim, već istovetnim populaciji koja je žive sa druge strane granice...na ogromnom području koje je bilo po svemu sudeći etnički izuzetno mešovito i koje se vrlo moguće ni međusobno nije uopšte moglo sporazumevati (van latinskog kao
lingua franca), a kamo li da može savršeno razumeti svoje (koliko god bliže ili dalje) prekogranične srodnike.