Shvati da je proces formiranja nacije bio jos u toku. Crnogorci su imali jako izrazen regionalni i politicki identitet. Toliko je bio jak da su sa njim istupali u medjunarodne odnose. Taj identitet tada nije iskljucivao i sire identitete srpski, pravoslavni, hristijanski, jugoslovenski, slovenski. Najjaci su bili srpski i crnogorski.Oni su se vekovima razvijali jedan pored drugog, dopunjavali bez konflikta. Statisticki niko nije pratio u kakvom su odnosu bili da bi mogli pouzdano da govorimo kako se ceo narod osecao. Medjutim u 19. veku pocinju identiteti da se definisu na iskljucive nacine, manji se strogo podvode pod vece. Tu je zacetak problema odnosa crnogorskog i srpskog identiteta. Problem se narocito istakao teritorijalnim sirenjem Crne Gore na susedne krajeve i sirenjem crnogorstva u vreme najveceg srpskog nacionalnog preporoda. Socioloski je fakat da srpski romantizam i najveca euforija srpstva u Crnoj Gori nije pojela crnogorski identitet. On je nastavio da se siri i dalje. Kralj Nikola je ta dva identiteta probao da artikulise kroz razgranicenja pojma naroda (nacije) i narodnosti (etnicko poreklo). Tako su Crnogorci postojali kao narod (nacija), a po narodnosti nisu postojali Crnogorci, vec samo Srbi.Nisu se svi slagali sa tim ni u to vreme, ni posle narocito oni koji su primarno bili Srbi. Ujedinjenjem 1918. doci ce prvi put u istoriji tako ostar i otvoren sukob ove dve koncepcije oko odnosa prema crnogorskoj drzavi na osnovu koje se temeljio i pojam crnogorskog naroda (nacije). U Drugom svetskom ratu pobedice opcija koja je reafirmisala koncept crnogorskog naroda (nacije), polazeci od koncepta njene etnicke srpske narodnosti. Budjenjem nacionalne svesti u Jugoslaviji 60/70ih godina, javice se tri struje u redovima crnogorskih komunista i intelektualaca. Jedna ce izvor crnogorske nacije videti samo u Drugom svetskom ratu, a da su Crnogorci oduvek bili samo Srbi, druga ce crnogorsku nacionalnu posebnost vezati za dug razvoj crnogorske posebnosti iz srpskog srednjevekovnog naroda kroz razvoj crnogorske drzave i to ce biti vladajuca opcija, i treca opcija bice ona koja ce negirati bilo kakve veze sa srpskim narodom. Ne treba biti previse mudar da bi se zakljucilo da su danas prezivele samo prva i treca opcija prema crnogorskoj naciji i poreklu. To ti je citava filosofija o Crnogorcima izrecena na najkraci moguci nacin.
Da, dobro si to rekao, ali vrlo je bitno naglasiti da je
treća opcija tokom 1960-ih i 1970-ih godina potpuno beznačajna nešto glasnija postaje tek 1980-ih godina, a i cele 1990-e provodi na margini. Čisto, da podvučemo.
Skoro si sve dobro rekao. Crnoj Gori je uvek
kompromis pružao stabilnost. On je postojao u XIX stoleću, kao što je određeni pod komunističkim diktatom bio uveden i posle 1945. godine. Van tog kompromisa, nastaju haos...Božićna pobuna, međubratska ubistva i gore stvari. I Crna Gora se
i danas nalazi utom raskoraku, van kompromisa, dopuštajući
trećoj struj da se ponaša maltene kao potpuno dominantna. Mislim da je Crna Gora, kroz svoju borbu za samostalnost i izdvajanje iz državne zajednice sa Srbijom, još oko 2000. godine propustila određenu priliku da uđe u nacionalni kompromis, iz prostog razloga što to nije bilo politički podobno u kampanji kojim su krenuli, ali i jer je to previše podsećalo na
ancien regime, a narod je ipak želeo neke promene. I zato smo tu gde jesmo; Crna Gora je, u nacionalnom smislu, jedan
košmar cele bivše Jugoslavije. Sa tom kakofonijom suprotstavljenih identiteta, svakodnevnih prepirki oko njega i društveno sveobuhvatnog konteksta, ne mogu se meriti ni po kom parametru ni u svojim najluđim ekcesima kod pojedinaca, ni Bošnjaci niti Makedonci.