Blogovi

kao da je naglo bljesnulo a onda naprasno splasnulo nase sunce na horizontu prekratko je trajalo hteo sam ga gledati duze projektovao nas u vecnost a sada znam draga da nacices svoju srecu negde dalje od mene od coveka sto lagano vene puna zivota i planova ti ides putem ostvarenja snova ne znam sta te je privuklo al bilo je sa jasnom porukom da ljubav moze da zavara i jaku iluziju stvara od koje oporavak je nekad nemoguc dal tako ce biti ovaj put posle niza slicnih situacija ovog puta reci cu ti sijaj budi zvezda na ovome nebu prepoznacu ja na tebi veo onaj isti o kom smo pricali i trenutke u masti velicali moguce da je moja nepaznja da obznanim radost bila zadnja recenica upucena o potencijalu u kome smo hitali ka raju budi dobro i ne...
“Poštovane kolege, Obaveštavamo vas da je u skladu sa najnovijim saopštenjem Vrhovnog štaba za borbu protiv zaraznih bolesti, koje u sebi sadrži preporuku gradjanima da prime vakcinu protiv virusa prašumskog šišmiša N 3u1, potrebno da se sva zaposlena i radno angažovana lica Sekretarijata za analize i izveštaje izjasne o tome da li žele da postupe po navedenoj preporuci. Nakon izjašnjavanja imunizacija će po hitnom postupku biti organizovana u prostorijama Sekretarijata. Izjašnjavanje se vrši zaokruživanjem potvrdnog ili odrečnog odgovora sadržanog u obrascu koji je priložen uz ovo obaveštenje. Rukom popunjene obrasce možete dostaviti šefu Odeljka za opšta pitanja do srede u 12 časova”. Duško zastade na trenutak sa čitanjem...
Ноћ. Не спавам. А сањам. Тебе поред себе. И како сваки милиметар Твоје коже Прстима и јагодицама Осликавам. И како сваки Ожиљак на твојим грудима Ко бајку Брајевом азбуком исписану уснама сричем. И како се пољупци твоји По бедрима мојим лијепе.
Danas je Dunav bio moj jedini prijatelj. Da ,njega sam izabrala, on samo sluša, ne savetuje, ne pametuje samo se ponekad zatalasa...znam to je znak da me razume. Sedoh tik uz njega, dole na zadnju stepenicu, kako bih ga dodirnula, pomilovala zahvalna jer me trpi , jer me razume...znam uvek me čeka, oseća on kada mi je potreban. Tu, sasvim, blizu kao vojnici stoje ribolovci smireno zabacujući mamac, ne vide me čini mi se...pa da, oni zato i dolaze, pecaju to je njihov svet. Šta je njima za mnom. Šta ih briga što sedim tu, što pričam sama sa sobom...poneki se okrene nasmeje i vrati pogled u bistru reku kao da gleda nevidjeno, kao da čeka nedočekano... Za momenat se Dunav nešto uzbunio, ljuti se, negoduje...naravno njegov mir remeti tamo...
Uspomene i sadašnjost
Ovi praznični dani me uvek podsete koliko volim svoje mesto, beskrajno, svaku ulicu, kuću, svakog čoveka u njemu, posebno moj lepi Dunav. Međutim, svakako se setim i drugog najlepšeg dela svoga života...vremena kada sam kao student provela pet godina u Novom Sadu. Svoju bezgranično čistu ljubav prema rodnom mestum posle srednje škole, spakovala u svoju dušu i ponela je u drugi grad. Novi Sad. Kako objasniti sebi i drugima da sam tek stigla na drugo mesto i odmah shvatila da su to vrata moje budućnosti. Rekli su nam:,,Čestitamo, od danas ste akademski gradjani Ziveli ,,. Gužva, milion pitanja u glavi i onda sam stala i rekla sebi polako, sve će doći na svoje mesto. I tako je i bilo. Studentski dom u početku strah od milion ljudi, jednog...
Snovi...
Sanjam... Ali snovi nisu lepi kao što bi trebalo da budu. U njima, još bijem neke davno izgubljene bitke, još plačem neke već isplakane suze, još se borim da me mrak ne proguta. I teško je, teško je kao što je bilo i tad, nekad i teže jer ne umem da se probudim, a tako mi treba da pobegnem. U snovima, namršteno lice mi sa podsmehom govori iste reči... Nikad nećeš biti bolja, nikad od tebe neće postati ništa, jer ti si samo niko i ništa i zauvek ćeš samo to i ostati!!! Vrišteći u sebi, budim se i drhtim u tišini da ne probudim one koji mirno spavaju i sanjaju prelepe zelene livade, tople peščane plaže i beskrajna nebeska prostranstva. Zarivam nokte u dlanove i govorim sebi kao malom detetu... Ne plači, mala čupavice, ne boj se, velika...
neke skupe alkhole nacnemo i dete zacnemo u isto vreme se nagnemo nad provalijom breme vagamo vratimo se rutini da se prezivi postoje nacini cekaces me da se vratim s posla bremenitost tvoja je nadosla u nabavci sam za decije potrepstine i dalje se plasim istine toliko puta sabotiran snosaj ko sto meni zivot lupi krose vracati se do u beskonacno na nesto sto nam je odavno jasno isplaniro a onda sve potro konstatovao da nacisto sam propao ostavila me da bi se pokrpila i za nastavak hrabrosti skupila jos stoje nenacete flase a ove ispijene od ljubavi nase svedocanstvo sta i druge ceka nezasit sam bez reda i poretka analizom njihovog sadrzaja bavim se svakodnevno iz ocaja gatalica al znam da nespontani prepusticu drugome dno,talog na kome...
i to sam apsolvirao i sve je izgubilo smisao sta jos da ocekukujem osim da samom sebi ne verujem da zelje mi povrsno idu ka jednoj pojavi i cilju na stranu nezainteresovanost svemu sto predznak je proslost oni su svi ubedjeni da zauvek ostace na ceni devalorizacija nastupice silne te otrove skupice natalozeni sadrzaj nebitnosti ide ka smeru opstosti da brine jedna sveobuhvatnost sta ce joj uraditi starost koja uopste i ne dotice materiju sto etrom protice to sto je na meni uoblicena ne dolazi do mog imena datog nasumicnim odabirom genoma i hromozoma zbirom ako vidis te moje obrise koji na nikoga ne lice shvatices taj paradoks da bio sam i ostajem gost u svakom tom poslu i kulminaciji drugi sam i nadasve drugaciji faktor koga neces...
Maska...
Budim se, raščupana i sa podočnjacima, otvaram oči i boli me svetlost, ustajem bunovna i plitkog daha... Volela bih da dan još nije došao. Ono što se mora, ne sme se odlagati. Zato, na lice stavljam masku koja izgleda poput mene, samo nije namrštena, tužna i nenaspavana. Odjednom, u ogledalu je osmeh, kosa je dovedena u red, a lice dobija novi sjaj. Odjednom, bore su se sakrile ispod odgovarajućeg pudera i sve izgleda kako treba. Izlazim među ljude i više nisam tužna i prazna, sad sam klovn koji je došao da nasmeje svet, duhovita pojava koju bi svako u svom društvu, ona koja je u stanju da sve sivo oboji u vesele boje. Sve, osim svoje duše... Zato, radujte se, prijatelji moji, ja sam ovde zbog vas, da brinem, da nasmejem, da utešim...
No smoking
No smoking May 18, 2004 13:28 Prestao sam da pušim. Četvrti dan. A stvarno je već i bilo vreme. Pričam o tome odavno. Ono (samo)uništavanje od pre nekoliko dana od alkohola je ko zna koje po redu uprkos činjenici da sam kategorično rekao da ću početi da trčim i da se bavim jogom.. Mislim, stiglo je proleće. Sve se budi, vrabci cvrkuću, napolju je divno vreme.. a ja? .. sedim za računarom i gledam kako se osvežava frekvencija monitora svakih 75 puta u sekundi i mislim na cigarete. Užas! Ima li ko gori od mene? Totalno sam nezdrav. Hmm. Mogao bih sada da izađem napolje, recimo da ne mislim o cigaretama, mogao bih recimo da se zaljubim, da prevarim devojku sa starom devojkom ili da prevarim sebe sa nekom novom koja sigurno kahm puši...
mislis da si boji mozes samo da se divis Cale mi je Fox a keva Mimi U Levom dzepu radilica i sudski papiri to je taj zivot to je life krimi naleti na mene ide stab knife hit me Najk patike i off white susevi Svaka moja nova traka uvek te odusevi kupatila 4 i kristalni tusevi Dusmani puse mi,nervni sistem rusim im Lupaju snerovi kao da su bubnjevi,lomi bit brate odose bubrezi tvoja mala se kezi kazem lepo se smesi prestanite mnogo ste smesni Bas ste vitki za mene plitki Izlomili jezike jako u ovoj rep bitki Sada ravni ste britki Cao bye bye kikiriki Pun gas dok zvace se orbit Kako do slave dospeo sam to ti necu otkrit de se pokri od ovog kidanja ti se smrzo bolje idi mokrit Slusaj brate nemoj mnogo da...
Pusto ostrvo
Izađite semafori sa tri oka Gluvoneme bandere pijane od snega Vas zovem proklete raskrsnice Odvratni i užasni ivičnjaci, trotoari mog srca... Izađite, zebre, znakovi za zabranjena parkiranja, trake za preticanje, i sva ograničenja brzina.. Izađite... izađite napolje na pratiju šaha! Znate vi dobro koji dan je u nedelji.. samo čekate da se utopim maknem li se.. sa ovog ostrva.. pešačkog!
Prebrajam greške, uzaludne snove, proteklo vreme...ono što je prošlo i ono što mi je ostalo. Od čega da krenem, da li da se usudim, ili da stojim nepomično kao grčki kip ? da zapalim još jednu ?...bole me pluća od ovolikih cigareta...zapaliću ipak ne znam šta da vam kažem, šta da vas priupitam da li vas je nekad boleo kao mene jeste, verovatno i više...svačija bol boli još dublje ne dirajte mi moj krst...Molim vas !
Pokušavam da zaboravim gde mi je protekla krv, gde sam ostavio sebe. Zaborav je lek ili otrov ? Pokušavam da zaspim...budim se, pijem i dalje gorku prašinu sa zvezda a mislio sam da ću postati besmrtan ali sam još više patetičan, sam sebi... neizlečiv. Možda zaboravim i sam trenutak svog rođenja, prolaz kroz pukotinu i svetlost koja mi je donela tamu. U tami je svetlost, svetlost je u tami. Gde smo ovo mi ?
Balkanskom ulicom
Balkanskom ulicom Razgovori sa Konjem, jutarnja kafica.. balkon Konjevog dvorca. - Koliko ste dugo na knjiškom moljcu? - Moderatorka. - Više se i ne sećam. Prelazio sam sa foruma na forum. Književnost, žene, ljubav i sex.. knjiški moljac je produkt rata koji sam poveo između ljisa i knjiškog moljca. Za sve je kriv Bau. - Konj na belom princu - Nekada ste pisali pesme? - Moderatorka. - Da, ali tako to valjda bude u tim mlađim danima.. Čovek preraste neke periode svog života. Sad pišem nedovršene priče.. Sve je manje slobodnog vremena iako se u suštini ništa nije promenilo. - Konj na belom princu - Da usledi veliki potop i da možete da povedete najviše pet likova u vašu konjevu barku ko bi to bio? - Moderatorka. - Ne bih posebno da...
Ožiljci...
Reči.... Po mojoj goloj koži... Jedna, dve, pet, bezbroj... Poput malih špenadli kad se prospu po tepihu i to baš u trenutku kad to ne bi smelo da se desi... Poput ledenica sa krova kad ih dete gađa grudvom i to baš dok prolaziš ispod nadstrešnice... Poput noževa u cirkuskoj predstavi koji se slučajno zabodu gde ne bi smeli i to baš kad su te iz publike izvukli kao dobrovoljca... Reči su oštrije od žileta, poseku te jer ne očekuješ, poput lista papira kad nepažljivo pređeš prstom po ivici. Samo još ne shvatam, da li srce zaista može da zaraste posle svega ili je svaka reč mali ožiljak u znak sećanja na dane kad je krvarilo... A hoću da verujem da sve prođe, da ipak nestanu te male posekotine, koje sam ja stvarala njima i koje su meni...
Avion je sleteo. Zagrljaj ocu koji me čeka jer je jedini koliko toliko motivisan da se probudi za moj let iz Abu Dabija koji sleće u 5 ujutru. Standardno “daj bre matori“ kada pokuša da mi ponese kofer i refleksni smešak na uvek prisutnu konstataciju da i nisam nešto pocrneo.... i idemo. Pored smorenih aerodromskih taksista do parkinga i u svakodnevni beogradski haos koji se lagano nazire kroz još uvek noćni zimski urbani pejzaž. Izbacuje me ispred moje zgrade, kažem mu dođi sutra da ti dam neke sitnice (za koje sam pola dana šetao kroz beskrajni Čatučak buvljak) da ne otvaram kofer sada i tražim ključ koji se mesec dana šetao po raznim hotelskim sefovima čekajući svoj trenutak. I kako se baci kofer i pristavi kafa kreće ta misao...
living until insanity stops, u should beat all the blocks dont u wait a second until u make it happen it will happen, it will the wind brakes all the clouds rain is always far away but the snow makes the day. snowflake on my lashes for the first time no tears in eyes but, the blessing is only yours and mine!!!
Čuvaj me
Šutnjom zagrli moju samoću dahom pomiluj mi kosu i pozovi mi usne, žedne, prežedne na vrelo svih naših nepresušnih želja I čuvaj me. Strpljivo, polako, odmotaj velove sumnje i kad se zapitaš od kakvog su mi kamena isklesane oči i na čelu ugledaš novu boru, ne pitaj ništa, samo me stegni još jače. Sve je tek privid. I kamen može da zaplače. A kada se smijem, nasmij se sa mnom i kada mi rosa zacakli zjenice a trepavice izdajice otope i zadnji led u duši skrivene zime drži mi ruku, muškarac si što shvaća da to je tek osmijeh na ivici plača. I čuvaj me kao zadnji tračak svjetla u suton umornog dana i prvi dodir zore tek rođenog jutra čuvaj dok letim, uhvati dok padam ušuškaj mi snove, nadaj kad se nadam. Čuvaj me. U skrivenom kutu svoga...
Идем на посао од четвртка, али мислим да ћу ипак радити од куће још неко вријеме. Хоћу још мало да избјегавам моје радне колегице које су у петак оплеле уздуж и попријеко како, парафразирам, никад не би могле да поднесу да су им мужеви/вјереници/момци ишта мање од факултетски образованих и тако даље и тако ближе. И онда питање: ,,Мицо, не причаш нам, шта је твој изабраник по занимању?" Замислим се на секунд. ,,М. је завршио средњу економску." одговорим. Сажаљиво ме гледају. Мој бијес скаче небу под облаке. Ипак, задржавам смирен тон. ,,Ради. Има стални посао. Доприноси у нашем заједничком животићу колико и ја. Плаћа рачуне исто колико и ја." Престајем да говорим. Зашто бих се правдала било коме? Ако је мени добар тако недипломиран...
Utopija
Živim li il' to je tek sjena neke davno mene škrti kjaroskuro nebeskog igrača što nam boje miješa pa se kistom igra i ne mari za gnjev razljućenih zvijezda Dišem li il' to je tek vjetar u krošnji stare magnolije što dočeka proljeće bez cvijeta pa na vjetru titra i trenutak čeka da umjesto života utone u san odbaci sva ljeta, oluje i kiše, svaki novi dan Sanjam li il' to je tek želja neke davno mene usahla k'o rosa na podnevnom suncu i k'o sve želje pritajeno čeka nekog, nešto, neko tamo čudo da uskrsne opet i pozdravi život, raduje se svjetlu bezumno i ludo.
Ово би требао да буде кратак курс везан за геополитику овог простора који би читаоцима дао основна знања и свест о томе шта се заправо дешава, односно дешавало. Најбоље је што више представити сликама, али ме мрзи да их правим, тако да ће их бити мање него што би требало, а више описа речима. Читајући пажљиво доћи ћете до интересантних података који ће вам помоћи да разумете политичке тежње у овом делу света. Прво ћемо почети од садашње Србије. Она је на Балкану (Хуму). Балкан данас чини 8 држава: Хрватска, БиХ, ЦГ, Србија, Албанија, Македонија, Бугарска и Грчка. Балкан чини једну геополитичку(културно-историјско-регионалну целину). Следеће што треба да уочите је тзв. Југоисточна Европа, а њу чине Балкан и Румунија. Кајкавска Хрватска...
(бришу ми теме на пдф Философија, тако да је ово једини пдф где слободно може да се пише..) Акција је парадигма објекта, перцепција је парадигма субјекта. Локација објекта је локација акције, локација везана за субјекат је локација перцепције. На пример за чуло додира локација перцепције је кожа (итд..), али ако узмемо штап у руку и пипамо са њим локација перцепције је врх штапа. За чуло вида, локација перцепције није наше око него је свака локација коју непосредно или посредно видимо. Дакле локација везана за субјекат није исто што и локација везана за објекат. То је могуће зато што простор није позитивистичка категорија.
Bez naslova...
Zarobljena između odvoženja na vreme i beskrajnih gomila prljavog veša, ispod neopranih tanjira i šarenih šećernih glazura, uokvirena idejama za ručak i spiskovima za kupovinu, pregažena ružnim snovima i tužnim vestima, zaboravljena u započetim knjigama i neodslušanim pesmama, posečena izgovorenim rečima i zaboravljenim obećanjima, slomljena tužnim pogledima i prevelikim očekivanjima.... sama, jedna malecka nada je skoro i zaboravila da je ikad postojala....
О, зашто не пољуби ме Нова је година и буди мало луда Сутра, кад се пробудиш, реци себи како је то било због вина музике, осмеха, смеха, весеља Слажи себе саму да то није било због истине у моим очима због додира баш мојих прстију на твом рамену Слажи себе саму да си могла пољубити баш било кога и да то нема везе с тим што си се препознала у огледалу мојих очију и што све време имаш тај луди утисак да је баш мој осмех Дом који одавно тражиш А онда... Онда буди храбра и веруј чврсто у све те лажи Но, ако ипак ниси довољно храбра потражи ме...
Back
Top