Budim se, raščupana i sa podočnjacima, otvaram oči i boli me svetlost, ustajem bunovna i plitkog daha... Volela bih da dan još nije došao.
Ono što se mora, ne sme se odlagati. Zato, na lice stavljam masku koja izgleda poput mene, samo nije namrštena, tužna i nenaspavana. Odjednom, u ogledalu je osmeh, kosa je dovedena u red, a lice dobija novi sjaj. Odjednom, bore su se sakrile ispod odgovarajućeg pudera i sve izgleda kako treba. Izlazim među ljude i više nisam tužna i prazna, sad sam klovn koji je došao da nasmeje svet, duhovita pojava koju bi svako u svom društvu, ona koja je u stanju da sve sivo oboji u vesele boje. Sve, osim svoje duše... Zato, radujte se, prijatelji moji, ja sam ovde zbog vas, da brinem, da nasmejem, da utešim...