Ponovo sam uzeo telefonsku slušalicu u ruke da je pozovem. Navodno, treba mi neki cd, došao bih da ga uzmem. Ili da ona svrati i donese ga... U stvari, opet bih da je vidim, pa smišljam neke razloge da izgleda, kao, slučajno...
Ne mogu više...
Uvek sam ja taj koji zovem, tako mi se barem čini. Znam, nije tako, pozove i ona, ali nije to dinamika koju želim. Nije to svakodnevno... Kad pozove, pričamo po sat vremena o svemu - kiši koja pada, pozorišnoj predstavi, filmu koji je sinoć bio na tv... Uobičajene stvari koje možemo da pričamo uz piće u kafiću. Ali, ne, ona ne izlazi zbog neke fobije od čega već, nije ni važno... Tako, pričamo i ja je zamišljam u sobi kraj mene. Ugasim svetlo, ležim u krevetu sa slušalicom u ruci i vidim je tu...