Ponekada zaronim u sebe, otisnem se u te dubine od kojih pokušavam da pobegnem. Tada zaranjam duboko ma koliko bolelo, sve dok ne osetim ukus dna duše, dna na kome je pesak zamenjen muljem, gde lešinari čupaju deo moga bića. I tada ne osećam bol, samo posmatram kako otkidaju deo mene i bacaju u tamu. A u njoj ima mesta za sve, i nikada joj se ne nazire kraj! Posmatram taj prizor, čak i bez osećanja, valjda sam ravnodušan ili shavtam da tako mora biti? Jedino sam svestan da kada se vratim na površinu vazduh će me opiti, osvestiti i zadati teskobu zbog viđenog.
U dubini, čovek vidi sebe poput praznog nemog filma, bez radnje samo sa isečcima. Ne želim da napravim celinu, puštam slike da idu same, da emocije plove a ja ih ne hvatam, suze...