I tako...
Aj ono kao nedelja ujutro.Ležim još u krevetu,napolju sumorno,pravo sivilo.
Sumiram utiske od proteklih dana,proteklih meseci,proteklih godina...
Dobra je ova stvar ,napišeš nešto iz svog života što ne govoriš nikome,virtualnom svetu,koji te ne poznaje ,i koga u principu nije ni briga,al tebi je lakše jer si neku emociju izbacio iz sebe.
Znači,živ si.
Setiš se kako si odrastao kao sirotinja,kojoj je srećan dan bio svaki onaj u kojem bi ti tata doneo za doručak 100 grama salame,jednu čašu jogurta i četvrtinu svežeg hleba.To su bili retki dani,ali srećni.
Setiš se da si čekao nedelju,zbog nedeljnog ručka,kada je pored kuvane šangarepe,krompira,sosa od paradajza i domaće supe,bilo i malo parče kuvanog mesa,kojeg smo delili...