Život posle smrti

Postojimo u emanirajucem apsolutu ekstrapolacije vaseljenske supstancije kao oblik nepatvorene beskrajne energije, pretacuci se iz bivstvo u nebivstvo,iz nebivstva u bivstvo nesvesni svog nebivstva u bivstvu, a pak vrlo svesni pulsirajucih kontura ekstatickog eskapizma
 
Lepota je dokaz da postojimo posle smrti.
Površna...
A i to nikakav dokaz nije. Niti je tzv ''lepota'' nešto što treba veličati, naprotiv!

Odlična rečenica.
Obožavam smrt.
Već sam jednom umrla i vratila se, prelepo je
To je nemoguće, niko se iz smrti nije vratio, prekini da lažeš ili konačno priloži dokaz.
Btw baš bih te videla kako sa tipa 90 i nešto godina, raspala, upiškena i ukakena ''jedva čekaš'' smrt. Tj jedino u tom slučaju bi neko i mogao jedva da je čeka, kao oslobodjenje od tih užasa ali to ne znači da je smrt nešto dobro, naprotiv!
 
mozes da probas .......pa se uvjeri i pisi nam iz pakla ili raja.......😈
nemoj da se samoubijas......drago devojce sa ovakvim temama
vec idi u biblioteku,ali jos bolje u diskoteku......
neznam da li je petak jos uvek udarni dan.......:cao:
 
Nije bas u redu voleti zivot, smrt i sl.
...volim vasionu. Volim zid. Volim prasinu.
Zasto?
Iz dokonosti, obesti, dosade, usamljenosti? :super:
Vole se ziva bica. Muskarac, zena, dete, zivotinje, pa i biljke...
Voleti zivot ili smrt je tako besmisleno. :malav:
Sta, ako volis zivot, i on voli tebe, pa je to neka velika uzajamna ljubav?
I isto to ako volis smrt?
Koga briga...
Ma, i za to sto je posle smrti, koga realno briga?
 
Прво да се заграничи шта је живот а шта смрт па тек онда даље. Банализовање смрти као престанак СВЕГА искључује било какав наставак.
Научници су сложни да је енергија неуништива али да може да пређе из једног облика у други. У томе је основа свега па и објашњења живота и смрти.
 
Ne razumem gospodine, kako ćemo to ''videti'' kad ćemo biti mrtvi i raspadati se? Nema više nikakvog gledanja tada za nas, naprotiv!


Ne razumem nemački. Prevedite, ako bi ste bili toliko ljubazni.


Pa da, većina ljudi zapravo se samo zabluđuje da je ''srećna''. Ali, ipak, postoje pojedini mistici i askete koje su uspele da ostvare ISTINSKU sreću i nirvanu putem fantazmagorijske kvintesencije peripatetičke iluminacije hidrogena.

Iako nisam vernik ostavljam po tom pitanju otvorene mogućnosti. Samo ne prihvatam ono što pričaju religije.
 
Evo malo za promenu, jedne originalne teme. Naime, šta mislite, da li postoji život posle smrti? I kako može da postoji kad joj samo ime kaže da je to SMRT, dakle suprotnost života, onda to uopšte zapravo i nije bila smrt ako nakon ''nje'' ima života?
Molim za civilizovanu i uljudnu diskusiju, bez uvreda i protoplanetarne insuficijencije! Budimo Srbi iako smo ljudi. Hvala.



Da bi se uopšte na temu moglo ozbiljno razgovarati prvo se mora znati šta je to što podrazumijevaš pod
pojmom 'Žvot' a šta 'Smrt'. Sudeći po toku diskusije za tebe je život onaj dio postojanja koji se ogleda
u akcijama tijela a smrt ono što nastupa zaustavljanjem svih tjelesnih funkcija iz čega slijedi
dezintegracija organizma i 'prestanak postojanja'.


Ako tako shvataš ova dva pojma onda si u pravu, Smrt je kraj postojanja.

Međutim, ni Život ni Smrt nisu ono što pokušavaš da nametneš.

Život je sinonim za postojanje. Možeš ga još nazvati i bitisanjem, bićem, apsolutom.
Život nije ograničen tjelesnim ispoljenjem. Tjelesno ispoljavanje je samo forma iskustva;
životnog iskustva. Stoga, ako primjećuješ, postoji Život i postoje životna iskustva.

Život ne prestaje tamo gdje tijelo prestaje da funkcioniše, stoga niti životna iskustva ne
prestaju sa smrću tjela.

Smrt je pojam kojim sebi objašnjavamo kraj jednog tjelesnog iskustva. Odatle, ako ti je
volja zaroblejna u tjelesnom iskustvu, imat' ćeš limitirano shvatanje postojanja, Života, jer
tvoja svjesnost će biti tjelesna svjesnost. Međutim, kada govorimo o Životu onda je jasno
da je smrt samo iluzija koja je stvarna jedino i isključivo u okviru tjelesne svjesnosti (stoga
'niko'-tjelesni entitet, i nikada nije i neće doživjeti svoju smrt). Međutim, biće-Život-apsolut
to doživljava u svakom trenu.

Za biće smrt je nevidljiva granica između dva životna iskustva.

Šta to znači?
To znači da biće konstratno transcendira volju i pažnju iz jednog u drugi aspekt sebe-postojanja,
ostvarujući pri tom neki vid i nivo svjesnoti.
...
__________________________________________________________________________
Tijelo se ne može prenijeti iz dimenzije u kojoj se projektuje. Tijelo ne može ali volja, pažnja i
konsekventno svjesnost dakako može. Tijelo pripada dimenziji u kojoj se projektuje. To ti je
kao projektovani Film na filmskom platnu, ne možeš tu projekciju prenijeti na drugo platno, ali
dakako da sadržaj koji projektuješ kroz projektor možeš projektovati na bilo koji objekat u prostoru
ali takođe i u prostor kao hologram. Naša dimenzionalna stvarnost nije ništa drugo do holografska
projekcija sadržaja našeg razuma.

Čovjek ne nastavlja da postoji poslije smrti ali njegova memorija ostaje sačuvana u memoriji
univerzuma. To ti je kao kad memoriju telefona sačuvaš u 'Claud-u'... odatle tu istu memoriju
možeš preuzeti drugim-novim telefonom i poslije 'smrti' tvog starog telefona. Telefon je dakle
novi, nadgradnja starog, ali nije isti i ne može ni biti. Ono što je isto jesi TI koja si promijenila
telefone i putem 'Clauda' prenijela memoriju starog u razum novog.
 
Ne razumem gospodine, kako ćemo to ''videti'' kad ćemo biti mrtvi i raspadati se? Nema više nikakvog gledanja tada za nas, naprotiv!

И шта рећи на ово? То је аргумент сирових материјалиста који потежу пред сваком дубљом контемплацијом о свету и животу.
Као да је неко идиот па не види да се тело после смрти распада па су ту они да укажу на то ингениозно откриће.

Ко негира да се тело распада после смрти? Ако у самосвести под својим ЈА налазиш једино своје тело, онда оно после смрти пропада, нико то не негира, не мораш тај свој став толико бранити. Уживај у том сазнању.

Међутим, пусти оне који умеју да мисле, да на своје ЈА, живот и смрт гледају мало другачије.
 
И шта рећи на ово? То је аргумент сирових материјалиста који потежу пред сваком дубљом контемплацијом о свету и животу.
Као да је неко идиот па не види да се тело после смрти распада па су ту они да укажу на то ингениозно откриће.

Ко негира да се тело распада после смрти? Ако у самосвести под својим ЈА налазиш једино своје тело, онда оно после смрти пропада, нико то не негира, не мораш тај свој став толико бранити. Уживај у том сазнању.

Међутим, пусти оне који умеју да мисле, да на своје ЈА, живот и смрт гледају мало другачије.
Е јеси ли ти морао то да кажеш тако са увредама?
 
Онај ко размишљајући о свету и животу полази од оваквог става:

U beskonačnom prostoru bezbrojne svetleće lopte, i oko svake kruži dvanaestak manjih osvetljenih lopti, užarenih iznutra i pokrivenih tvrdom, hladnom korom, na kojoj je sloj plesni proizveo živa i stvaralačka bića: to je empirijska istina, realnost, svet. Pa ipak, biću koje misli nije ugodno da stoji na jednoj od tih bezbrojnih lopti što slobodno lebde u bezgraničnom prostoru, a da ne zna ni otkuda su one ni kud idu, i da bude samo jedno od nebrojenih bića koja se tiskaju, komešaju i zlopate, stalno i brzo nastajući i nestajući u bespočetnom i beskonačnom vremenu.

Artur Sopenhauer

пред смрћу може да закључи једино овако нешто:

Ne razumem, kako ćemo to ''videti'' kad ćemo biti mrtvi i raspadati se? Nema više nikakvog gledanja tada za nas, naprotiv!

Док онај ко интуитивно осећа да то није баш тако, тражиће одговор у религијама где одговора нема.

Затим, ови први и ови други водиће расправе где први износе свој аргумент заснован на свој снази опажајне реалности, док други немају знања да на то одговоре.

Такве расправе биле би и једине могуће да филозофија никада није постојала.

Међутим, након што...

se filozofija novijeg doba, pogotovo zahvaljujući radovima Berklija i Kanta, dosetila da je, ipak, sav svet samo moždani fenomen i da je povezan s tako važnim, mnogobrojnim i različitim subjektivnim uslovima da njegova tobožnja apsolutna realnost iščezava prepuštajući mesto jednom sasvim drugačijem poretku sveta, poretku koji leži u osnovi tog fenomena, drugim recima: koji se odnosi prema njemu kao stvar po sebi prema pukoj pojavi. Ili drugacije receno „Svet je moja predstava"

Artur Sopenhaeur

Онај ко је једном схватио да је свет представа, о животу и смрти размишљаће на сасвим други начин.
Зато су иритантни ови који са својим сировим материјалистичким аргументом, са висина, дигнутог носа, просипају исти, мислећи да је филозофија исто што и религија, па да могу и ту играти своју трансакциону игру.
 
Život ne prestaje tamo gdje tijelo prestaje da funkcioniše, stoga niti životna iskustva ne
Prestaje TVOJ život, a to je jedino bitno ZA TEBE. A ovo o nekakvim ''projekcijama'' itd radije ne bih komentarisala jer me opasno podseća na nekakvu sektu a i ti mi ne deluješ baš najnormalnije sa takvim razmišljanjima, bez uvrede.

И шта рећи на ово? То је аргумент сирових материјалиста који потежу пред сваком дубљом контемплацијом о свету и животу.
Као да је неко идиот па не види да се тело после смрти распада па су ту они да укажу на то ингениозно откриће.

Ко негира да се тело распада после смрти? Ако у самосвести под својим ЈА налазиш једино своје тело, онда оно после смрти пропада, нико то не негира, не мораш тај свој став толико бранити. Уживај у том сазнању.

Међутим, пусти оне који умеју да мисле, да на своје ЈА, живот и смрт гледају мало другачије.
Šta drugo da nađem pametnjakoviću?! Ta ja sam svoje telo, samo to i ništa više! Kao i ti, ti si TVOJE telo itd itd. Ti si taj koji je iritantan sa svojim samozavaravanjem i utehama kako smrt nije kraj i nekakvim prevaziđenim filozofijama ženomrzaca. Krajnje patetično i infantilno što ne možeš da prihvatiš najjednostavnije, ma kako surove činjenice. Kukavice.
 

Back
Top