Pa, dobro, hajde ti kreni sa, kako kažeš, materijalnim dokazima. I koji su ti to dokazi osim onih koji su već i vrapcima poznati.
Jer, prvo i prvo, Vuk Branković nije ličnost iz mitologije i legende. Bio je čovek od krvi i mesa.
Evo malo, za početak, nemitološke lektire za tebe.
Mladen, rodonačelnik Brankovića, bio je župan pod kraljem Milutinom i vojvoda kralja Stefana Dečanskog. Njegov sin Branko, po kome je porodica dobila ime, bio je sevastokrator (namesnik i vojskovođa), po rečima njegove dece "veliki sevastokrator" srpskog cara u Ohridu. U ovom gradu je mladost proveo i Brankov sin Vuk - "velikoroždeni gospodin Vuk, sin sevastokratora Branka". Sudeći po portretu u ohridskoj crkvi bogorodice Perivlepte, Vuk je rođen 1344. g. Posle povlačenja na svoju kosovsku zemlju, oženio se Marom, najstarijom kćerkom kneza Lazara.
Vuk je širio svoju oblast istovremeno sa svojim tastom; svaki je išao "svojim pravcem": Lazar prema severu ka Mačvi, Vuk prema Polimlju i Pešterskoj visoravni, sa Skopljem na jugoistoku, zaokruživši celokupno Kosovo i Metohiju. Bio je to središnji deo srpske srednjovekovne države, pod vlastelom dugo vremena kultivisan kraj, sa najviše vladarskih zadužbina, dosta dobrih utvrđenja i razvijenih rudnika. Među mnogim bogatim gradovima, Vukova prestonice bila je Priština.
Uporedo sa Vukovim uspehom, rasla je slava kneza Lazara. Njih dvojica sve su radili u bratskom dogovoru i zajednički, ili, kako piše u hronici manastira svetih Arhanđela u Prizrenu, "u dana blagovernago i Bogom prosvećenago gospodina kneza Lazara i izljubljenago njemu sina, gospodina Vuka". Dakle, Lazar je Vuka gledao kao sina! No, Vuk nije bio potčinjen Lazaru i imao je organizovanu svoju upravu, dvor i dostojanstvenike. U izvorima se pominju njegova vlastela, vojvode, čelnici, dijaci, "milosnici"... Knez Lazar nije imao pravo mešanja u oblast u kojoj je Vuk bio potpuno samostalan gospodar svoje "države", tj. feuda.
U godinama posle Kosovske bitke, Vukova moć je rasla. To su najviše osećali Dubrovčani čiji je stav prema gospodarima u zaleđu verno odražavao stanje u gradu. Kneginju Milicu oslovljavali su samo kao "počtenu gospođu", a njenog sina, budućeg despota, kao "počtenog gospodina". Vuk je oslovljavan sa "slavni i velmožni gospodin". Na sličan način, nezavisno od Dubrovnika, ponašala se i Venecija. U prepisci je jedino oslovljavan Branković, dok su svi drugi bili - "ostali". Od 1394. g. uz Vukovo ime obavezno su dodavane titule, jer je smatran jedinim gospodarem Srbije: "Magnificus et potens dominus Volchus de Brancho, dominus Rassie, Sclavonie, et cetera". (Veličanstveni i moćni vladar Vuk Branković, vladar Srbije, Slavonije, itd).
Je l dosta? Da nije mit i legenda?