Evo nesto
Вук Бранковић се јавља око 1370. као господар косовске области с Приштином, Вучитрном и Звечаном, где је била и њихова прва постојбина (Дреница). 1377. у његовој је власти и Скопље, а од 1378. и Призрен с околином до Лима. Бранковић је био зет и сарадник кнеза Лазара. Учествовао је с њим у Косовском боју 1389. Народне песме и приче о његовој издаји нису историјски утемељене.
Uzalud su naši prestižni istoričari poput Ljubomira Kovačevića ili Ilariona Ruvarca a potom i desetine drugih, sa manje ili više strasti i podataka dokazivali da Vuk nije izdajnik kad su guslari iz sedamnaestog veka uradili svoje…
Još jedan dokaz da je naš narod više verovao i veruje usmenom nego pismenom predanju… Traču nego hrisovulji.
Shodno Teslinoj energetskoj teoriji sasvim je moguće da sve zlo koje nas je snašlo poslednjih godina upravo proističe iz činjenice da se radi o teritoriji koja je pripadala gospodinu Vuku Brankoviću koji je nepravedno oklevetan.
Ali vratimo se na početak i pokušajmo da rekonstruišemo šta se zaista dešavalo tog kobnog Vidovdana 1389. godine…
Za početak važno je znati da je situacija ne samo posle Uroševe, već i posle Dušanove smrti bila katastrofalna. Prilično slična današnjoj. Obračuni, svađe, želja za vlašću i teritorijama. Opanjkavanja i grabež. Mnogi čak problematizuju i Lazarevo preuzimanje dela Nemanjićkog trona.
U svemu tome jedini koji se nisu trveli i koji su u miru živeli u ljubavi i slozi su upravo Knez Lazar i Vuk Branković budući da je ovaj oženio njegovu najstariju kćer Maru, koja je bila izuzetne pameti i lepote. Shodno našem epskom predanju, završno sa vidovdanskim govorima i slikama sa bombonjera, obično se misli da je noć pred kosovsku bitku protekla u apsolutnom smirenoumlju i gotovo pričesničkoj atmosferi. Često se ona alegorijski i formalno poredi sa Hristovom poslednjom večerom.
Ali, verovali ili ne, ti pretkosovski Srbi, ti dobri momci koji su jurišali odlučni da rasture Bajazita sa istom energijom sa kojom naši danas rasturaju Drim tim, sudeći po većini istorijskih izvora bili su u mnogo veselijem raspoloženju nego što savremenici vole da ih zamišljaju. Ne znam zašto Srbi pretke doživljavaju kao preozbiljne i dosadne. Kao da je humor evolutivno dostignuće.
Srbi su bili sigurni u svoju pobedu i slavili su unapred i šalili se u dobro poznatom srpskom maniru koji se održao do danas.
“Knezovi koji su bili oko Lazara govorahu neprikladne i budalaste reči. Vuk se hvaljaše – Dosta sam ja Turcima, ne treba niko drugi. Lazar je predlagao da se još iste noći Turci napadnu ali ga od toga odvrati Jug Bogdan, da ne bi Turci koristeći se pomrčinom izbegli potpunu pogibiju. Da bi svoje vitezove obradovao i još više oduševio Lazar obeća ruku svoje kćeri i deset najvećih i najbogatijih varoši onome koji Murata živa dovede, kralj bosanski obreče pet a i ostali manji kneževi obećaše nagrade i poklone.”
Naprotiv vece pred bitku slavilo se, pilo, hvalilo i čak su se pričale dosetke i vicevi. Bilo je to pravo srpsko raspoloženje i vera u pobedu, a ne nikako samurajski put u smrt. Da je stvar stajala loše po Turke govori i činjenica da su se i Murat i Bajazit jako zabrinuli pa su čak razmišljali da napred stave kamile a onda su od toga odustali pa se opredeliše za prsa u prsa.
Bilo kako bilo i turski i srpski i latinski i ugarski istoričari do sedamnaestog veka slažu se samo u jednom – Vuk Branković se u bici herojski držao i ubedljivo najbolji bio i njegovo desno krilo je masakriralo tursku vojsku. Dok je centar i levo krilo bilo poraženo što zbog tehnike, što zbog toga da su se naši vojnici u svetlim i krutim okolopima teško kretali. Nekoliko istorijskih izvora decidno tvrdi da je Lazar, kada je video kako je po zlu krenulo, pokušao da napusti bojno polje, ali ga Turci razasuti kao skakavci presretoše, zarobiše i na kraju mu pred Bajazitom odsekoše glavu sa ostalim zarobljenim plemićima.
Bez želje da kvarim izvanredne, tek uspostavljene turističke odnose između Srba i Turaka sve ovo je u cilju da se skrene pažnja da je jedan dobar momak lažno oklevetan i da je sasvim moguće da nas je sve zlo snašlo dok njegova duša ne dobije smiraj i kakav-takav oprost ili izvinjenje.
Bar da ga nadobudni političari po svojim propagandnim mitinzima prestanu da koriste kao globalnu metaforu.
I to bi bilo nešto.
Opsesivno razlučivanje “Ko je Obilić, a ko Vuk Branković”, nas je dovelo u večnu svađu i prokletstvo nesloge.
Vuk jedini ostao u ratu sa Turcima i onda kada je Lazareva porodica sa njima postigla neku vrstu pakta.
Na kraju, Vuk je sve vreme pokušavao da napravi neki pakt sa Ugarima ili Mlečanima i tako odbrani svoje teritorije posle Kosovske bitke. Ipak, da prosečnom srpskom građaninu u ovom profil dajdžestu bude malo jasnije i da shvati da mu je mozak sistematski ispiran kada je ovaj plemiću pitanju, važno je napomenuti činjenicu da je Vuk Branković bio na sahrani mučenika Lazara i da je tu zauzimao jedno od najpočasnijih mesta.
Sa istorijske tačke gledišta Vuk je po svim izvorima hrabar, pošten, odan, religiozan i veran vladar. Ne prihvatajući sporazum koji je crkva i Milica postigla sa Bajazitom, Vuk je – smatrajući da su izdali Lazara – čekao da ga na popuštanje prinudi sila.
Ostaje misterija zašto je Vuk opanjkan kad je očigledno nevin. Ali nas "ponosni" srpski narod morao je da nadje zrtveno jagnje, zbog poraza na Kosovu i slom svega srpskog sto je do tad postojalo.
A EVO KO SU TA DVOJICA ISTORICARA
http://sr.wikipedia.org/sr-el/Љубомир_Ковачевић LJUBOMIR KOVACEVIC
http://bs.wikipedia.org/wiki/Ilarion_Ruvarac ILARION RUVARAC