TOPIC ZA KUKAVICE

  • Začetnik teme Začetnik teme Nina
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Izgleda da sam ja ipak veca kukavica od tebe. Tak danas sam se usudila da vratim film dva dana uznazad i da podrobnije izanaliziram detalje naseg susreta. Opet sam zatvorila sve puteve do sebe, pa sad pizdim sto me nisi nasao. Mozda je bolje da ne znam sta ti sada mislis o meni....
 
ne smem vise da placem pred tobom...stvarno zasto ti nisam lupila samar...
kazes da ne zelis opet da me povredis...vec si me povredio,i sad opet zalim za tobom a trebalo bi da te mrzim...to je najmanje sto mogu da ucinim za tebe...
i ne smem da placem vise pred tobom,da ti otvaram srce...zato cu to uraditi ovde,izmedju ova cetiri zida..daleko od tebe,da me ne vidis,da me ne slusas...poslednji put je tvoja odeca upijala moje suze!
:cry: :cry: :cry: :cry: :cry: :cry:
 
Ivo Afrikanac:
No worries, friends will be friends. Sto na um to na drum. Tako ja kazem.

A i inace doza iskrenosti u medjuljudskim odnosima je na all time low.


To ti je verovatno tacno. Ja sam se upetljala ovoliko, jer nisam bila iskrena, izgleda ni perma sebi. Koliko god mi je on ostavljao prostora za manevar, toliko sam se ja vise udaljavala, a to je trajalo mesecima. Sad ja patim sto smo se udajlili, a patim i kad mi se priblizi,... gde je onaj Psiholog, ima ovde jedan hitan slucaj!!!!
 
Ja i ti... tako razliciti sa samo jednom slicnoscu, nosili smo nesrecu kao losu kartu u grudima. Verovatno nas je nesto stitilo od bolesnog spoja, od nas samih, od nesrece koju vodimo svuda sa sobom. Do sada... Ispijam casu... Za jedan dan, bol, i cvrsto drzanje za ruku, za noci provedene sa glavom naslonjenom na tvoja kolena. Uvek su mi suze tekle tada, slivale ti se niz kozu, a da nisam znala zasto, ni zasto ih nikad nisi obrisao, ni zasto nikad nisi otisao... A i kada jesi, uvek si se vracao i ostajao tu, drzeci me cvrsto u zagrljaju, sve dok ne zaspim, onako umorna i besna... Zasto se uvek vracas? Zar ne postoji bolji put, lepsi, srecniji? Zar je morao jedne noci da se poklopi cetvrtak sa petkom, da se poklope skazaljke na satu i da osetim... ukus tvojih usana, dodir tvoje ruke... Tvoj dah... Ukus nesrece koji se ne zaboravlja, jeza novembra sto kroz kosti prolazi, i trenutak vecnosti za secanje sto dolazi... Uvlacim se u ljusturu, i cutim... “Mozda nije trebalo...manje bi me mrzela...”
Cutim i dalje. Sta bih, i zasto bih rekla... Odlazis... Ja se branim blokadom. Ne zelim da mislim. Ne znam jesi li otisao zauvek, ne znam ni kuda si otisao... Da se izbesnis na slucajnog prolaznika, u kafanu da se otrujes alkoholom... ili kod nje... Sa njom uvek znas na cemu si. Ne i samnom. A ipak si trazio utehu u nesreci vecoj od sopstvene. Jos jedna greska u tvom nizu. Tako lenjo prolaze dani... nema te... Otupela sedim u mraku. Slusam neku nasu stvar, i proklet bio, patim. Ma, ne mogu ni da zaplacem bez tebe! Isuse... Trebaju mi tvoja kolena za plakanje, tvoj bes da izleci moju dusu, tvoj pogled da me vrati u zivot. Svice polako.... stojis na nasem mestu i gledas u mom pravcu, kao da znas da cu doci. “Znao sam da ces doci...” – kazes. “Nemas ti pojma!” – vikom remetim svitanje. “Ti jos manje...” – pocinjes. I evo je, svadja kao dusevna hrana. Mrznja u vazduhu kao los dan koji ne mozes izbeci. Odlazis...ja opet krecem za tobom... Okreces se ovaj put...pitas da li ja to tebe pratim. I citavu vecnost, ako treba. Uzimas mi ruku. Ne pitam gde si bio, mozda je bolje da ne znam. A opet si tu, uvek si tu. I volela bih da me maker jednom izneveris, da se ne vratis ... Samo tada bih te manje mrzala. I opet ona ista pesma na radiju, isti osmeh sto izaziva nesrecu, i vruca kafa u zoru. Nedostajao si mi, nevoljo. Opet je sve po starom... A nebo se naoblacilo, i dolazilo je jos jedno vece, zloslutno i tiho...
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top