Iz tvojih zadnjih nekoliko postova stiče se utisak da su Srbi do Vuka bili mutavi, a onda ih je Vuk naučio da govore i to hrvatskim jezikom koji je ukra i proglasio srpskim.

Kakve veze sa narodnim govorom Srba ima to što je dio srpske intelektualne elite iz Vojvodine tokom 18-og i prvih decenija 19-oh v. koristio tzv. slavjanoserbski jezik?
Vidiš, problem je u tome što hrvatski nacionalisti pričaju tu klasičnu zaveru o otimanju hrvatske kulture, insistirajući da jezika pre Vuka nije nikakvoga uopšte ni bilo (sic!), a ukoliko i ima nečeg, to je onda nešto usko, iza četiri zida, nema veze sa narodom, itd..
Kao da jeste pre XIX i XX stoleća uopšte bilo, primera radi, ikakvog standardizovanog hrvatskog jezika.

Pa kod Hrvata je to išlo mnogo sporije i komplikovanije nego u slučaju Srba, sa dosta više sporova, dubleta, sukoba oko korijenskog pravopisa i nekih najnovijih čudnovatih rešenja (ne će ili neće). Urvan Hroboatos, koji ima poseban sopstveni standard, možda slikovito prikazuje koliko je to išlo strmovito.

A od dana kad je bila prihvaćena Vukova reforma u Srbiji 1868. godine, te uz modifikaciju da je prihvaćen ekavski refleks jata umesto ijekavskog, po šumadijskom poddijalektu, srpski književni standard u Srbiji ima vrlo malo dilema i promena. One su pojedinačna pravopisna rešenja, uticaj francuske književnosti na tzv.
beogradski stil i u najnovije vreme potreba prilagođavanja digitalnom dobu i globalizaciji, ali sve ide jednim mnogo jasnijim i konzistentnijim tokom od hrvatskog standarda (uprkos tome što je evidentan manjak sredstava, pa neki kulturni projekti za Hrvatima upravo na tom polju, zaostaju).
I baš tako, kao da hrvatski autori pre Vukovog vremena nisu bili autori koji su pisali
u četiri zida, bez nekog književnog standarda (uključujući i lutanja od čakavice do kajkavice, primera radi). Mnogi su pisali i nekim mutant jezikom, čakavsko-kajkavskim ili čak čakavsko-kajkavsko-štokavskim. Jezikom koji ne da nije vernakular, nego nema čoveka na planeti koji je njime govorio (bilo da pričamo o Pavlu Riteru Vitezoviću ili nekom drugom). Ili kao da je specifični dijalekat dubrovačko-dalmatinske književnosti bio nekakav standardizovani književni jezik Hrvata.
Da, ali Hrvati su koristili i narodni jezik za književnost, dok Srbi ne.
Moram priznati da sam vrlo fasciniran što se kad je reč o Crnoj Gori, gde imamo jasnu kulturološku tradiciju, pravoslavnu, ćiriličnu i čak samoidentifikaciono srpsku, to dovodi u pitanje danas oslanjajući se na neke pseudonaučne tvrdnje dukljanomontenegrinističke istoriografije, kao i upotrebom nekih potpuno kritički neutemeljenih tvrdnji kakvima nema mesta u istoriji (primera radi, po jednoj verziji Popa Dukljanina to je Crvena Hrvatska, dakle to „ne mogu”, tobože, biti Srbi) i slično istrgavanje iz konteksta nekih izvora (putopisa Evlije Čelebije ili među najomiljenijima citati o Arvat-baši iz Stambola).
Znaš i sam da su Srbi uzeli ruski jezik kao svoj književni uz neke izmjene. Znači već se dogodilo.
Ne, nije. Nikada. Pogledaj šta pišu Vončina i Moguš (
Osim toga ne treba zaboraviti činjenicu da se dobar dio pravoslavnoga svećenstva služio ruskoslovenskim jezikom samo pasivno, znajući ga kao jezik liturgije i molitve. Kad bi završilo njihovo „pojanje”, prestajala bi i uporaba od crkvenih vlasti propisanoga jezika, ionako puku slabo razumljivoga.)