Ali su prava rešenja. I izvodiva.
U prethodnim postovima se opet implicitno podrazumevaju VREDNOSTI.
Vrednosti su ono sto volim a sto me (valjda) ne porobljava.
Pre desetak godina sam gledao film koji me je duboko uzbudio. Rec je bila
o terapiji u kojoj su u istoj prostoriji bili i silovatelji i silovani.
Pri kraju filma, kada su neki od silovatelja zbijali sale na racun zrtava (Acting out),
jedan od silovatelja je ustao i dreknuo:
Dosta!!!
A onda je priznao da ga je deda silovao kada je imao 3 godine i da se radovao
kada je deda umirao. Tada je ustala jedna od zena i rekla: vise te se ne plasim!
Samo mi je krivo sto ti ja nisam bila majka, jer da sam ti ja bila majka ne bih
dozvolila da te iko pipne...
U slicnim scenama, i ranije i kasnije, mene je hvatao bes, jer sam osecao
da scenarista eksploatise najgore ljudske patnje na najgori moguci nacin, cineci
od nje zasecerenu laz, lakrdiju...
Ovaj scenario sam osetio kao ISTINIT. Malo sam se raspitao i saznao da se to
STVARNO radi u psihodrami i da takvi dogadjaji tamo nisu retkost...
Eto zasto me je ozario komentar ristob-a. Jednostavno, nemamo dovoljno veliku
pamet da sudimo kako je nekome sudbina vec na pocetku zapecacena, jer se rodio
slep ili je zrtva incesta ili je detinjstvo proveo u Zvecanskoj...
POGOTOVO NE NA POCETKU!